Ako bismo tražili kandidata za najgore ministarstvo u vladi Zorana Milanovića, u najuži krug bi se, pored Ministarstva kulture, svakako kandidiralo Ministarstvo vanjskih i europskih poslova i ministrica Vesna Pusić. Gotovo da nema većeg vanjskopolitičkog izazova na kojem ovo ministarstvo nije palo na ispitu. Od politike koja je vanjsku politiku Hrvatske htjela uskladiti s turbulentnim i nepredvidljivim politikama u tzv. regionu, a koja je doživjela poraz s odlaskom Ive Josipovića s Pantovčaka, do poslušničkog i pukog administrativnog odnosa prema nalozima koji su stizali iz Europske unije. Od afere oko izručenja Perkovića Njemačkoj i dramatičnih događaja tijekom tzv. Bosanske revolucije, pa do potpuno neartikuliranog stava u migrantskoj krizi – možda najvećem vanjskopolitičkom izazovu 21. stoljeća, pred kojim se nalazi ne samo Hrvatska već i čitava Europa.
Možemo reći da je potpuna odsutnost suverenističke politike i jasnog stava u obrani hrvatskih vanjskopolitičkih interesa bila jedina prepoznatljiva politika ovog ministarstva. O tome dovoljno govori i činjenica da je u svakoj od ovih situacija politika Ministarstva bila u sukobu s politikom Vlade i premijera Milanovića, koji je zastupao suprotnu, suverenističku poziciju. Nije samo slučaj da se ministrica Pusić u zadnjoj godini svoga mandata posvetila isključivo lobiranju oko kandidature za raspisani natječaj za izbor glavnog tajnika UN-a. To je njeno osobno političko opredjeljenje – globalizam, a ne suverenizam, podređivanje “partikularnih” nacionalnih interesa globalističkim trendovima, a ne obrana nacionalnih interesa u globaliziranom svijetu. Da nije bilo otpora takvoj politici unutar same Vlade, kao i konačnog poraza te politike na predsjedničkim izborima, vjerojatno bi vanjskopolitička pozicija Hrvatske danas bila puno lošija nego što trenutačno jest.
A ta pozicija, kao što znamo, nije nimalo povoljna. Hrvatska je ključna točka na glavnoj ruti migrantske krize, koja već godinu dana trese Europu i ne stišava se. To je, doduše, postala ne samo odsutnošću bilo kakve jasne strategije Ministarstva vanjskih poslova već, prije svega, političkom voljom moćnika iz Berlina i Bruxellesa, kao i poslušničkim stavom susjednih zemalja prema takvoj politici. Mađarska je već ogradila našu sjevernu granicu žilet-žicom, a ovih dana će to učiniti i Slovenija. Ključna stvar je u tome da se Hrvatsku prisili na kooperativnost u upravljanju krizom, kako bi se preuzeo dio tereta migrantskog vala (tj. migrantske kvote) i time relaksiralo njemačku kancelarku od katastrofalnih posljedica njene loše politike.
Drugim riječima, budući da je Grčka odlukom njemačkih sudova proglašena za nesigurnu zemlju za migrante, a Makedonija i Srbija pošteđene kao i inače nestabilne države, Unija je Hrvatskoj namijenila ulogu zemlje u kojoj taj val treba zaustaviti, u nju vraćati migrante i stvoriti ovdje migrantski kamp.
Stoga je od ključnog značenja pri izboru nove hrvatske vlade pažnju usmjeriti na to kakvu ćemo vanjskopolitičku poziciju u ovoj krizi zauzeti. Danas u Hrvatskoj ne postoji značajnije pitanje od toga hoće li budući MVP voditi suverenističku politiku u migrantskoj krizi ili će ta politika biti “politika suradnje i raspodjele tereta odgovornosti s našim partnerima u EU”. Kako je u koalicijskoj raspodjeli resora taj resor pripao HDZ-u, koji ima tradicionalno dobre odnose sa strankom kancelarke Merkel, tu stvari ne izgledaju najbolje.
Teško da će se tu naći kandidat koji bi imao snažan gard prema direktivama koje budu dolazile odande. Ako znamo da je lider HDZ-a Tomislav Karamarko tijekom predizborne kampanje kritizirao politiku odlazeće vlade, zalažući se za suradnju s europskim institucijama, tj. strogo poštovanje Dublinskog sporazuma i registraciju migranata, stvar postaje još ozbiljnija. Jer, takav stav, u danoj konstelaciji, ne može značiti ništa drugo nego dragovoljni pristanak na to da se od Hrvatske napravi migrantski kamp.
Tu ni eventualno podizanje žice prema Srbiji i BiH ne bi značilo ništa. Pitanje je, prije svega, političke odluke. Žica može samo usporiti migrantski val i napraviti u Hrvatskoj “usko grlo” na migrantskoj ruti k Njemačkoj. Žica je samo privid suverenizma, tek izlika za kooperativnost s trenutačnim gospodarom Europe, koji se našao u nevolji. Da bi se Hrvatska relativno neoštećena izvukla iz ove krize i sigurnosnih izazova povezanih s njom, potrebna nam je snažna suverenistička politika, a ne njen privid. Hoće li se o sudbini Hrvatske odlučivati u Zagrebu ili Berlinu, znat ćemo uskoro. Šanse nisu velike.•
Ima i u HDZ-eu suverenista i dobrih kandidata za dužnost Ministra vanjskih poslova, no važno je znati kako se ni jedan od njih ne zove Miro Kovač.