Luka Modrić jučer se u velebitskom kamenjaru družio s kozama, a danas je s njim cijeli svijet! Nogometni Rocky. Samo što je ovo stvarnost, a ne film.
Kapetan i zemlja koji prkose svim nogometnim zakonitostima. Nisu mu davane ikakve šanse da postane to što jest, nogometni div, “dostojanstvo nogometa” – kakvim ga vidi Jorge Valdano, legenda Argentine i Real Madrida, a ni Hrvatska nije imala ikakve šanse postati nogometna velesila. Kao da se cijeli svemir urotio da bi svijetu i nama podario tu nogometnu bajku. Tako mala zemlja, a kako veliko srce ima, postao je svjetski medijski hit. Kakva sportska priča. Autentična. Inspirativna.
Djeca rata na svjetskom tronu. Hrvatski san i hrvatsko srce svjetske su metafore. Istinska čarolija dogodila se hrvatskoj reprezentaciji, toj Pepeljugi koju nema tko nije kudio. Što od tih igrača koje je formirao velebitski kamenjar, sinje more, zlatna žita i slavna djedovina napravi princ iz saudijske pustinje “ponizan, al velik” – Zlatko Dalić? Svoj, i zato naš! A znamo kako je to gotovo nemoguće postignuće u našem nogometu. Pravi čovjek u pravom trenutku na pravom mjestu. Iskren, pošten, posvećen i smiren. On ne živi od nogometa, nego za nogomet. I u tomu uživa.
>>Pogledajte Večernji pressing by Igor Štimac u kojem je gost bio Zlatko Dalić
Što je taj čovjek izvukao iz tih mladića, iako ih, kako je i sam rekao, nije imao čemu naučiti, jer oni sve znaju. Kako im je ulio samopouzdanje, probudio u njima fizičke i mentalne potencijale kojih ni sami nisu bili svjesni, stvorio od njih tim u kojem ratnički ginu jedan za sve i svi za jednoga. Sve nas je na brzinu osvojio svojom jednostavnošću. Pritom nam je pružio dojam da smo svi na istom zadatku, s različitim ulogama i samo jednom mišlju, učiniti ponosnom Lijepu Našu.
Lider kakve Hrvatska treba, i to ne samo u sportu, nego i u politici, gospodarstvu, državnim i lokalnim tijelima, kako bi probudili potencijale koje hrvatski čovjek očito posjeduje. Ovaj put to prožimanje nogometa i domoljublja dogodilo se prirodno, odozdo, a ne odozgo, politički nametnuto. Sve je ovaj put bilo nepatvoreno.
Pa i “upad” predsjednice države Kolinde Grabar-Kitarović u hrvatsku svlačionicu što je doprinijelo dobrim navijačkim vibracijama te dodatno usmjerilo pozornost svjetskih medija na naš uspjeh, potenciralo naš sportski duh i pozitivno utjecalo na imidž nacije. I na summitu NATO-a predsjednica je vješto promovirala hrvatske crveno-bijele kockice. Strastvena navijačica 2016. u prigodi posjeta tada novog šefa Uefe Aleksandera Čeferina izjavila je: “Nogomet je za mene ljubav, nogomet je ponos, nogomet za mene znači zajedništvo i domoljublje”.
U Rusiji će HNS i reprezentacija dobiti najviše novca dosad, ali Hrvatska je dobila ono što je neprocjenjivo, što ovih dana može osjetiti samo onaj tko se osjeća Hrvatom i tko nogomet doživljava kao igru. O tomu je trenutačno “prva navijačica” prije dvije godine rekla: “Nogomet se ne igra samo zbog novca, prodaje igrača i uglednika u ložama. Igra se zbog onih koji ga vole, zbog navijača i navijačkih skupina ili obitelji koje jednostavno žele popodne provesti uz nogometne terene prateći utakmicu”. I dobili smo upravo to, igru u kojoj su vrijednosti: ljubav, ponos, zajedništvo i domoljublje. Nogomet smo vratili kući, onome što je i bio.
Nekima je Hrvatska samo sredstvo za utaživanje sebičnosti bez kraja a nekima jedini i nezamjenjiv razlog postojanja. Nadam se da će ovih drugih biti sve više.