U četiri godine koliko se na javnim dražbama prodaje Hrvatski olimpijski centar Bjelolasica kod Ogulina napuštene je paviljone, skijašku stazu, nijema dječja igrališta, sportske terene pa i veliku rupu pored paviljona gdje je država svojedobno nakanila graditi bazen obišlo nekoliko zainteresiranih ulagača.
Dolazili su odasvud, čak i iz daleke Kine, Gruzije, Rusije, Engleske... Poslovne su planove za Bjelolasicu imali i poduzetnici iz Austrije, čak i obitelj Todorić. Svi su se uvjerili u adute 80 hektara zemljišta u čistoj i netaknutoj prirodi. Svi su čuli, ali i shvatili, priču o lokaciji koja doista nudi neslućene turističke mogućnosti te o namjeri Grada Ogulina da pomogne investitoru u njegovim planovima. I pad cijena nekretnina, koje su odmah nakon otvaranja stečaja nad HOC-om još 2014. godine procijenjene na gotovo 50 milijuna kuna, svakako ide u prilog kupcima.
Na zadnjoj javnoj dražbi, u listopadu, čak 17. po redu, najvredniji dio HOC-a – skijalište, restoran, sportski tereni, glavna zgrada i svih osam paviljona – moglo se kupiti za ukupno 9,1 milijun kuna. Unatoč tome, ni ovaj put nitko nije dao ponudu. Mještani kažu da više nitko i ne obilazi lokaciju. Zašto? Što je uklelo mjesto na kojemu su se brojni sportaši i nogometne reprezentacije, pa i naša, pripremali za najvažnije svjetske oglede, gdje su djeca iz škola i vrtića dolazila na skijanje? Činjenica da je dio paviljona u privatnom vlasništvu te da je zub vremena već nagrizao objekte dio su odgovora na to pitanje.
No, ironično, iako sada željno očekuje novog ulagača, upravo je država svojedobno odbila uložiti u “svoju” Bjelolasicu. Još 2006. godine tadašnjem direktoru Tomislavu Paškvalinu odobrila je, a onda i povukla, odluku kojom mu je dano zeleno svjetlo za kredit od 150 milijuna kuna kojim je Paškvalin već tada od Bjelolasice htio stvoriti vrhunski olimpijski centar u kojem bi se razvijao kontinentalni, sportski, zdravstveni i školski turizam. I kada to nije htjela učiniti država, možemo li zamjeriti privatniku što se nećka?
