Naslovnica Premium Kolumne

Tragedija Ribafisha priča je o kratkotrajnom zlu

Među stotinama medijskih tema bez ikakva premca najmučnije su one koje se tiču zlostavljanja djece
10. srpnja 2019. u 14:18 0 komentara 2158 prikaza
Foto: Grgo Jelavić/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/3

Nezamislive patnje trpio je dvogodišnji dječak kojeg je s, nagnječenjima i hematomima po cijelome tijelu, prijelomom desne nadlaktice i starim prijelomima obje podlaktice te brojnim ožiljcima nastalim gašenjem opušaka, u Dječju bolnicu u Klaićevoj donijela prestravljena susjeda. Koliko je zasad poznato, majka je dječaka povjerila na čuvanje navodnoj dadilji, a tko je u tom krugu pakla čuvao, a tko zvjerski zlostavljao dijete, sada utvrđuju policija i Centar za socijalnu skrb.

Ilustracija Kako je to moguće Dva slučaja potresla hrvatsku javnost: Nitko nije vidio da muče dijete?!

Kako se čini, dječaka će pod svoje uzeti država, a preostaje tek nada da sjećanja djeteta, kao što se u stručnoj literaturi najčešće i navodi, sežu tek od treće godine. No, opsežne studije pojedinih američkih psihologa posljednjih godina pokazuju da djeca svoje prve uspomene ostvare već u dobi od 18 mjeseci, no sposobnost sjećanja tih uspomena nestaje između četvrte i sedme godine. Hoće li se mališan iz Klaićeve, upravo u toj dobi, u nekom trenutku prenuti i zaplakati jer mu se u kakvom međukoraku između jave i sna pričinilo da ga netko prži cigaretom, neka ide na dušu njegove majke, ako duše ima.

A gdje će duša onome ocu iz Rovinja koji je ostavio četverogodišnju djevojčicu da u zatvorenom vozilu na 40 stupnjeva dehidrira do smrti? Sada govori kako ju je ostavio samo na kratko, da je vrijeme proletjelo, da je imao posla... Sada će mu jedini posao biti organizacija pogreba, izdržavanje zatvorske kazne i, ono najbolnije, izdržavanje vlastita života kao doživotne kazne. Među stotinama važnih i manje važnih medijskih tema, bez premca najmučnije su one koje se tiču zlostavljanja djece, gnjusne priče poput one o Chiari Pašić koja je prije dvije godine ugušila jastukom svoga sina pa ga potom bacila u more, kao i ona o monstrumu s Paga koji je s balkona pobacao svoje četvero djece.

Bolnica u Klaićevoj IVANA RIMAC LESIČKI Kada se ne umiješamo, svi smo odgovorni

Možda baš zato, možda baš usprkos, postoje ljudi kao što je Domagoj Jakopović zvan Ribafish. Novinaru i blogeru - u medijskim krugovima poznat je kao duhovit, opušten tip - dogodilo se nezamislivo. Iako je nemoguće sa sigurnošću tvrditi je li to razlog samoubojstva, prošle si je zime njegov 12-godišnji sin oduzeo život na isti način kao i lik u kompjutorskoj igrici koju je mjesecima igrao. “Svaki put kad se poželim ubiti, a puno je takvih dana, nekako odagnam te misli i krenem čeprkati po njegovoj sobi, tražiti papirić, skrivenu poruku, neki trag ili znak da shvatim što se dogodilo, je li ga u ovoj zemlji psihopata i bolesnika netko sačekao...”, napisao je nekoliko mjeseci kasnije na društvenoj mreži.

No, Ribafish je, pokazalo se, jači od roditeljskog bola pa je osmislio projekt kojim liječi svoju dušu, plivajući i spajajući otoke i ljude, pokušavajući barem na kratko otjerati neku drugu djecu od mobitela i računala, okrenuti ih prirodi. A na tome mu treba zahvaliti, i ne samo na tome, već i na podsjećanju na krug života u kojem je zlo samo kratki i beznačajni prethodnik svega dobroga koje uvijek potom slijedi. Pa i u ljudskom obliku, poput Ribafisha, poput susjede koja je u bolnicu dovela zlostavljanog dječaka i radnika koji na dijete u gorućem vozilu nije okrenuo glavu. 

Hrvatski Telekom i Institut za razvoj i inovativnost mladih (IRIM)
Generacija NOW
Pobjednički tim natječaja Hrvatskog Telekoma i IRIM-a: „Definirali smo i napravili svoj standard IT učionice – onakav kakav kod nas još ne postoji“

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.