Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

'Teatar će opstati jer je to crkva u kojoj se bezbožnici mole Bogu'

Rade Šerbedžija otkriva zašto umjetnost ne može odijeliti od svoje svakodnevice, zašto voli ZKM i Ala Pacina te zašto je sreća bitna za glumca
31. srpnja 2013. u 18:47 0 komentara 23 prikaza
'16.07.2013., Brijuni - Rade Serbedzija, hrvatski filmski, televizijski i kazalisni glumac, pjesnik i glazbenik.  Photo: Anto Magzan/PIXSELL'
Foto: Anto Magzan/PIXSELL

Kada nakon što ste doplovili na Brijune sjednete nasuprot čovjeku koji je za vas najbolji glumac kojeg ste ikada gledali uživo, u kazalištu, nestaju godine novinarskog iskustva. No, kada Rade Šerbedžija, domaćinski opušteno, prvi upita: \"Što ćete popiti?\" i dok kava i voda stignu na stol, sve se nekako vrati u normalu.

Na konferenciji za novinare na kojoj je najavljena nova sezona Kazališta Ulysses gledali smo snimke prvog \"Kralja Leara\" iz 2001. godine, a vaša se supruga čudila kako se sve promijenilo, djeca su narasla, ali je rekla da je samo Rade ostao isti. Jeste li ostali isti u tih 13 godina?

Ne znam. Nisam od onih koji se gledaju u ogledalu, a ne gledam ni filmove koje radim. Ali da, imam osjećaj kao da se ništa nije promijenilo.

Što je Kazalište Ulysses u ovih 13 godina najvažnije postiglo?

Početak bilo kojeg projekta je težak, a naročito je bilo teško stvoriti teatar na mjestu na kojem ga nikad nije bilo. Pritom smo imali otežavajuću okolnost da smo od samih početaka – Boris Vujčić, Lenka (redateljica Lenka Udovički, supruga Rade Šerbedžije, op. a.) i ja, a tada je s nama bila i Tanja Aćimović – zacrtali plan da ne želimo tezgariti, igrati predstave s malo uloga. Htjeli smo odmah velike projekte s mnogo glumaca i mnogo tehnike. Takve su sve naše predstave, brojem velike i zahtjevne. Za to je trebalo osigurati novac, a uspjeli smo uz pomoć prijatelja i uz veliku pomoć Duška Ljuštine koji nam se pridružio od početaka.

Te 2001. godine bilo je i neko financijski sretnije doba.

Bila su financijski bolja vremena, tada je bilo mnogo ljudi koji su izdvajali za kulturu kao sponzori pa smo i mi imali neke od velikih hrvatskih firmi. Danas je to teško jer su mnoge od njih morale drukčije složiti svoje prioritete i Ulysses je ispao s nekih lista. Naravno, nemamo se pravo ljutiti nego moramo razumjeti tu tešku situaciju. Ali mi tvrdoglavo idemo dalje i uspijevamo krpati kraj s krajem. Imamo pomoć državnih institucija pa iako je ona mala i skromna, vrlo nam je dragocjena. Nedavno smo razgovarali s ministricom kulture Andreom Zlatar Violić koja nam obećala pomoći da pronađemo neke nove pogone kako bi ovaj teatar bio siguran, da se ne moramo toliko mučiti. A istina je da se mučimo. Ovdje se radi vrlo naporno, imamo dvije probe svaki dan. Večernja kreće u 18 sati kada brod vozi na Mali Brijun i traje do jedan ujutro kada se još treba brodom i vratiti. I sama tvrđava Minor je vrlo naporna, teško ju je glumački svladati. Ali ovdje imamo i ovu našu terasu. Ona jest skromna, ali to je mjesto na kojem se svi nalazimo i nakon svega opet pričamo o teatru. I to je ta naša oaza umjetnosti.

Lani je s \"Odisejom\" počela priča o koprodukcijama, a ove se godine ona nastavlja suradnjom sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novog Sada. Jesu li takve suradnje danas financijska ili umjetnička nužnost?

I jedno i drugo. Ozren (Grabarić, op. a.) je to lijepo rekao kada je govorio koliko mu je dragocjeno upoznavati različite glumce, stilove, škole, estetike... Smatram da je to jako važno. Sjećam se svojih mladih dana, vremena kada smo jako puno surađivali i kako je bilo velike koristi od susreta s umjetnicima iz Makedonije, Slovenije, Srbije... kako smo svi zajedno radili.

Ovih smo dana na HTV-u gledali reprizu Vrdoljakova \"Kiklopa\".

To je to, presudno za umjetnost, a posebno za kazališnu umjetnost, jer ona je jača što joj je tržište veće. A i putovanja, upoznavanje različitih mentaliteta je vrlo korisno za svakog umjetnika, glumca pogotovo.

No kako vi mijenjate te glumačke kabanice? Ovog ste ljeta došli iz Sofije sa snimanja velike hollywoodske produkcije i odmah se baciti na Leara. Kako čovjek napravi taj klik u glavi?

Ta četiri dana u kojima igram kralja Leara postajem ponovno glumac kao što sam nekada bio; kao Melkior u Kiklopu, kao Hamlet, Peer Gynt, Richard III... Tada sam se osjećao snažno kao glumac, glumac u kazalištu. Danas kao takav glumac postojim samo u \"Kralju Learu\", a sve ovo ostalo što Rade jest, svi ti filmovi, a poneki su i dobri, to je druga stvar. Nije da ja ne volim film. Volim! I počeo sam ga voljeti sve više, ali teatar je zahtjevniji, za njega trebaš imati snage i koncentraciju i vještinu. Ma svašta...

Znači li to da niste najsretniji kad vas se predstavlja kao hollywoodskog glumca? U zadnje vrijeme kada čitamo o vama čitamo prije svega o tom dijelu vaše karijere. Potkreše li to glumcu krila?

Ne. Ima velikih glumaca koji usporedno rade i na filmu i u kazalištu. Poput velike Vanesse Redgrave ili poput Annette Bening, božanstvene glumice koju sam upoznao kada je s mojom Lenkom radila \"Medeju\" u Los Angelesu. Sjećam se njezinih proba i kako mi je rekla da joj baš to nedostaje, kako joj fali taj pravi rad u teatru, rad na sebi. A istodobno je ona briljantna filmska glumica, jedna od najboljih na svijetu.

No, postoji li u tom hollywoodskom svijetu netko tko bi vam mogao glumački parirati onako kako je to, primjerice, radio neponovljivi Jovan Ličina kao Maestro u legendarnom \"Kiklopu\" koji je u HNK Zagreb režirao Kosta Spaić?

Teško je to za glumce koji su samo filmski glumci, ali tu je jedan Al Pacino kojemu je Richard III. doslovno opsesija i koji je radio različite projekte na tu temu. Čak mu nije bilo važno da taj posao na kraju bude kazališna predstava, samo je želio, uvijek iznova, prolaziti kroz proces proba i to s različitim ljudima. Bila je to vrsta njegovog osobnog treninga. Gledao sam ga u New Yorku, u Brechtu, kao Artura Uija, i bio je jako zanimljiv.

Koliko rad s različitijim glumcima pomaže kada birate ekipu za Ulysses?

Ovdje nam je najvažnije da dovedemo što više različitih glumaca iz različitih kazališta, posebno mladih. Dosad smo surađivali s najzanimljivijim glumcima cijele regije, od Nebojše Glogovca, Svetozara Cvetkovića i Seke Sablić, do Ratka Polića... sve odreda veliki glumci koji i danas puno znače u svojim sredinama. A da ne govorim o mladim glumcima. Pogledajte te nove zagrebačke snage predvođene Ozrenom Grabarićem, Mislavom Čavajdom...

Stignete li vidjeti hrvatsku kazališnu ponudu?

Moram priznati da Lenka gleda sve...

Vi idete po preporuci?

Baš tako. Ona zna koliko je meni teško gledati neuspjelu predstavu. Nekad gledaš predstavu koja ima problema. U redu! Nekad i sam sudjelujem u predstavama koje imaju problema. I to je u redu. Zapravo i ne pripadam ljudima koji u umjetnosti traže savršeno jer kada je u umjetnosti sve savršeno, onda nešto ne valja, ogoljeno je i bez strasti. I uvijek u velikim predstavama, pa i onim najvećima, bude neka pogreška. To je ona scena koja se preskače, ali koja vodi savršenim scenama.

Što je za vas najuzbudljivije u hrvatskom kazalištu?

Uvijek s posebnim oduševljenjem gledam predstave Zagrebačkog kazališta mladih. Ima u tom ansamblu neke posebne energije koja je zasluga tih glumaca, ali i Dubravke Vrgoč koja to kazalište vodi zaista sjajno. Ona je uspjela u tom teatru uspostaviti disciplinu, strast igranja i kreativnost. Svi se ti ljudi vole i poštuju, a to daje sjajnu energiju koja se vidi na sceni. Sjećam se te iste energije koje je nekada, kada sam bio vrlo mlad glumac, postojala u HNK, Gavelli, u &TD-u kada smo ga stvarali...

Koliko ste upućeni u aktualne probleme koji muče hrvatsko kazalište?

Nisam mnogo i ne bih želio biti. Ja i nisam član Hrvatskog društva dramskim umjetnika, nego sam član Udruženja dramskih umjetnika Slovenije i SAGA, Udruženja američkih filmskih glumaca tako da nema ni razloga da se u te probleme uključim. Moja je veza Ulysses, a preko njega sam u neposrednoj vezi s glumcima i režiserima, a ne s institucijama i udruženjima.

Uz Ulysses tu je i studij glume koji ste pokrenuli u Rijeci?

Tamo sam zaposlen kao profesor, to je studij koji djeluje u sklopu riječkog Sveučilišta i dobili smo dodiplomski studij koji počinje ove jeseni. Želja mi je da surađujemo sa zagrebačkom ADU i o tome sam već razgovarao s dekanom Bornom Baletićem. Naš studij glume, medija i kulture je različit od onog na Sveučilištu u Zagrebu, mi jedan dio nastave, naročito scenski govor, radimo na engleskom jeziku.

Kakve vam generacije mladih dolaze?

To mi je prije pola sata pričao Glogovac. On je nedavno radio neku TV seriju i susreo novu, mladu generaciju. Kaže da iz Zagreba dolaze fantastični mladi glumci i glumice. Meni je to logično jer to su generacije odrasle na odličnim filmovima, na jednoj drukčijoj glumačkoj estetici. A tako je i zamišljen naš studij u Rijeci. Studenti studiraju na Filozofskom fakultetu i oni ne moraju biti nužno glumci, ali mogu biti mnogo toga. Kod nas se na Akademiji svojedobno mnogo toga zanemarivalo, teoretski predmeti bili su napravljeni \"za glumce\", a ja mislim da je ljudima koji se bave ovim poslom danas potrebno da budu vrhunski intelektualci.

Vidite li hrvatske glumce koji mogu uspjeti vani?

To je teško reći.

Je li to onda pitanje sreće?

I sreće. Bez \"Prije kiše\" ne bih dobio \"Sveca\", bez njega ne bi bilo suradnje s Kubrickom... tako se sve zakotrljalo. Sve dosad kada sam radio \"Herkulesa\" s redateljem Rennyjem Harlinom, koji je ovdje najpoznatiji po jednom od najboljih dijelova \"Umri muški\". Veliki je majstor akcijskog filma, a kada sam s njima radio \"Dane rata\" rekao mi je: \"Hoću da budeš u svakom mom filmu\". Zvao me prije dvije godine, ali nisam mogao. No, ovog sam ljeta radio \"Herkulesa\" i tu igram učitelja, grčkog filozofa. Prema tom američkom tipu morao sam imati veliku sokratovsku bradu i ona me namučila, jer su mi svaki dan na moju bradu lijepili umjetnu, a svoju sam morao čuvati za \"Kralja Leara\". To je jedno od mojih čudaštva. Ne mogu u kazalištu igrati s umjetnom bradom.

Danas kada smo zasuti svim i svačim, kada nas televizija šopa kojekakvim glupostima, kada caruju reality showovi, hoće li kazalište opstati?

Sigurno će opstati. Imat će različite likove, ali će uvijek biti tu, jer i bezbožnicima je potrebna crkva u kojoj će se Bogu moliti. A to je kazalište.

Ovogodišnja premijera Ulyssesa vodi nas u Kremlj, u trenutak kad Staljin kaže: \"Neću više\", kada se počinje raspadati strahovlada. Šerbedžija najavljuje:

Jako zanimljiv tekst. Štivičić je sam po sebi toliko zanimljiv pisac. Rečenice su mu divne. Sjećam se kada sam kao mlad glumac igrao u njegovim TV dramama, svi su se glumci radovali njegovim tekstovima, jer to su dijalozi koji pomažu glumcu. A ovaj tekst je golem i kroz njega se treba probijati. Taj me proces podsjeća na to kako je Kosta Spaić radio \"Kiklopa\", koristeći opojne rečenice Ranka Marinkovića.

>>Pogledajte tko je sve glumio Nikolu Teslu!

 

‘Ne daj se, Ines’ prodao sam

‘Ne daj se, Ines’ prodao sam za dva dobra ručka i večere

Dok govori o teatru, Šerbedžija iznenada u priču uvlači pjesništvo i počinje govoriti o tome kako se divi poeziji Daniela Dragojevića, za kojeg kaže da mu svaka zbirka uspije.

Oduševljen sam njegovom novom zbirkom pjesama. Uvijek sam bio obožavatelj, ali ove zadnje pjesme! Tako jednostavno i takvo savršenstvo.

Pitamo stoga je li došlo vrijeme da se snimi neko novo čitanje stihova jer sjećamo se stare LP ploče “Ne daj se, Ines” koja je nekad obarale rekorde prodaje i koju još mnogi čuvaju.

To sam radio iz zezanja. Ali, eto, ostalo je ljudima u sjećanju. O prodaji ne znam ništa jer sam prodao sva prava na tu ploču i to za svotu koja je tada bila dovoljna za dva dobra ručka i večere u Beogradu.

I danas se kod mladih osjeća strah, nasl

I danas se kod mladih osjeća strah, nasljeđe boljševičkog socijalizma

Svi s kojima sam razgovarala o “Shakespeareu u Kremlju”, skorašnjoj premijeri Ulyssesa, ističu sjajan tekst Ive Štivičića. No što je sve uz tekst potrebno za vrhunsku predstavu?

Mogu biti i vrhunski redatelj i vrhunski glumci a da se opet ne dogodi to čudo. Uza sve to treba i neka interakcija s publikom jer pravo je pitanje što je to što publika u nekom trenutku prepozna. Živimo aktivno s vremenom. Kosta Spaić znao je reći da postoji vrijeme sinteze kada se nešto mora dogoditi, ali to je najljepše objasnio Petar Brečić koji je rekao glasovitu rečenicu koju pamtim za cijeli život: “Kada se nešto dogodi, dogodilo se prijekim nalogom duha vremena”. Divna rečenica. Briljantna!

Ali koliko taj tekst ima veze sa Staljinom nekad i s nama danas?

On dotiče neko vrijeme straha, vrijeme koje je od čitavih nacija stvorilo narode straha. Sada sam bio u Sofiji i gledam kako čak i mladi ljude i dalje žive neki život sa strahom, još se osjeća ta trauma cijelog društva, naslijeđena iz tog boljševičkog socijalizma. I zato je ovo jako zahvalno dramsko štivo.

Urednik i voditelj HTV-ove emisije Nedeljom u 2, Aleksandar Stankovic
Iskren
Stanković oduševljen: Ovo je muškarac koji zna što hoće, a ne Milanović i Jandroković
CVH
CVH
Naučite kako samostalno obaviti pregled motocikla i dođite na besplatnu provjeru tehničke ispravnosti
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.