Na svaki uplaćeni euro u europski proračun, Hrvatska na raspolaganju ima pet eura, tumačio je neki dan saborskim zastupnicima ministar financija Zdravko Marić. „Odnos je, dakle jedan naprema pet“, rekao je Marić u Saboru naglasivši kako je Hrvatska od ulaska u Europsku uniju 1. srpnja 2013. povukla 30 milijardi kuna više nego što je uplatila u proračun EU. Marić je otkrio i da će Hrvatska ove godine iz svoga u proračun EU uplatiti četiri milijarde kuna, iduće 4,4 milijarde, godinu poslije 4,5 milijarde, a 2023. godine 4,6 milijardi kuna.
U idealnim uvjetima, u prve tri godine novoga europskog proračunskog razdoblja, u Hrvatsku bi se, prema Marićevoj računici, slilo preko 80 milijardi kuna. Pojednostavljeno gledajući, Europska je unija poput najlukrativnijeg investicijskog fonda, s prinosima na uloženo izdašnijim od zarade na najriskantnijim investicijama. Takve premije nije bilo ni kod mešetarenja popularnim kriptovalutama poput bitcoina u najboljim danima ljudske pohlepe. No, je li to baš tako?
Kada je zajednička financijska politika posrijedi, Europa funkcionira po principu željene konvergencije periferije u odnosu na centar. U skladu s time, zemlje poput Francuske, Njemačke i Italije u zajednički proračun uplaćuju znatno više nego što iz njega izravno povuku. Drugim riječima, centar financira nastojanja Mađara, Bugara, Rumunja i Hrvata da se gospodarski razvijaju prema razvojnom prosjeku EU kako bi razlike unutar Unije bile što manje. Sam mehanizam, kako je postavljen, idealan je za slabije razvijene članice, a neke su zemlje poput Poljske svoj gospodarski rast uspješno temeljile upravo na zajedničkoj financijskoj politici.
Međutim, kako svijet nije idealan, tako i ovdje postoji nekoliko caka. Besplatnog doručka nema nigdje pa tako ni u Europskoj uniji, upozoravaju je prekaljeni birokrati iz Bruxellesa. Prvo što upada u uči kada se analizira hrvatska apsorpcija EU fondova jest činjenica da ni u prethodnom financijskom razdoblju, koje završava s ovom godinom, nismo uspjeli povući sav novac koji nam je bio na raspolaganju. To je donekle razumljivo jer smo u EU ušli u zadnjoj godini jednog proračuna, bili smo nova članica bez izgrađenih administrativnih struktura za povlačenje novca iz EU fondova. Uštimavali smo se u hodu, korak po korak. Na kraju je većina sredstava povučenih iz zajedničke bruxelleske blagajne završila u javnom sektoru, dok se privatnom sektoru uspijevalo transferirati novac uglavnom putem javnih investicija. Tu leži i dio odgovora na pitanje zašto dosad nismo ostvarili željeni gospodarski rast.
Iduća financijska omotnica znatno je izdašnija, Hrvatskoj je na raspolaganju 20 milijardi eura u idućih sedam godina, što je dvostruko više nego u prethodnom razdoblju. Poučeni prethodnim iskustvom, znamo da ta činjenica sama za sebe ništa ne znači. Čak i da u idućih sedam godina iskoristimo cjelokupan grant, što nije nemoguće, neće značiti da smo obavili dobar posao. Ekonomisti odavno upozoravaju da nije toliko važan iznos novca iz EU, koliko je važno u što se on investira.
Ako novac koji joj stoji na raspolaganju Hrvatska ne uloži u industrije koje će stvoriti temelje budućeg stabilnog gospodarskog rasta, od tih 20 milijardi eura koje nam stoje na raspolaganju najviše će koristi izvući zemlje centra poput Francuske i Njemačke, takozvane neto uplatiteljice, države koje u europski proračun više uplaćuju nego što iz njega izvlače.
Analiza zasad ne postoji, ali bilo bi zanimljivo vidjeti gdje je kupljena i iz kojih zemalja nabavljena oprema za sve one vjetroelektrane, stočne farme, poljoprivredna postrojenja i proizvodne pogone čija se gradnja financirala novcem EU. Kako Hrvatska nema razvijenu proizvodnu industriju, opremu ni nove tehnologije, u velikoj ih mjeri uvozimo. Ako takve investicije financiramo EU fondovima, novac se vraća u gospodarstva najrazvijenijih zemalja. U takvoj računici, na jedan uloženi euro možda se u Hrvatsku vrati pet eura, ali deset zaradi netko drugi. Poanta je da novac koji budemo povlačili iz EU ne ulažemo kao dosad u jalove projekte pod ingerencijom polupraznih općina, gradova i županija, gdje naše najvrednije kompanije i inventivni poduzetnici ostaju izvan fokusa. Ako u dugoočekivani nacionalni plan oporavka ne budu ugrađeni interesi domaće industrije, novac iz EU bit će bačen u vjetar. Barem što se Hrvatske tiče.
Tko zarađuje? Najviše država, a zatim konzultanti... Država naplati PDV i carine na robu, naplati davanja na plaće, a budući da sva lova koja se dobije računa slično kao dobit, onda je tu i porez na dobit... Konzultanti naplate svoje tarife, uglavnom još postotak od dobivenog novca, plus još vođenje administrativnih gluposti... Ili zaposliti čovjeka za projekte, a onda treba njega platiti... Uglavnom, nisu loši ti fondovi, no kao i uvijek država i birokracija pokupe vrhnje...