Nakon što je tisuću maturanata ove godine predalo na maturi posve prazan list papira umjesto eseja, prosvjetne vlasti odlučile su olakšati ubuduće ispit zrelosti. Do sada su se esej i test iz hrvatskog bodovali zajedno pa je teoretski bilo moguće napisati sastavak slabo, ili čak nikako, pa opet proći maturu. Ove se godine pokazalo da je znatan broj srednjoškolaca posve nesposoban složiti nekoliko suvislih rečenica na zadanu temu, zbog čega su pali maturu. Od iduće godine vraćamo se na stari sustav – moći ćete maturirati i biti funkcionalno nepismeni. Pismenost se, naime, ne sastoji samo od poznavanja slova. Visoki postotak pismenosti u nekoj zemlji znači da se gotovo svi znaju potpisati, pročitati ime autobusne stanice na kojoj trebaju sići ili ispuniti listić Euro Jack Pota.
Funkcionalna pismenost značila bi da znaju napisati kratak tekst o određenoj temi, s početkom, sredinom i završetkom, kako je to davno točno podijelio Aristotel. Bila bi to dopisnica majci iz vojske, molba za posao, žalba sucu za prekršaje, ljubavno pismo dragoj osobi, svjedočanstvo o kakvom važnom događaju, dopis kolegi ili nadređenom… Ali, avaj, dopisnice, razglednice i pisma više se ne pišu. Neko su se vrijeme pisali mailovi, ali danas je i to predugačko. Twitter je nedavno produžio svoje ograničenje sa 140 slovnih znakova na 280, što je dovoljno za 40 riječi, ali samo 5% korisnika iskorištava tu raskoš; prosječan tweet ima bijedna 33 slovna znaka, dakle 5-6 riječi. Želite li biti čitani na Facebooku, naslov vam mora imati do 5 riječi i do 80 slovnih mjesta, nakon toga drastično opada interes čitatelja. Idealan tekst na Facebooku mora imati do 14 riječi, idealan tweet do 100 znakova, idealan potpis fotografije na Instagramu ne smije prelaziti 150 slova.
Djeca i mladi ne žive više u knjižnicama nego na smartphoneima. Njihovi su ekrani maleni, na njih ne stane puno, a k tome se stalno mora skakati na neku novu poveznicu, koju se potom mora još brže napustiti u potrazi za novim i novim. U takvoj brzini nema se vremena čitati, pa je onda i glupo nešto napisati – napišete li nešto na nekom on-line mediju ili portalu, mladi će pročitati samo prvih desetak slova i već će biti negdje drugdje. Tekstualni sadržaji maturanata, i onih koji će to tek postati, već se godinama sastoje od naslova videa, potpisa pod fotografijama, lažnih citata poznatih ljudi, kratkih self help savjeta, političkih parola i uvreda, sportskih rezultata i reklamnih poruka.
Ne da to nisu knjige, ne da to nisu pripovijetke, ne da to nisu eseji, nego to nisu uopće tekstovi: to su rečenice istrgnute iz konteksta, nasumce nabacane riječi, znakovi bez smisla, a često i bez značenja. U tom virtualnom paklu nepismenosti ne postoji interpunkcija, ne postoji pravopis, ne postoji veliko i malo slovo, ne postoji ni početak, ni sredina, ni kraj – sve je jednako rastrgano i segmentirano, bezoblično i nerazumljivo, lažno i spektakularno, obećavajuće i iznevjeravajuće, do boli beznačajno.
Smartphone vas uz nekoliko klikova može dovesti do svakog segmenta ljudskog znanja, brzo, efikasno i besplatno. Međutim, na njemu sigurno nećete otvoriti knjigu koju je napisao Dostojevski, Wittgenstein ili Krleža. Zašto? Jer je za svladavanje tako teške literature potrebno vrijeme i koncentracija, a više nemamo ni jedno ni drugo, jer moramo sumanuto skrolati mobitelima i pretraživati društvene mreže. Da bismo u danu vidjeli nekoliko stotina ili nekoliko tisuća beznačajnih postova, s kućnim ljubimcima, prodavačicama mandarina ili receptima, utrošili smo vremena dovoljnog za stotinu ili dvije stotine stranica vrijednoga djela iz prošlosti. Zašto je ovo prvo ipak privlačnije? Jer ne zahtijeva napor, a čitanje debele knjige sliči probijanju tunela. A mi zapravo više ne vjerujemo da nas na kraju knjige čeka svjetlo istine, i zato ih više ne čitamo.
Onaj tko ne čita, taj ne uči nove riječi, ne vidi kako se oblikuju rečenice, ne zna kako se razvijaju misli – i onda nije čudno da ne zna što bi počeo s olovkom u ruci i praznim papirom. Dajte maturantu mobitel, dajte mu društvenu mrežu, dajte mu limit od 30 slovnih znakova, i već će biti kao riba u vodi. Odustajanje od eseja na maturi samo je logična stepenica na silasku iz kulture pisanog u kulturu usmenog. To ne predstavlja kraj svijeta, samo se vraćamo u stanje za koje smo mislili da smo ga zauvijek napustili. U staro doba, recimo do 19. stoljeća, većina je bila nepismena pa su oni koji su znali čitati, čitali onima koji to nisu znali. Čitanje nije bila tiha i usamljenička djelatnost, nego javna i društvena – a slušači bi stalno dolazili po još, usput pokušavajući zapamtiti što više. U tom su pamćenju postajali pravi šampioni, poput glasovitog guslara Avde Međedovića kojem su ove godine u Crnoj Gori podigli spomenik. On je ne samo izvodio vlastiti ep “Ženidba Smailagić Meha”, duži od “Odiseje”, nego je znao napamet nevjerojatnih 80.000 stihova, barem je toliko zapisano.
To je budućnost u koju idemo. Sve će manje ljudi moći čitati i shvaćati duže i zahtjevnije tekstove, i bit će ovisni o audiovizualnom – o podcastima i YouTubeu. Neće, međutim, svi izgubiti sposobnost čitanja i razumijevanja. Oni koji će još uvijek moći čitati, postat će čuvari znanja. Radit će za masu nepismenih različite adaptacije teških sadržaja, sažetke na Wikipediji i obrazovne emisije koje će na jednostavan način prenositi ideje prošlosti. Tisuću nepismenih maturanata nisu hrvatska sramota, nego avangarda. Oni su mogli naučiti čitati, ali nisu. Odbacili su najveći dar – mogućnost da participiraju u dijeljenju, razvijanju i prenošenju ljudskog znanja. Bit će ih sve više.
Nažalost, sušta istina. I konji i krave prožive svoj život, pa će tako i naši i svjetski mladi nepismeni naraštaji.