Naslovnica Premium Analize i intervjui

Teslin duh ne može u Knin: Između Hrvata i Srba još stoje ‘balvani’

Zašto se Srbi, 23 godine nakon Oluje, ne ‘ponose svojom hrvatskom domovinom’
04. kolovoza 2018. u 09:04 250 komentara 15766 prikaza
Foto: Hrvoje Jelavić/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/3

Dobri duh Nikole Tesle koji je u jednom (velikom) čovjeku spajao uspješno srpski rod i hrvatsku domovinu ni ove se godine za Oluju neće spustiti u Knin. Proslava će opet proći bez srpskih (službenih) predstavnika s kojima bi i posljednji dio hrvatske države ušao napokon u kraljevski grad.

Zajednički let zapovjednika "Zrakoplovne baze Ramat David" i hrvatskog pukovnika Jagodića u MiG-u 21 Nakon F-16 Izraelac i Hrvat letjeli zajedno u MiG-u: 'Čast mi je što ćemo biti na proslavi Oluje'

Kad se, na ostacima Jugoslavije, stvarala hrvatska država, znameniti znanstvenik teško je politički stradao, i to dva puta: borbeni Hrvati su u Smiljanu minirali kuću u kojoj je rođen, a s kućom i Teslin rod, kako je sam doživljavao svoju srpsku nacionalnost; pobunjeni su se Srbi, pak, odrekli njegove (hrvatske) domovine, u uvjerenju da će svi živjeti u velikoj Srbiji, obećanoj državi Slobodana Miloševića.

Otad Tesla uglavnom šepa između hrvatskih i srpskih krajnosti: jedan dio Hrvata vjeruje da je snaga Hrvatske obrnuto razmjerna broju Srba koji u njoj žive; jedan dio ratobornih Srba ne vjeruje (nikakvoj) hrvatskoj državi. Iz njegovih političkih elektrana nakon tog dvostrukog nacionalističkog udara nikako da krene pozitivni elektricitet kojim bi se napajali i Hrvati i Srbi, da udruženim snagama prosvjetljavaju novu državu.

Ono što je Tesla spajao u sebi, hrvatsku domovinu i srpski rod, nacionalizmi grubo razdvajaju pa srpskiji dio Srba svojata samo njegovu srpsku pripadnost, po mogućnosti izvan Hrvatske, a hrvatskiji dio Hrvata prihvatio bi patent o hrvatskoj domovini kad se ne bi vezao uz srpski rod. I tako raspolovljeni Tesla stoji, poslije svega, kao najslavnija žrtva jednoga vremena kad je vladala „plemenska pripadnost“ i kad nije bilo „viših vrijednosti od slučajne krvne pripadnosti“ (V. Havel).

1 / 23
Zajednički let zapovjednika "Zrakoplovne baze Ramat David" i hrvatskog pukovnika Jagodića u MiG-u 21
Zagreb: Borbeni zrakoplovi izraelske vojske F16 Barak u bazi HRZ-a na Plesu Uoči obilježavanja Oluje Avioni F-16 Barak prvi put sletjeli na Pleso: 'Hvala našim prijateljima iz Izraela'

Rat je, po definiciji, vrijeme ekstrema. Problem je što vrijeme sporo liječi rane, ne ublažava dovoljno zaoštrenu optiku i ne rješava otvorene prijelome u hrvatsko-srpskim odnosima. Pa ni eminentno političko pitanje srpskoga roda i hrvatske domovine koje se svaki put iznova nameće kad se u kraljevskom gradu slavi ključna pobjeda Domovinskog rata.

Memorije produljuju razlike

Mora li hrvatska pobjeda biti srpski poraz? Kad bi se hrvatstvo zasnivalo na antisrpstvu, ne bi imalo veće izglede od srpstva koje bi se temeljilo na antihrvatstvu. Tko misli drukčije, taj dva naroda, bliska svemu usprkos, osuđuje na trajno neprijateljstvo. Srbi svoje pravo na mržnju izvlače iz stradanja u ustaškoj državi, Hrvati iz svježijih žrtava koje im je nanijela velikosrpska agresija.

Ne prekine li se takva spirala, emocije će i dalje upravljati razumom. Sve dok stari i novi „balvani“ stoje između Hrvata i Srba, u Knin neće dolaziti obje polovice porušenog Tesle; Oluja će za Hrvate imati jedno značenje, kao veliki dan oslobođenja okupiranog dijela zemlje, a za Srbe posve drugo, kao izgon, radikalniji kažu i etničko čišćenje, iz oslobođene države. Različite memorije produljuju političke razlike.

Nešto bi bilo trulo u državi pravnoj kad bi dijelila svoje državljane na dobitnike i gubitnike, na pobjednike i poražene; zna se što su to građanska prava i kako se gube (i čuvaju). Srbi koji su ostali u Hrvatskoj nemaju druge domovine; preostaje im da to razumiju i prihvate, a Hrvatima da im to omoguće i olakšaju integraciju u hrvatsku državu. Hrvati koji su se izborili za državnu samostalnost, trebali bi biti svjesni da nisu jedini u njoj; ne da i dalje dijele državu, nego da država bude ambijent u kojem će svi njezini državljani živjeti slobodno, ravnopravno i sigurno.

1 / 4
ZAVRŠNE PRIPREME ZRAČNIH SNAGA ZA NASTUP U KNINU

U nacionalnim državama, kakva je (i) Hrvatska, većinski narod uvijek nosi posebnu odgovornost prema manjini ili manjinama, ne da im bude tutor, nego zaštitnik (od svih mogućih nepravda), ne da uživa veća prava, nego da zajamči ravnopravnost za sve. Usvoji li se takva načelna pravna platforma, Hrvate i Srbe politički dijeli zajednička prošlost, odnosno neusklađena povijest; s tom fatalnom razlikom, ne mogu pod jednu političku zastavu ni za državni blagdan. Šteta!

Andrej Plenković dan pobjede Plenković: Nije točno da su govori u Kninu u 8 ujutro kako bi se izbjegli zvižduci

Zjapi praznina koju bi mogli politički popuniti predstavnici Srba kad bi se odvažili na korak koji im možda ne bi osigurao mjesto u Saboru, ali bi im osigurao mjesto u povijesti: da dolaskom u Knin priznaju da je hrvatski narod legitimno stvarao svoju državu i da je hrvatska država bila u sasvim legitimnoj ulozi kad je oslobađala svoj okupirani teritorij unutar međunarodno priznatih državnih granica. Tzv. Krajina bila je paradržavna filijala jedne veće državne konstrukcije; Hrvatska je nije stvarala, nego rušila.

Hrvatska s Olujom nije osvajala teritorij izvan svojih granica, nego je oslobađala svoj teritorij pod okupacijom. To je jedna strana medalje, ona bi trebala obvezivati hrvatske Srbe da ne bojkotiraju vlastitu državu kad obilježava taj dio svoje političke povijesti. Postoji i druga strana, masovni odlazak Srba, pritisci i nasilje nad srpskim civilima, uglavnom poslije vojne operacije, nemarni odnos države prema takvim pojavama; to bi trebala biti trajna briga hrvatskih vlasti, da ravnopravnost i sigurnost ne budu samo retoričke figure.

Bode oči to što se nazočni Hrvati u kraljevskom gradu uglavnom ne osvrću oko sebe, ne da vide da Srba nema, to već dobro znaju, nego da dokažu svima da Oluja nije bila uperena protiv srpskoga naroda, nego protiv tadašnje samozvane krajinske vlasti. „Slučajni ljudi“, kako kninske vlastodršce kvalificira lucidni Simo Rajić u knjizi “Između Hrvata i Srba”, uzurpirali su i hrvatski teritorij i srpska prava, sve za neke druge račune s kojima se u Hrvatskoj dugoročnije nije moglo računati.

ali su „buljeći u retrovizor“: nije im bila dovoljna široka kulturna autonomija i jaka lokalna samouprava, na što je Franjo Tuđman pristajao više pod međunarodnim pritiskom nego iz uvjerenja; Babiću, Martiću i društvu malo je bilo država u državi, htjeli su pravu državu, koju bi, kao dotu, priložili velikoj Srbiji. Može li biti ikakva prijepora oko toga što je hrvatska država spriječila takav plan, što je obranila svoj suverenitet, svoje međunarodno priznate granice, ali i vlastitu održivost?

Aleksandar Vučić Otvoreno pismo Vučić poručio kosovskim Srbima: Neće biti nove Oluje

Strah od birača

Imaju i hrvatski političari priliku da kod jednoga dijela „navijača“ (tj. birača) dovedu u pitanje svoj položaj, možda i vlast, a da i oni povuku povijesni potez: da poslije Knina odu u nedaleke Varivode i poklone se srpskim žrtvama koje su pale na rubovima Oluje ili poslije nje, a nisu sudjelovale u borbama. Hrvatska nije mogla spriječiti ni jednoga Srbina koji je odlučio otići: bilo je u takvim odlukama svega, i straha od kazni, i bojazni od osvete, i otpora hrvatskoj državi, i stvarnog uvjerenja da je Srbima mjesto (samo) u Srbiji, i velikosrpske iluzije da će svi Srbi živjeti u jednoj državi; maloj, ako ne može biti olako obećana velika Srbija.

Nisu prečanski Srbi tada još uviđali da ih Milošević vara, da ih ostavlja na cjedilu, na milost i nemilost jačih hrvatskih vlasti i pod vlašću nezrelih krajinskih vođa, za koje admiral Branko Mamula s jugoslavenskih, titoističkih pozicija piše da su vodili četničku politiku i odveli Srbe u „najteži politički poraz u povijesti“. Da su imali dovoljno mudrosti, možda i nešto lukavstva, mogli su tzv. Krajinu integrirati u hrvatski državni korpus mirno, bez upotrebe sile, onako kako će se dvije godine kasnije integrirati istočni dio države. Bljesak je bio prvo upozorenje koje nedorasli, vjerojatno i ograničeni, Mile Martić nije dobro shvatio, kad je mogao slati na Zagreb ubojite rakete umjesto da na sva zvona razglasi da odustaje od daljnjega ratovanja.

Fantomska država Krajina nije od početka imala potencijala da preživi jačanje Tuđmanove vojske i slabljenje Miloševićeve vlasti. Oluja ju je pomela u tri dana, a njezina upravljačka vlastela shvatila je da gubi „državu“ tek kad je morala bježati iz Knina; Hrvatska je vojska bila nadmoćna u tehnici, u organizaciji, u obuci, a osobito u moralu. Da su krajinski glavešine znali barem malo politički misliti, mogli su dan uoči Oluje pokvariti u Ženevi Tuđmanove planove i pristati na mirnu integraciju tzv. Krajine u hrvatski ustavno-pravni sustav.

ZAVRŠNE PRIPREME ZRAČNIH SNAGA ZA NASTUP U KNINU F-16, Kiowe, helikopteri... Sprema se letački spektakl za 'Oluju': Ovo će biti naša čestitka svim braniteljima

Bijeg od odgovornosti

Diplomatski posrednici Owen i Stoltenberg organizirali su na obali Lemanskoga jezera posljednji krug pregovora, da izbjegnu vojnu i policijsku operaciju. Svi su znali da je oslobodilačka akcija imanentna, ne uspiju li pregovori. Ipak, krajinski pregovarač Novaković odbio je hrvatske uvjete da prizna hrvatsku državu i za početak otvori prometnice; iako su mu se tresle nogavice i podrhtavao glas, objavio je prvi da su pregovori propali jer Hrvatska „previše traži“. Sigurno je i on morao znati što dolazi poslije takve odbijenice; ni vojne tajne nisu više što su bile. Ivić Pašalić hladnokrvno je pročitao unaprijed napisani govor da Hrvatska rezervira sebi „druge mogućnosti“ da dođe na svoje priznate granice. Bila je to umotana najava Oluje koju je general Petar Stipetić sugerirao na drugi način: vojnički je bio ozbiljan, a politički potpuno zatvoren. Misli su morale biti na bojištu.

Nisu svi Srbi poslije Oluje dizali sidro, jedan dio njih nije našao ni jedan razlog da ode iz Hrvatske; ostajući u novoj-staroj državnoj luci, bacili su u vodu Miloševićevu dudu varalicu da će svi živjeti u jednoj državi. Hrvatske su vlasti bile dužne zaštititi svakoga svoga građanina srpske nacionalnosti koji je odlučio ostati u Hrvatskoj.

Za zločine koji su počinjeni nad civilima ne može se izbjeći odgovornost; dugove se mora platiti da ne bi bilo blokirane savjesti. Otrežnjenje je bilo obostrano teško, čak i grubo. Državni poglavar išao je predaleko u trijumfalizmu kad je „na licu mjesta“ ustvrdio da odbjegli Srbi „nisu ponijeli ni devize, ni prljave gaće“; higijenskim napastima dezinfekcije nije odolio ni Stjepan Mesić izjavom – koje se kasnije neuvjerljivo odricao – o „prašini s opanaka“; Sabor se upuštao u sumnjive operacije uvjetnoga oduzimanja vlasništva koje su, srećom, stavljene izvan snage; ministar Mate Granić vješto je izvodio diplomatske vježbe po europskim salonima da objasni, ustvari ublaži, (ne)službenu hrvatsku platformu po kojoj se „srpsko pitanje“ tako rješava da ne ugrozi opstojnost hrvatske države.

Iz Osijeka krenuo navijački vlak na doček Vatrenima Branitelji i HŽ surađuju Na proslavu Oluje u Knin možete besplatno ići vlakom

Političari su držali u rukama evanđelje; nema dokaza da su zapamtili što moraju izbjegavati: kojom mjerom mjerite, onom će se i vama mjeriti! Krajinske Srbe šokiralo je što je Knin u dva dana prestao biti njihova metropola i suočili su se s novom nesrećom: što sve gube masovnim odlaskom iz Hrvatske? Njihove su nadobudne vlasti doživjele sudbinu svih kockara početnika – da im ne krene i da sve (iz)gube kad se vade. Pali su nisko, samo zato što su previsoko letjeli. Obećani Miloševićev padobran nije se otvorio. Slaveći vlastitu pobjedu, Hrvati su više ili manje upadali u političku zamku svih pobjednika da vide u njoj i više od poraza velikosrpske ideje.

A onaj sloj hrvatstva koji se redovito manifestira kao antisrpstvo, vadio je iz arhive podatke da su hrvatski Srbi bili i protiv Mačekove Banovine Hrvatske, a ne samo protiv Pavelićeve Endehazije, da su se opirali Hrvatskome proljeću, a ne samo osamostaljenju Hrvatske. I da su u Kninu slomili krila, ili kičmu, da bi mogli uživati ikakve popravne prilike.

U njihovu masovnome odlasku bilo je različitih osobnih sudbina, ali i nekoliko tipova političkoga ponašanja: jedan dio Srba nije vjerovao da Hrvatska može biti demokratska država i da im u njoj može biti bolje nego izvan Hrvatske; drugi je dio potpao pod propagandu Beograda da Hrvati oživljavaju ustaški režim i da za Srbe u njoj više nema mjesta; treći je dio htio pošto-poto živjeti s ostalim Srbima pa im je Hrvatska postajala pretijesna; četvrti je dio bježao jer je znao što je u ratu činio Hrvatima pa se nije uzdao u abolicijske obveze koje je Hrvatska preuzimala, uglavnom da zadovolji međunarodne čimbenike; i konačno, u koloni je bilo i ljudi koji nisu htjeli bježati, koje su krajinske vlasti u odstupanju prisilile na bijeg da ne bi ostajali svjedoci njezinih zločina i da bi ostavili dojam da ih narod slijedi.

Knin Pobuna braniteljskih udruga Ne želimo biti statisti politici na proslavi Oluje u Kninu

Peter Galbraith imao je puno razloga, i moralnih i političkih, da uskače na traktor; kolone nije mogao zaustaviti ni skrenuti; mogao je upozoriti da se Hrvatska prazni.

Račun se ne može ispostavljati samo hrvatskoj državi i HDZ-ovoj vlasti koja nije ni znala ni htjela skrivati planove koji su mogli zbunjivati pa i zabrinjavati hrvatske Srbe. Kad Hrvati plebiscitom optiraju za vlastitu državu, značajni dio građana srpske nacionalnosti već je pripremljen da će živjeti izvan Hrvatske.

Pobuna Srba nije samo reakcija na nove hrvatske vlasti: sve je prije toga bilo organizirano u centrali u Beogradu; radilo se samo o izvođenju (velikosrpskog) projekta. Pobunjeni su Srbi napravili veliku štetu Hrvatskoj; nisu ništa pomogli sebi. Njihovo je nezadovoljstvo moglo izgledati i opravdano; reakcije na žurbu hrvatskih vlasti da kroatiziraju državu ispale su nerazmjerne, tragične za sve, najviše za njih same. Iseljavanje pod pritiskom, s jedne ili s druge strane, ili s vlastitom voljom, stvaralo je različite tipove praznina, sve do praznina u duši koje opterećuju hrvatsko-srpske odnose.

Da nije jedno cijelo desetljeće morala kriomice, pod embargom, graditi vojsku da bi mogla osloboditi okupirana državna područja i da je taj kapital ulagala u jačanje gospodarstva, moglo je biti drukčije; da nije navrat-nanos prodavala poduzeća da namiri sredstva za skupo oružje i da je privatizaciju provela zakonito i produktivno, moglo je biti bolje; da je od početka gradila pravnu državu, a da se nije morala toliko baviti ratnim zločinima, moglo je sve biti stabilnije. Hrvatsku pred ovogodišnju Oluju ne bi zbog svega toga potresali podaci da svaki drugi stanovnik živi u siromaštvu. Turski nobelovac Orhan Pamuk piše kako je u njegovoj zemlji „mnogo ugodnije razmišljati o Turčinu nego o siromahu“. Kako li je tek s Hrvatima i Srbima, i njihovome sjaju u bijedi, i bijedi u sjaju. A kad se socijalnom siromaštvu (pri)doda sve izraženije siromaštvo duha, nije dovoljno carstvo nebesko da ga podnese.

Svečana proslava i dodjela godišnje nagrade Nikola Tesla - Genij za budućnost SVEČANOST U ESPLANADI Dodijeljene godišnje nagrade 'Nikola Tesla - Genij za budućnost'

Pouka profesora Mirića

Tzv. Krajina bila je dio velikosrpskoga projekta; na njoj je Slobodan Milošević slomio prve zube. Obvezuje li to srpske političare u Hrvatskoj da u tolikome luku ne zaobilaze Oluju? Masovno iseljavanje nikome nije donijelo sreću; nikad nije kasno da se vidi tko je držao izlazna vrata, iako je važnije tko drži vrata povratka. Postupci prema Srbima koji su ostali u hrvatskoj domovini obvezuju hrvatske vlasti da ispitaju što se sve dogodilo, da osude nasilje i zločine i da kazne počinitelje, makar i s tolikim zakašnjenjem. Krajina je loša prošlost, i ostala bi (samo) to da ne opterećuje toliko hrvatsko-srpsku budućnost.

Jasno je da su u Kninu na vlasti bili toliko neuki političari da ni prst pred nosom nisu mogli vidjeti, kamoli da osnuju državu i da je vode. Avanturisti su gurnuli u pogibelj najprije vlastiti narod, koji su, tobože, štitili. Živjeli su na podršci iz Beograda, dok se Srbija nije toliko umorila od ratovanja da ni sebi nije mogla pomagati; uklapali su se u velikosrpski program jer su već vidjeli nove granice od Virovitice do Karlobaga; uživali izdašnu pomoć nekadašnje Titove armije koja je prestala biti jugoslavenska i prije nego što je Jugoslavija propala.

Šačica zaluđenih srpskih nacionalista iz Knina i okolice, ili samo bolesnih karijerista, koji isplivaju u svakoj poplavi, držala je nekoliko godina u šahu i međunarodnu politiku; to ne govori o njihovoj snazi, koliko o naivnosti, prije svega u europskoj politici. Odvažni i mudri zagrebački profesor Jovan Mirić upozoravao je Srbe da „s puškom u ruci i barikadama na cesti presijecaju putove budućnosti, da se na taj način ne uklanja strah, nego povećava i produljuje. Iskusnom politologu nije promicalo da HDZ-ova vlast – koja je došla na valu antijugoslavenstva i antikomunizma – ne smiruje Srbe nametanjem hrvatstva ili izbacivanjem s posla.

Zagreb: Postav izložbe "Teslin svjetski sustav" u Tehničkom muzeju Tjedan znanstvenog genija Teslin bežični prijenos: od vizije do zbilje

Opominjao je, međutim, da se „Domovina nasiljem ne može osvojiti, nego samo izgubiti“, da „kninska pobuna šteti prije svega Srbima u Hrvatskoj“, da „nema ni jednog jedinog racionalnog razloga za odcjepljenje Srba od Hrvatske“. „Ne pucajmo u tuđe barjake nego im pridružimo svoje“! Nisu ga čuli ni Srbi ni Hrvati. Što je još profesor Mirić trebao reći – uz to što je udomio dvoje vukovarske djece – da ne mora tražiti zaštitu od svakojakih prijetnji kojima je bio izložen zbog izrazitog pacifizma? Nikolu Teslu nacionalisti su podijelili po sredini, da ni s jedne strane ne ostane ništa pozitivno; Jovanu Miriću Srbi su pripisivali izdaju, a Hrvati odbacivali plemenite zasluge (ili usluge). Hrvatske su vlasti bile restriktivne prema ostacima staroga sistema koji se nisu uklapali u režim pomirenja i sumnjičave prema svima koji nisu izrijekom stali iza hrvatske države.

Jednom će se Teslin duh spustiti u Knin, s Mirićevom prešućenom knjigom u ruci, da unese pozitivniju atmosferu u hrvatsko-srpske odnose. Što prije, to bolje. Prije toga će se i veliki Hrvati i veliki Srbi morati toliko promijeniti da mogu usvojiti slavnu izreku Alberta Camusa: „Suviše volim svoj narod da bih bio nacionalist“.

VIDEO Prvo slijetanje izraelskog F-16 u Hrvatsku

 

Financije
HIF
Morate potrošiti BUDŽETE ZA EDUKACIJE? Ovdje pronađite najbolje programe!
  • Avatar komunikolog
    komunikolog:

    Mirko Galić bi trebao shvatiti da njegove Jugoslavije više nema, da je neće ni biti. A mi bi konačno trebali napraviti ono sta nismo 1995. i “počistiti” ovakve kao on. Dok nam pripadnici UDBE sole pamet po medijima, dok oni ... prikaži još! i njihova djeca upravljaju državom, na žalost, u Hrvatskoj napretka neće biti.

  • koraknaprijed:

    Ima težih i većih stvari od balvana koje će naši opancari oplakivati tisuće godina unaprijed, danas je godišnjica dvije najveće gluposti koje su srbi napravili u svojoj povijesti,.poslije odbijanja Z4 koji im je jamčio državu u državi na današnji dan ... prikaži još!n 4.8.1995 u 16 sati 45 minuta Milan Martic je naredio povlačenje srba iz Krajine.Sad kmeče ali uzalud, prošla baba sa kolačima.

  • krle:

    Da ovo ne piše jugogalić mislio bih da je preneseno iz Kurira ili Blica.