Kako to obično biva kad se istražuje u arhivima bogatim raznovrsnim gradivom, istraživač često pronađe neki dokument kojemu se u početku uopće nije nadao. Tako je bilo i sa mnom. Istražujući nedavno u Arhivu Jugoslavije, potpuno sam neočekivano uočio čitav snop dokumenata o odnosima nekadašnjeg „prvog para“ komunističke Jugoslavije, tj. Josipa Broza Tita i njegove supruge Jovanke. Premda sam znao da su odnosi Tita i Jovanke tematizirani u nekoliko ozbiljnih monografija, nekoliko relativno vjerodostojnih svjedočanstava i moru senzacionalističkog štiva, nisam, priznajem, mogao odoljeti iskušenju otvaranja prozora u još uvijek dobrim dijelom zatvoren svijet nekadašnjih jugoslavenskih moćnika. Premda mi oni ne čine previše zanimljivo polje interesa, svejedno sam, dakle, popustio pred sasvim razumljivim porivom. Pozornost su mi privukla dva dokumenta. Neki njihovi dijelovi rabljeni su u postojećoj literaturi o odnosima Tita i Jovanke, ali smatram da su ili prikazani u svrhu jeftinog senzacionalizma ili su, pak, nedovoljno kontekstualizirani, odnosno objašnjeni.
Ona hoće i čini sve
Prvi je autorizirana bilješka general-pukovnika Ivana Miškovića od 10. svibnja 1983. Mišković je u svoje vrijeme bio prvi „obavještajac i kontraobavještajac“ JNA i Jugoslavije (preciznije, načelnik Uprave bezbjednosti Saveznog sekretarijata za narodnu obranu) te čovjek u kojeg je Tito svojevremeno imao veliko povjerenje. Datum bilješke, svibanj 1983., već u početku mi je uvelike otkrio njezinu važnost. Kako su u to vrijeme trajale (za javnost uglavnom nepoznate) rasprave o statusu Titove udovice Jovanke Broz, Mišković je iskaz dao očito u tu svrhu. Mišković se Titu počeo približavati još 1963., da bi od ranog ljeta 1966., uoči IV. plenuma Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije – mnogo poznatijeg kao Brijunski plenum – tj. u trenutku njegova obračuna s Aleksandrom Rankovićem, s njim bio vjerojatno u svakodnevnom dodiru. Od tada, kako navodi u bilješci, „drug predsjednik me poziva i na lična referisanja“.
Središnja je tema Miškovićeva iskaza Jovankin odnos prema Titu, a i njemu osobno. Jovanka prema njemu, naveo je odmah na početku, „nije bila gruba kao prema drugima“ u Titovu okruženju. Navodno, jer joj on to „nije dopustio“. Nije da nije pokušala, kao u jednoj prilici kad je „pokušala“ s njim „dugo“ razgovarati „preko telefona“, ali on je sve „presjekao“: svejedno je ona odbijanje „loše prihvatila“ jer je „njena praksa bila da sa pojedincima razgovara na telefon sat, dva pa i tri i da preko telefona dovodi ljude gotovo do nervnog sloma“. Mišković se potom upustio u detaljniju analizu Jovankina ponašanja, o kome je inače imao iznimno loše mišljenje. Na prvom mjestu uočio je njezinu „znatiželju“ koja je bila sveprisutna i opsesivna, odnosno od one vrste koja se ne može svesti na uobičajenu, kako je naveo, „žensku ljubopitljivost i radoznalost“. „Ona hoće i čini sve“, izjavio je, „da baš sve zna.“ Pod potonjim je Mišković naveo kako se Jovanka često i rado služila tipičnim metodama za osobu koja čezne za utjecajem, poput intriga, blaćenja, laži, miješanja u državne poslove i prisluškivanja. Prema Miškoviću, Jovanka je, dakle, činila sve da što više sazna. „Ne jedanput se drug predsjednik“, naveo je, „ljutito dizao sa stolice i nervozno lupio sporedna vrata svog radnog kabineta koja bi ona odškrinula, naslonila uho i pokušala čuti o čemu se razgovara“.
Jovanka je, navodno, pokušala i samog Miškovića natjerati da joj prenosi sadržaj svojih razgovora s Titom. Činila je to u nastojanju da sebe uzdigne na položaj prvog čuvara pristupa ostarjelom diktatoru ili „čovjeka kojem treba sve referisati da bi ona mogla da ‘pomaže’ drugu predsjedniku u vođenju državne politike“. Čini se da je u jednom trenutku u to i sama povjerovala pa je jednom Titovu pobočniku izjavila: „Ja sam ta koja sve vodim, šta on više može, on je star, ja mu moram čak i šlic zakopčavati…“
Kad ga već nije uspjela vrbovati, Jovanka se Miškoviću naumila osvetiti. Angažirala je, navodno, pomoć izvana ili „određene snage van Kuće (Titove rezidencije)“ da o njemu prikupljanju podatke koji bi ga mogli diskreditirati. Ti „vanjski pomagači“ bili su, u što Mišković očito uopće nije dvojio, sve odreda Titovi politički i ideološki protivnici. „Ko su bile te snage?“, sam se upitao i odmah nastavio: „Dokazano dogmatske i antisamoupravne i one su u datoj situaciji bili njeni saveznici u borbi, uže protiv mene i službe na čijem sam čelu bio, i šire, protiv svih onih snaga koje su bile na čelu samoupravnog kursa /drugovi Kardelj, Bakarić i drugi, no to je posebna tema/.“
Jovankina opsesija vlastitom moći ili, pak, percepcijom vlastite ugroženosti, konstantno je rasla. Pa se upustila u pokušaj progona svih u koje je Tito imao povjerenje. Uključujući i Titovu obitelj. „Drug predsjednik je preko mene ilegalno pomogao svoju unučad i davao im pare i molio me da vodim računa o tome da ona o tome ne sazna“. I samom Titu je ubrzo prekipjelo pa je i njegov rječnik o Jovanki postajao sve grublji. „Drug predsjednik mi je“, naveo je dalje, „u više navrata govorio da je ona gramziva, egoistična, gruba, da je trebala biti predradnik u rudnicima dijamanta u Južnoj Africi gdje se bičem šibaju kopači… Kada smo obaviješteni o sakrivenim stvarima u sovjetskoj ambasadi i o jednoj kutiji za koju se vjerovalo da su pravi dijamanti, drug predsjednik mi je na Vangi, čuvši da ona ide, rekao: ‘Sklonite brzo tu kutiju u moju kasu, jer ako je ona vidi, nećemo je mi više vidjeti, a to pripada zajednici.’“
Miškovićev konačni sud o Jovanki je porazan. Temeljno obilježje njezina ponašanja bili su „njezino nastojanje da ljude progoni i uništi“, njezina ambicija i njezin nezdrav odnos prema Titu.
Psihički profil
Stoga je Mišković odlučio ponuditi odgovor na tako važno pitanje: „da li“, upitao se, „to može da radi normalan čovjek“? Može, ali samo ako se pretpostavi, u što Mišković nije puno sumnjao, ako se radi o osobi koja je za nekoga izvršavala određene zadatke ili o osobi koja vjerojatno nije bila „normalna“, pa je „netko“ rabio takvu njezinu situaciju. Mišković je s vremenom postao središnjom metom Jovankinih napada pa je 1973. morao napustiti Titovo okruženje.
Druga bilješka nastala je 11. travnja 1984. i radi se o iskazu osobnog Titova liječnika Mioljuba Kušića. On je govorio iz pozicije osobe koja je, dakle, bila u izvrsnoj „situaciji“ upoznati „ličnost, osobine i ponašanje drugarice J (Jovanke)“. Za razliku od Miškovića, Kušićeve opaske o Jovanki imaju oblik sustavnog analitičkog promišljanja i, važnije, važan su prilog njezinu psihičkom profilu.
Prva Jovankina karakteristika koju je Kušić uočio bila je njezina stalna „psihička napetost“, praćena promjenama ponašanja. Jednostavno, bila je stalno „napeta“, tj. samo se u posebnim trenucima opuštala, obično nakon što bi popila neko alkoholno piće ili u vrijeme obroka. Nagle promjene ponašanje bile su učestale. Primjerice, u istom satu došlo bi do „perioda plača i dobrog raspoloženja praćenog smehom“. U prvi mah moglo se učiniti da je napetost uzrokovana potrebom za stalnom samokontrolom, ili razumljivim obrambenim refleksom osobe svakodnevno izloženoj visokom stupnju psihičke nadraženosti. Jovanka je znala biti iznimno ugodna, opuštena i zabavna, ali takvi trenuci postajali su sve rjeđi.
Dobro uočenu duboku nesigurnost Jovanka je nastojala umiriti rastućim stavom grandioznosti ili „veličine“. On se, pak, najbolje pokazivao u dva aspekta. „Iz stava, oblačenja i ponašanja drugarice J.“, izjavio je Kušić, „izbijao je lični osećaj veličine”. Najveći broj haljina, navodi, bio je sašiven u stilu odijevanja okrunjenih glava, uključujući i krzna leoparda i hermelina, a na više su fotografija poze i izabrane haljine i ogrlice neodoljivo podsjećale na portret fotografije kraljice Marije Karađorđević ili rumunjske kraljice. Potom, Jovanka je uporno i nametljivo naglašavala posebnost svog porijekla, odnosno zaokupljale su je ideje „veličine, porekla, istorijske misije“. U jednom intervjuu otvoreno je naglasila svoju zavičajnu posebnost. Njezini su preci, istaknula je, „poreklom sa Kosova“, sudjelovali su u „Kosovskoj bitci“, jedan predak koji je ostao u Herceg Novom već je u „srednjem veku bio jedan od najviđenijih građana“, a ostali su „stigli do Like i tu se rodbinske veze prenose i na Nikolu Teslu“.
Umiješala se i u liječenje
Dok je Mišković tumačio Jovankinu opsesiju „da sve zna“ njezinom težnjom prema sveopćoj kontroli, dotle je Kušić u tome prepoznao maniju proganjanja. „Sumnjičavost i ideje proganjanja“, naveo je, „posebno su bile prisutne i do maksimuma izražene kada je bila u pitanju naša Služba bezbednosti“. Sumnjala je u sve i svakoga, pa je zato nastojala i kontrolirati sve i svakoga. U njezinim, kako navodi, opsesijom obilježenim kombinacijama uzrokovanim manijom proganjanja posebno su mjesto zauzimali Titovi „lični lekari“: bili su u stalnom dodiru s diktatorom i stoga uvijek sumnjivi. To je, navodno, išlo tako daleko da se Jovanka u jednom trenutku umiješala u liječenje teško bolesnog Tita, što je moglo imati kobne posljedice. Držeći da su u uroti protiv nje, tj. da joj sprečavaju dodir s Titom, ona se uvijek „energično suprotstavljala da drug predsednik prima u okviru lečenja bilo kakve injekcije, a i pružala je energičan otpor do poslednjeg časa da se započne sa inzulinskom terapijom iako je drug predsednik u tom trenutku imao težak poremećaj glikoregulacije i postojala je opasnost da upadne u dijabetičnu komu“.
Jovankino ponašanje postajalo je sve većim problemom za Tita. Od sredine 1975. „psihičko stanje drugarice J. je bilo posebno izmenjeno i karakterisano povećanom agresivnošću“. Kušić i drugi liječnici stoga su o svemu odlučili razgovarati s Titom. Kušić je osobno Titu „izneo čitav sistem bolesnih ideja kod drugarice J.“, poput „veličine, porekla, istorijskog zadatka i posebno naglašene ideje gonjenja“. Nakon što je bio „vrlo pažljivo saslušan“, Tito se ipak nije složio s njegovim zaključkom „da se radi o tipičnim paranoidnim idejama i o paranoidnoj ličnosti“. „Po njegovom mišljenju, navedeno je dalje, „sve izneto je tačno, no razlog za ovo leži u nezreloj ličnosti koja nije dorasla situaciji u kojoj se našla a smatrao je da verovatno i klimaks u znatnoj meri utiče na sve“. I Kušić je, koliko zbog Jovankinih stalnih napada, toliko i zbog vlastite ocjene da više nije sposoban raditi u takvom okruženju, 1976. napustio Tita.
Kako iz prije navedenog jasno proizlazi, oba izvora, i Mišković i Kušić, prema Jovanki zauzimaju izraženo neprijateljski stav. Nesumnjivo je da su u mnogočemu u pravu. Titov brak s Jovankom u 1970-ima bio je u dubokoj krizi i ta činjenica bila je jedna od onih tajni jugoslavenskog društva o kojima se malo pisalo, a mnogo šaputalo. Njezino, pak, ponašanje pokazuje jasan smjer pogoršanja: očito je držala kako ju Tito sve izraženije izolira pa je odlučila uzvratiti, što je najzornije pokazano u opsesiji za sveopćom kontrolom, razornoj sumnjičavosti i maniji proganjanja. Ali, premda se zna primijetiti kako se radi o ne previše bitnoj, čak i posve nebitnoj, epizodi iz života i Tita i komunističke Jugoslavije, držim da joj se ne može pridati samo simbolička vrijednost.
Borba za pristup diktatoru
Najprije, Jovanka je očito svojom odlukom još 1952., ili kada se udala za Tita, pristala biti dijelom njegova dvora. Brak s „prvim sinom jugoslavenskih naroda i narodnosti“ bio je prilika koju ambiciozna lička partizanka nije namjeravala propustiti: dragovoljno je došla u položaj submisije ili podčinjenosti u odnosu na Tita, za što je dovoljnom kompenzacijom, kako se barem u početku očito činilo, bila kombinacija moći, utjecaja, bogatstva i glamura. To ju je, pak, ubrzo dovelo najprije u dodir, a potom i u sukob s pripadnicima nekoliko ekipa koterije koja je okruživala diktatora. Jovanka se, dakle, našla usred nekoliko koncentričnih krugova sukoba koji su se svi vodili zbog onog što se obično smatra najvažnijim čimbenikom u takvim situacijama. Borba za pristup diktatoru vodila je i utjecaju na državnu politiku. Povijest Titova dvora stoga je zapravo povijest sukoba nekoliko skupina za utjecaj nad njim i posljedičnu moć koju bi eventualna pobjeda donijela. Borbe koju je sam diktator poticao i uvelike njome upravljao.
Živčana napetost
Također, borbe koja se sve više odvijala unutar ozračja rastuće dekadencije. Potpuno odvojeni od sve siromašnijeg društva, Tito i njegovi dvorjani uživali su luksuzu tipičnom za kakve kapitalističke magnate ili plemenitaške veličine (nije li, u tom smislu, Jovankino pozivanje na Liku, Nikolu Teslu, partizansku prošlost i Srbe u Hrvatskoj način uspostave „plemenitog“ pedigrea i, naravno, tipičnog za bizaran svijet „komunističkog plemstva”) i gdje održavanje moralnih i drugih temeljnih načela ponašanja nije bilo posebno cijenjeno. Nikakvo onda čudo da je Titov dvor bio prirodnim rasadištem ogovaranja, podmetanja, zaplotnjaštva i intriga svake vrste. Pametniji su vidjeli kamo sve to vodi i nisu se htjeli uplitati. Sam Kušić navodi da je o Jovankinu ponašanju obavijestio Kardelja. On se navodno „složio sa iznetom ocenom i svim ostalim, ali je zamolio da se on u ovo ne meša“. U središtu svega bio je, naravno, sam diktator. Nezaboravni stihovi Karlovčanina Ivana Otta na izvrstan način dočaravaju stvarno stanje:
„(…)
(A je me onaj Barton lepo glumil!)
Doktor je pričal o šećeru, nisam ga razumil.
Jole (Jovanka) je otišla; a i ni mi baš do seksa.
Imam dve pudlice, nema više Reksa.
Sad jedem blitvu i bljutavu ribu.
Bome bum si zapalil još jednu Cohibu!“.
Jovankino ponašanje, o kojem vrlo kritično govore i Mišković i Kušić stoga u prvom redu treba gledati kao njezin način borbe za utjecaj nad Titom. Ona, kako je jasno vidljivo, nije pristala do te mjere izgubiti prisebnost da bi posegnula za samoubojstvom (poput druge Staljinove supruge Nadežde Alilujeve), nije pristala biti običnom kućanicom i ne više od osobe koja diktatoru poslužuje čaj i glača mu košulje (poput Staljinove kućepaziteljice Valentine Istomine) i nije se namjeravala pomiriti sa statusom za javnost nepoznate i prisutne samo prilikom druženja užeg kruga odabranih (poput Hitlerove partnerice i na kraju supruge Eve Braun).
Naprotiv, Jovanka se aktivno i sa strašću upustila u borbu protiv ostalih pripadnika kamarile. Njezini psihički problemi, poput živčane napetosti, stalnih promjena ponašanja, manije proganjanja i opsesivne želje za sveopćom kontrolom stoga nisu bili drugo doli jasan znak da u namjeri nije uspjela, odnosno da se nalazi pred porazom.
Evo Tileta naše legende kad vidim sliku druga Tileta odmah me obuze seta,evociraju se sećanja na neka ne bas tako davna lepa vremena kad živesmo slobodno u miru i bratskoj jugpslovenskoj slozi.E Tile da da vidiš ko te sve izdao od Vardara do Triglava.Ne rađa majka više ovakvog čoveka,veličinu kojemu se klanjao celi svet.Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta neskrećemo