To podne na Jelačić-placu doimalo se posve običnim. Osim što grički top nije grunuo kad treba, nego se oglasio točno u pet do dvanaest. Da je bila riječ o kašnjenju od pet minuta, bilo bi to shvaćeno kao kuriozitet. Skupina Korejaca koji su od vodiča upravo čuli o vjekovnoj tradiciji, provjeravala bi vrijeme na mobitelima, dokoni penzići nazivali bi gradske službe, golubovi na zdencu upitno bi gledali jedni druge pitajući se kada će uplašeni tutnjem poletjeti, ali činjenica da je top puknuo u pet do dvanaest nije slutila na dobro.
Jer dvanaest i pet ne znači ništa, ali „pet do dvanaest” je znak. Tri javne i jedna tajna služba odmah su išle provjeriti o čemu je riječ, a uzrujani i pouzdani topnik objasnio im je kako se zbilo nešto do tada nezabilježeno i posve nemoguće – samoopaljenje. Službenik grada Zagreba taman je kao i obično, pripravan za svoju odgovornu zadaću, čitao Večernjak kad mu je grunulo kraj uha iz čista mira, tako da je za tren oglušio i našao se na podu. Svojeglava je naprava odmah izolirana, forenzički zaštićena i otpremljena na vještačenje, a tajna je služba učas provjerila topnikovu stranačku pripadnost, političke i vjerske svjetonazore, ispise njegova mobitela i ustanovila da je subjekt besprijekoran i da se u njega ne može sumnjati.
Ali ipak... To „pet do dvanaest”! Nadzorne kamere oko Bana, konja i sablje, zabilježile su kako se na zagonetan način Trg počinje puniti. Iz Ilice, Jurišićeve, Praške, Radićeve, od Europskoga doma, kroz Harmicu, sa svih strana počeli su pristizati ljudi. Tramvaji voze uredno, nigdje maratona ni dočeka Vatrenih, čak ni smotre folklora. A ljudi dolaze i dolaze. Pri tome, nije bilo najavljenoga prosvjeda, i što je još važnije, službe nisu dobile dojave ni o kakvim nenajavljenima. Najprije je zaključeno kako je to jednostavno takav slučaj u golemome gradu kad u jednome trenu, mimo bilo kakva dogovora, mnoštvo ljudi ide na isto mjesto, no problem je bio u tome što to mnoštvo ne čeka tramvaje, ne ulazi u dućane, ne obilazi štandove s kuhanim kobasicama i vinom, proizvodima hrvatskog sela s kulenima i čvarcima, nego ne radi ništa drugo nego puni glavni gradski trg i na njemu ostaje.
A nigdje transparenata, nikakvih oznaka i obilježja, ništa ne kriče, ne skandiraju, pitomiji su od publike u Lisinskom, svi nekako čudno ozbiljni, pače komemorativni, kao da nisu na suncu među palačama, već u velikoj dvorani krematorija. Razgrtale nadzorne kamere po tome općinstvu u potrazi za kriterijem makar po nekome ključu, dobnome, rodnome, stališkome, ali ključa nema osim da su tu, da su napunili Trg i da s njega ne odlaze. Helikopter koji ih je nekoliko puta nadletio nije bio policijski, već ga je iznajmila japanska turistička agencija.
Budući da svaka vlast od rimskih vremena znade kako se s gomilom, ma koliko dobroćudna bila, ne valja igrati i izazivati đavla, mudro je odlučeno da se na Trg neće slati ophodnje u odorama. Jedine uniforme na Placu bile su kićeni kostimi jedne od bezbrojnih provincijskih drevnih gradskih straža, njihova četiri uglancana konja s konjanicima i sabljama, koji su ushićeni slali rodbini selfije neka se vidi kakvu su pozornost izazvali u prijestolnici. Stoga su žurno na poprište upućene brojne i jake snage u civilu, jer uza svu modernu tehnologiju, nema ništa bez živoga čovjeka na poprištu. Baciše se oni na posao marljivo i diskretnije od tramvajskih kontrolora. Jedan gospodin starije životne dobi, pristojnoga izgleda, stajao je nezamjetan u mnoštvu, oslonjen na štand s kulenovim sekama.
– Vi ste gospodin Ivan Marić? – provjeravao je djelatnik ogledajući osobnu iskaznicu.
– Da. Ja sam Ivan Marić i moj OIB je... – reče naizust OIB brže negoli ga je djelatnik uspio pročitati na dokumentu.
– Čudno – oglasio se djelatnikov kolega.
– Što je čudno? – zanimalo je građanina.
– Da znate napamet svoj OIB. Ljudi to obično ne znaju. Ne znam ga ni ja – sebe je istaknuo kao primjer nekoga tko svoj OIB treba znati napamet.
– Ja ga znam. Umirovljeni sam profesor matematike. A bavim se i enigmatikom.
– Što mislite pod „enigmatikom” – zanimalo je prvog.
– Križaljke, rebusi... – jednom davno nastupio sam i u kvizu. Zaradio sam milijardu i pol.
– Milijardu i pol?! – zgranula su se obojica.
– U dinarima. To vam je danas u kunama, za pristojan štednjak.
– Na struju ili na drva? – značajno će drugi.
– Kakve to sad ima veze? – prekorio ga je prvi provjeravajući informacije koje su se slijevale u službeni mobitel.
– Nego, recite nam, tko stoji iza vas?
– Ne stoji nitko – osvrnuo se gospodin. Prodavač s bećarskim šeširom upravo je čučao.
– Tko stoji iza ovoga okupljanja? Koje su namjere ovoga skupa?
– Ne bih ja to znao – izmotavao se profesor.
– Što radite ovdje?
– Ništa. U mirovini sam, nemam drugoga posla, pa svaki da u ovo doba dođem na Trg i tu budem.
– I baš danas i baš sada, kad se ovdje okupilo devet tisuća ljudi.
– Petnaest – ispravio ga je profesor matematike i enigmatičar.
– ...organizatori vele da ovoga časa ima najmanje petnaest tisuća.
– A tu smo! – pobjednički će prvi.
– Rekoste „organizatori”. Tko su ti organizatori?
– Ne znam tko su organizatori niti da ih ima. Čuo sam kako jedna gospođa u prolazu veli drugoj da organizatori vele...
– „Jedna gospođa drugoj” – drugi je bio na rubu strpljenja. – Dakle, tko su snage koje stoje iza ovoga okupljanja i s kojim političkim ciljevima? I što znači vaš žuti prsluk? – upro je u prsluk prstom kao s dugom cijevi.
– Suvenir. Unuka mi se vratila iz Pariza s bračnog putovanja. Fosforescentan je. Nosim ga da me ne pregaze na zebri.
– Imamo s vama problem – odlučio je prvi prijeći na stvar.
– Kakav problem?! – čudio se profesor.
– Ima vas pet.
– Molim?!
– Ovog trenutka na ovome mjestu... – precizno će djelatnik – ... na Trgu bana Josipa Jelačića u gradu Zagrebu ima vas petorica Ivana Marića s istim OIB-om.
– Nevjerojatno – zbunjeno će enigmatičar. – Što to znači?!
– To znači da je samo jedan od vas pravi – zaključio je drugi.
– Štoviše – neumoljivo će prvi – od četvorice nepostojećih, jedan je mrtav.
– Nevjerojatno – ponavljao se matematičar matematički istom intonacijom. – A taj mrtvac ste vi! – obojica će u jedan glas.
– Gospodine Mariću, imamo neoborive dokaze da ste mrtvi.
– Hoćete reći da sam zombi?!
– Ne. Zombi je živi mrtvac. A vi ste samo mrtvi.
Uredno su mu vratili osobnu, kao što su svi djelatnici uredno povučeni s Trga. Ustanovljeno je naime da se na poprištu, od devet tisuća, nalazi tisuću mrtvaca i četiri tisuće nepostojećih osoba. A one četiri preostale tisuće ljudi, tek je nešto iznad uobičajenoga prosjeka na tome prostoru u pet do dvanaest.
Krasan članak. Hvala. Odmah nakon čitanja završena je i moj opstipacija.