Migrantska kriza jedna je od onih polarizirajućih tema. Koplja bi se manje lomila da se tu radi samo o prihvatu određenog broja ljudi koji sreću traže u Europi. No stvar je puno složenija od toga. Budući da su integracijski procesi na Zapadu pokazali prilično ograničeni učinak, rasprava o migracijama pretvorila se u raspravu o tome kakvu Hrvatsku želimo u budućnosti.
Progresivci žele multikulti zemlju koja bi zauvijek izgubila svoj katolički duh pa im imigranti dođu kao saveznici, dok druga strana želi sačuvati hrvatsku i kršćansku tradiciju pa od pridošlica traži prihvaćanje domaćih kulturnih normi i obrazaca ponašanja. Prihvat migranata iz humanitarnog i sigurnosnog pretvorio se u pravo identitetsko pitanje. Rasprava je s političke spuštena na osobnu razinu.
Ne treba onda čuditi to što teških riječi i optužbi ne nedostaje. Rasista, fašista, ksenofoba i katolibana s jedne te soroševaca i mrzitelja svega hrvatskog s druge strane ima i za izvoz. Da se ovakve rasprave vode kao nekad po birtijama, veselicama ili društvenim domovima, još bismo se iz ove globalne gabule izvukli kao relativno zdravo društvo s minimalno narušenom kohezijom. No napredak informacijske tehnologije učinio je svakoga od nas izvorom vijesti i dao nam alate za njihovo viralno širenje.
Nažalost, neki se iz različitih motiva odlučuju na širenje lažnih vijesti, a migrantska kriza došla je kao gorivo na plamen koji se i prije nje počeo širiti javnim prostorom.
Odgovor na manipulacije i jednostrano izvještavanje liberalnih medija koji su često daleko u drugi plan gurali ljudima iznimno važno pitanje sigurnosti stigao je u obliku jednako pogubnih manipulacija na internetu koje potpiruju strahove. Dominantna percepcija migranata u javnosti od početka je oblikovana manipulacijama.
Prvi su svoje karte odigrali liberalni mediji pa se sve migrante nazivalo sirijskim izbjeglicama i prikazivalo uglavnom kao sirote žene i djecu koji bježe od rata. Kad je postalo jasno da ih veći broj dolazi iz država koje nisu zahvaćene ratnim sukobima i da se mahom radi o odraslim radno sposobnim muškarcima, internet je uzvratio udarac. Slike onemoćalih i očajnih žena s djecom kojoj je rat uništio djetinjstvo potisnule su snimke nasilja po europskim gradovima i izvještaji iz crne kronike. Jadne izbjeglice pretvorile su se u hordu osvajača koja dolazi samo s jednim ciljem – da nas pokori.
Površnost, licemjerje i manipulativnost u izvještavanju o migrantskoj krizi izazvali su kontraučinak pa sad ljudi više vjeruju pojedincima koji po društvenim mrežama šire neprovjerene, a često i lažne, informacije. Jedna laž zamijenjena je drugom. Obje su jednako pogubne, samo što je prva uglavnom dobro promišljena i planski plasirana, a druga je proizvod straha. To, naravno, ne znači da na tom strahu neki ne pokušavaju politički profitirati.
Da bi to onemogućili i vratili kontrolu nad situacijom u svoje ruke, totalitarni mozgovi dosjetili su se jednostavnog rješenja – cenzure. “Zaustavite internet”, temeljna je poruka onih koji bi željeli sankcionirati širenje vijesti koje smatraju lažnima ili štetnima za svoju agendu.
Kontroverzni UN-ov Globalni kompakt o migracijama koji bi trebao biti usvojen u prosincu u Marakešu preporučuje uskraćivanje javnih sredstava i materijalne podrške medijima koji „promiču netoleranciju, ksenofobiju, rasizam i ostale oblike diskriminacije prema migrantima“. A tko bi o tome trebao odlučivati i na temelju čega? Političari i birokrati prema svojoj slobodnoj procjeni. Sigurno neće čekati pravomoćnu presudu hrvatskih sudova. Isto vrijedi za Facebook i ostale društvene mreže koje sadržaj brišu, a korisnike blokiraju, bez sudske odluke.
Digitalne platforme sankcioniraju uglavnom po prijavi korisnika, neistomišljenika onih prijavljenih, i prema vlastitoj interpretaciji korporativnih pravila korištenja. Dodatni problem s društvenim mrežama je to što je njihov filter robotski i vrlo neselektivan pa će nakon sve jačih političkih pritisaka gušenje slobode govora na internetu biti još izraženije.
Sve je očitije da će migrantska kriza ostaviti veliki trag na slobodu govora u Hrvatskoj i Europi. Ono što je zakonom kažnjivo mora se sankcionirati, a sve ostalo, ma koliko se s time ne slagali, moramo zaštititi. Odgovor na laži koje se pojavljuju s obje strane u raspravi nije cenzura, nego istina.
Uz nepristrano izvještavanje mainstream medija i pravilan angažman svih društvenih institucija, lažne vijesti i njihovi izvori bit će pobijeđeni. Pristanemo li na cenzuru, vrlo je moguće da će u budućnosti laži biti jedine vijesti koje će do nas dopirati.
