Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

Tony Blair, David Beckham, Peđa Mijatović, Mourinho i još 10.000 mojih prijatelja

Utemeljitelj Sportskih igara mladih priča kako je stvorio kontakte 
s najmoćnijim ljudima politike 
i sporta
10. listopada 2014. u 21:00 0 komentara 1559 prikaza
Zdravko Marić
Foto: Ivana Ivanović/PIXSELL

Kad je svojedobno u Zagrebu gostovao Alistair Campbell, bivši šef komunikacija britanske vlade i jedan od najpoznatijih spin doktora na svijetu, jedna je njegova izjava na predavanju pred prepunim auditorijem odjeknula glasnije od ostalih. “Ni za koga u životu nisam radio besplatno, upamtite to. Osim za braću Marić”, kazao je tada Campbell.

Tri godine kasnije, Zdravko Marić prisjetit će se prvih susreta s glasovitim PR stručnjakom na čiji je poziv doputovao u London. - Pred svoje goste, Campbell obično šalje osobnog taksista koji se na putu do njegova ureda, misleći da sam i ja neka faca, raspričao o “celebrityjima” koje je vozio. Kad je među inima spomenuo Richarda Bransona, vlasnika Virgina, želio sam samo jedno: susresti se s njim. Uskoro, to se i dogodilo, Campbell mi je pomogao. Ostali smo u kontaktu, pa mi je kasnije pomogao doći i do albanskog premijera Edija Rame. I ja sam drugima pomogao doći do Campbella, recimo, Zlatku Lagumdžiji - ispričao je u dahu Zdravko Marić.

Dečki iz portuna

Kako ga predstaviti? Poduzetnik? Menadžer? Sportski radnik? Lovac na sponzore? Sve od navedenog? Slatkorječiv, lukav i okretan, uporan poput najmotiviranijeg novinara koji vreba potencijalnu “robu”, 38-godišnji Splićanin uspio je zakucati na vrata najmoćnijih globalnih igrača iz svijeta politike i sporta. A vrata su mu se otvarala. Danas, njegov mobitel krije pravo blago, među inima, brojeve Svena-Görana Erikssona, Juan Carlosa Navarra, Ive Josipovića, Borisa Tadića, Boruta Pahora, Slavena Bilića, Luisa Figa, Štefana Fülea, Ollija Rehna... Svi oni ambasadori su njegova projekta Sportske igre mladih, jedne od najznačajnijih amaterskih sportskih manifestacija u ovom dijelu svijeta, koja je posljednja dva desetljeća pod motom “Živimo život bez droge jer droga uzima život”, okupila više od milijun djece iz cijele Europe.

Zdravko Marić | Autor : Robert Anić/PIXSELL Foto: Robert Anić/PIXSELL

Upravo ovo potonje njegov je životni uspjeh, nisu to “skalpovi” poznatih osoba, kako to mediji vole prikazati. Upravo stoga, Marić vješto migolji pred novinarima koji uporno traže njegovu životnu priču, jer ne želi biti percipiran kao hvalisavac. O fenomenu Igara ispisane su tisuće novinskih članaka, o njemu tek na kapaljku. Onoliko koliko je sam želio. Susrećući se sa bogatima i slavnima, uvidio je koliko je skromnost podcijenjena vrlina, pa na ovaj razgovor - vođen u zagrebačkom hotelu Esplanade koji je Marićeva baza u metropoli posljednjih deset godina - nije pristao olako. Kao ni na fotografiranje, kojemu se silno opirao. Srećom, cijeni profesionalnost i slab je na upornost. Naime, upravo je upornost temelj njegova uspjeha. Put prema vrhu otpočeo je kada je dečko sa splitskih Brda okupio “ekipu iz portuna” i rekao: “Ajmo napraviti nešto da se ljeti zezamo, da nemamo samo ići na plažu.” K tomu, Split je zbog silnih ovisnika te 1996. na naslovnice stigao kao grad-slučaj.

"Nisam volio školu"

- Volio bih da mogu reći kako sam mozgao kući uz kompjutor ali prava je istina da nisam volio školu, stalno sam markirao i bježao kad sam god mogao. U mojoj obitelji s još dvoje braće, objektivno, ja sam bio ruglo, crna ovca. Dok su braća završavala fakultete, ja sam jedva završio turističku školu. Rekao sam bratu Slavenu: ajmo nešto napraviti u Splitu da maknemo tu djecu s ulice i da pritom još i zaradimo 500 maraka mjesečno. Za to je trebalo naći sponzore. No, kroz odgoj sam dobio da nikoga ne omalovažavam ali i da nikoga ne veličam, pa nisam imao ni treme ni srama stati pred ijednog lokalnog moćnika, od Keruma na dalje, i tražiti novac - sjeća se. Pitamo ga za taktiku. - Nisam imao taktiku. Moj posao bio je žicati brojeve telefona, više od pola mog posla time je obavljeno. Ako ne ide tako, onda ide sačekuša - kaže.

A kako je to izgledalo, jednom je prigodom ispričao Igor Štimac. “Nakon bezbroj neuzvraćenih poziva, Marić se pojavio u hotelu, i to u kratkim hlačama. Ništa mu nismo obećali, niti smo mu dali pare, ali on je uporno dolazio. Kad god bih se spustio u foaje, pjevao je istu pjesmu: dobar dan, gospon Štimac, ja sam onaj što vas je zvao. Rekao sam mu neka čeka dok završim marendu. Dolazio je svaki dan, i tako četiri dana. Da mu nismo dali pare, mi ga se ne bi nikad riješili”.

"Tajnica je trčala za nama kao u filmovima"

Marićeva ekipa ulazila je u svaki lokal i frizerski salon na splitskim ulicama, ali i velike firme poput Croatia osiguranja. - Kad smo ušli u lift u Koteksovom neboderu, u kratkim hlačama s aktovkama, tajnica je trčala za nama kao u filmovima. Mi smo samo mirno rekli da idemo kod direktora, a što ga trebamo, to joj ne možemo reći. U Brodomerkuru smo se skrivali ispod recepcije i bježali po hodnicima. Ali već za prvi turnir na našem je plakatu osvanulo 72 sponzora. Svaki je dao po 200 maraka - priča Zdravko Marić.

Projekt je nadrastao Split, apetiti su rasli pa su za generalnog pokrovitelja poželjeli nikog drugog doli predsjednika države, Franju Tuđmana. - Primio me Ivica Kostović, sve mu je bilo jako simpatično, ali kad uđeš u šemu shvatiš da je kasica prasica kod Škegre. To neću nikad u životu neću zaboraviti. Sjećam se njegova ureda i velikog stola. Rekao sam sebi: “Vidi, Zdrave, dokle si stigao” - priča. Po završetku pregovora, dakako, dobio je i pokroviteljstvo i novac. Od vrata do vrata, poziv po poziv, kontaktom do kontakta i zajamčena diskrecija: isti modus operandi zadržao se svih ovih godina. Marić njeguje direktan kontakt, ne podnosi Facebook, ne služi se čak ni e-mailom jer vjeruje da je sve što je slijedilo iza fax mašine - uništilo svijet. - I još nešto: tražio sam samo ljude na vrhu. Dosta sam toga čuo o ljudima u sjeni, ali ja hoću u glavu, pa neka me glava rasporedi na nižu, operativnu razinu - kaže.

Zdravko Marić | Autor : Ivana Ivanović/PIXSELL Foto: Ivana Ivanović/PIXSELL

Prvi značajniji “ulov”

Prvi značajniji “ulov” bio je Šarik Tara jedan je od najbogatijih Turaka “težak” gotovo dvije milijarde dolara, vlasnik najveće graditeljske kompanije u Turskoj, Enka Constructions, koja je u Hrvatskoj napravila autocestu dugu 160 kilometara. - Tad nismo raspolagali bogzna kakvom bazom brojeva, pa smo ga zvali preko centrale. Imao sam tu sreću da se nakon mjesec i pol dana konstantnih poziva naposljetku javio i pozvao me u Istanbul. Jako su mu se dopale Igre iako tada nismo imali ni promidžbeni film, nego samo sebe i ideju te materijal na četiri stranice. No, on je veliki humanitarac i odličan čovjek, pa nam je postao glavni sponzor, a na koncu me proglasio i svojim sinom. To je ljude fasciniralo i otvorilo nam mnoga vrata - kaže Zdravko Marić.

Prisjeća se i “invazije” na Veliku Britaniju kad je stigao pred londonski ured fondacije premijera Tonyja Blaira. - Posvetio nam je skoro sat vremena, rekao da je projekt odličan i da će vrlo rado pomoći, da će isti tren pozvati ljude iz EU, političare i gospodarstvenike. Snimio je i spot za nas. Nema tu puno mudrosti. Okreneš broj i budeš uporan i iskren. Zbog te iskrenosti nebrojeno puta su mi tajnice dale broj svojih šefova, uz naputak: dala vam je ptičica na grani...

S vremenom, nije odmoglo ni što potencijalnim partnerima poklanja dres s potpisima cijele Realove momčadi. - Taj poklon se na neki način isprostituirao, nema više nikakvu vrijednost jer sam ga podijelio na barem 500 adresa - priznaje. Među dobitnicima su i José Manuel Barroso i Štefan Füle, visoki dužnosnici EU. Dresove rješava dok pljesneš dlanom o dlan, usporedbe radi, veleposlanici u Španjolskoj prilikom takvih zahtjeva prema Realu moraju proći dugotrajnu birokratsku proceduru, ne i Marić. Boruta Pahora pridobio je nakon što mu je za sina nabavio dres Kobea Bryanta i potpisanu loptu Reala. No, za to je najprije trebao postati prijatelj sa sportskim direktorom kraljevskog kluba, Predragom Mijatovićem.

Susret s Mourinhom

- Kad je imenovan sportskim direktorom Reala, nabavio sam njegov broj mobitela i zvao ga četiri dana prije inauguracije. Tražio sam sastanak iako je bio u neviđenoj gužvi, no obećao mi je da ćemo se susresti. Za koji dan, međutim, dobio je novi telefon, a ovaj isključio, pa mi je trebalo mjesec dana da nabavim novi. Nazvao sam Marija Stanića i rekao mu: “Markane, imam problem”. Rekao je da ne brinem, da će zvati Peđinog kuma koji će mu dati broj, ali sumnjao je da će me se Peđa sjetiti. Rekao sam da se kladim da će me se sjetiti, tako je i bilo, a ja sam otputovao u Madrid - kaže o Mijatoviću, dodajući kako je najaktivniji ambasador koji zbog Igara dolazi i deset puta godišnje u Hrvatsku ne pitajući za troškove prijevoza i smještaja.

Potom se prisjeća da je upravo Mijatović bio ključan čovjek za kontakt s čuvenim trenerom Joseom Mourinhom. Prvi se susret odvio uoči zagrebačke utakmice Dinama i Reala. - Peđa je svojim kanalima riješio da Mourinho spava u Esplanadi. Bilo je kao u filmovima: po mene i brata došao je pomoćni trener koji me uveo tamo gdje su večerali. Mourinho je ustao, izmaknuo stolce da možemo sjesti, gledao nas u oči i slušao pa na kraju rekao da ga je stvarno impresioniralo sve što radimo. Kad je drugi put došao u Zagreb na utakmicu Hrvatske i Makedonije, i mene je iznenadilo što me prepoznao, čak me i zagrlio. Mourinho je neviđeno odan čovjek - priča Marić.

Popović je veliki humanitarac

Ispostavilo se da je u proteklih 20 godina stekao odanost i povjerenje mnogih uglednika. Nitko mu, kaže, nije vjerovao da je ušetao u ured gazde Lukoila, čovjeka čije je bogatstvo procijenjeno na 20 milijardi dolara. Ljudi se čude i kako je došao do Milana Popovića, oca Severinina djeteta. - Kako ne bih, sjedio je upravo ovdje, pa sam mu prišao - pokazuje rukom prema obližnjem stolcu. - On je veliki humanitarac, pa nije puno trebalo da nađemo zajednički jezik, na kraju je on mene tražio broj telefona...

Kad je negdje pročitao da srpski tajkun Bogoljub Karić stiže u Zagreb, došao je do njegove žene koja ga je odvela na ručak. Bio je to prvi korak do Karića, ali i do predsjednika Borisa Tadića. - Jednom me Tadić pitao kako se tako brzo skompam s ljudima, primjerice, s Milanom Popovićem, koji me dva puta vozio u svom avionu. Rekao sam Tadiću: “Za njega vrijedi isto što i za tebe, samo ga nisam lagao. Pored silnog osiguranja nisam mogao proći pa sam čekao da odeš po salamu”. Za mene kažu da bih bio dobar diplomat, ali s tim se ne mogu složiti. Radim samo na instinkt i na srce, ali u nešto u što vjerujem. Srpski premijer Aleksandar Vučić čudio se mom pristupu: da uzmem telefon i zovem dok ne dobijem. “To je teži način jer te može svatko otkantati”, rekao je. Ali mene nikad nitko nije otkantao. Kad me bolje upoznao, Vučić je javno rekao da sam za regiju napravio više nego svi političari zajedno - prisjetio se dana kad je u Srbiji preko noći postao lovina za brojne medije koji su se pitali tko je, zapravo, Zdravko Marić.

Zdravko Marić | Autor : Ivo Čagalj/PIXSELL Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL

"Volim odlučne ljude"

Poneki čitatelj mogao bi pomisliti da ima dobru, debelu računicu i tu bi se grdno prevario. Zdravko Marić nema vlastiti stan, nema čak ni svoj automobil, pa ni ušteđevine za crne dane. - Ništa nisam stekao. Moj honorar su ljudi, prijatelji koje sam susreo putem. Kad Peđi Mijatoviću na El Clasico dođe hrpa ljudi, a ja sam jedini koji spava kod njega doma. Kad me njegova djeca vole, žena obožava, kad mi njegov otac pokloni rakiju, to je za mene neprocijenjivo. Sve što sam radio, nisam radio znanjem, moje znanje je vrlo tanko. Radio sam srcem. Jedina razlika između mene i drugih je u tome što ja u novinama pročitam kako je neki Bugarin htio kupiti Hypo banku i odmah zapišem njegovo ime - kaže Marić, pa otkriva da i ne zna koliko brojeva ima u mobitelu te da barem tisuću važnih brojeva zna na pamet. U jedno je siguran: da u laptopu ima više od 10.000 brojeva. Ovih dana, sprema se kod direktora Coca Cole na svjetskoj razini, Turčina Muhtara Kenta, čija je godišnja plaća 20 milijuna dolara. Nedostaje li itko u njegovoj niski bisera? Odgovara bez razmišljanja. Vladimir Putin.

- Ne znam koliko je to, s obzirom na situaciju, pametno reći, ali volim takve tipove, volim odlučne ljude - tumači. Da ne bi bilo dvojbe, i Putinov je privatni broj držao u rukama, još ne tako davno. Međutim, počela je, kaže, frka u Ukrajini i sve je stalo. No, obruč se steže, a od pomoći će mu zacijelo biti čuveni ruski dirigent Valerij Gergijev, inače Putinov kum, kojeg tijekom ljetovanja na Jadranu Marić krije od novinara, pa će rado uzvratiti uslugom za uslugu. Ukratko, pitanje je dana kad će zakucati na vrata ruskog cara, ne priznajući “ne” kao odgovor.

>>Zdravko Marić: Potpisujem ugovor s Messijem i dovodim ga dogodine u Hrvatsku

>>Dopredsjednik ruske vlade ušao u obitelj Sportskih igara mladih

HOTEL ZDILAR
Restoran iz Imotskog zabranio ulaz SDP-ovcima
UHVATI BIORITAM
Koji kronotip posjedujete? Upoznajte se s ovim unutarnjim satom koji trebate slušati
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.