Prema posljednjem istraživanju Cro demoskopa, hrvatski su građani ocijenili rad predsjednika Josipovića prosječnom ocjenom 3,67. Hrvatska Vlada od svojih je građana dobila prilično jadnu dvojku, točnije 2,17, što je najniži rejting od početka njezina mandata. Međutim, još gore prošao je Hrvatski sabor, koji je dobio jedva 2,12. Za predsjednika je jasno. Nema puno mogućnosti da napravi pogrešku, nema baš ni puno konkurencije za tron najpopularnijeg u državi, pa je dovoljno nekoliko mudrih poteza, otvorenost i razumno držanje da steknete simpatije. No, vrijeme će pokazati hoće li to biti dovoljno i za drugi mandat. Vlada Republike Hrvatske nema rezultata, srlja iz pogreške u pogrešku, a ne pokazuje ni izglede da bi nam moglo biti bolje u dogledno vrijeme, pa ne čudi kontinuirani pad potpore, čak i među odanim glasačima SDP-a. Međutim, zabrinjava ovaj treći podatak koji se odnosi na Hrvatski sabor. Od saborskih zastupnika se i ne očekuju konkretni rezultati, ne procjenjuje ih se po učincima niti imaju previše mogućnosti da naprave neku ozbiljnu pogrešku. Kako onda mogu biti tako omraženi? Tim više što je predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko prilično korektan pa i dostojanstven predsjednik. Ne treba zanemariti ni činjenicu da baš Sabor ima najdulju tradiciju od svih aktualnih državnih institucija, a i prilično velike ovlasti u svome djelokrugu!
Kadrovi “s ostatka liste”
Razloge takve omraženosti u hrvatskome društvu treba tražiti na nekoliko razina. Dovoljno je pogledati internetske forume ili poslušati razgovore običnog puka po kafićima pa će vam biti jasno da je Sabor već dugo vremena sinonim “uhljebljenja” i nerada. Sasvim je jasno da je ulazak u Sabor većini domaćih političara svojevrsno ostvarenje snova, jer se time stječu financijska i materijalna sigurnost te privilegije, potom zastupljenost u prvoj ligi hrvatske politike, odakle se često regrutira za druge najviše državne položaje.Istodobno, očekivanja javnosti od Sabora su relativno mala pa zastupnici preuzimanjem te časne dužnosti, za razliku od, primjerice, ministara, mogu računati na četiri prilično bezbrižne godine. S druge strane, svima je poznato da takvu milost najčešće dobivaju oni koji su svojim ponašanjem osvojili ne birače, već stranačke vođe. Čast onima koji su svoje fotelje zaradili mukotrpnim radom na terenu i povjerenjem birača, međutim, puno je više onih koji su ušli “s ostatka liste” ili kao zamjena. Inače, kako objasniti činjenicu da u sadašnjem sazivu imamo toliko zastupnika potpuno nepoznatih hrvatskoj javnosti.
A takav način ulaska u zastupnički dom nosi sa sobom i mnogobrojne obveze prema sponzorima koji su im to omogućili. Zato umjesto da misle vlastitom glavom, mnogi od njih razmišljaju isključivo onom stranačkom pa makar se ne slagali ni s vlastitim mišljenjem. Baš me zanima kad će doći dan da se, primjerice, zastupnici SDP-a javno suprotstave i ne podrže neki prijedlog zakona ili odluku koje su u proceduru lansirali njihovi stranački kolege, a da pritom za mjesec dana ne budu morali napustiti stranku! U Americi je najnormalnije da demokratski zastupnik glasuje protiv Obamina prijedloga, vjeruje li da nije u interesu njegovih birača, jer su mu važnije želje sugrađana nego poslušnost političkom klanu. Zbog toga su i sve saborske rasprave predvidive, jalove i prazne. A godinama je poznata i praksa ceduljica, na kojima stranačka centrala nalaže zastupnicima što podržati a što ne, koja će pitanja postavljati i koga će napasti, kako ne bi morali misliti vlastitom glavom. Da Sabor ima svoje ja ne bi nam se dogodila sramota s “lex Perković”, kad su članovi vladajuće koalicije sve do jednoga podignuli ruke za, da bi onda nakon nekoliko tjedana tražili izlaznu situaciju.Istina je da u svakom pa tako i u ovom sazivu Hrvatskog sabora ima izvrsnih zastupnika, i to među svim političkim opcijama. Međutim, usporedimo li njihove dosege, stručnost, kompetencije ili vrline s prethodnim sazivima vidimo da oni nepovratno padaju.
Dapače, usporedimo li ovaj saziv s onima s početka devedesetih, vidjet ćemo definitivan pad kredibiliteta i autoriteta. Nekada je saborski zastupnik bio poštovan i uvažavan u hrvatskome društvu. Danas, mnogi kojima je ondje mjesto, zbog imidža Sabora ne žele tamo sjediti. Nedavno mi se jedan saborski zastupnik požalio da se u zastupničkim klupama osjeća prilično beskorisno i suvišno. Zna – kaže – da ni na što ne može utjecati, svaku ozbiljnost u pristupu njegovi kolege protumačili bi s dozom cinizma, a statiranje i dizanje ruku smatra ponižavajućim za čovjeka u svojim godinama. Već dugo u Saboru viđamo sve manje akademika, profesora i doktora te profesionalaca iz svih područja života, ali se zato povećava broj onih sa srednjom školom i onih kojima je Sabor prvo zaposlenje. Zato ne čudi što se posljednjih mjeseci uz Sabor vežu i epiteti poput nestručnosti i neznanja. Ustavni sud nikad nije imao više posla u držanju lekcija saborskim zastupnicima o pravnoj državi i čuvanju ustavnog poretka, a nikad nismo čuli ni većih bedastoća od visokih saborskih dužnosnika, poput one da je Sabor iznad naroda i da svenarodni referendum u biti ne obvezuje Sabor ni na što. A kad imate kvalitetu zastupnika kakvu imate (čast iznimkama), teško možete napraviti pomake.
Jeftina ideološka prepucavanja
Drugi razlog lošeg imidža je sama uloga Sabora u hrvatskoj trodiobi vlasti. Htjeli to priznati ili ne, Sabor je već godinama glasačka mašinerija hrvatske Vlade. Kad smo, uostalom, posljednji put čuli neku ozbiljnu inicijativu koju je pokrenuo i usvojio Hrvatski sabor bez utjecaja Vlade ili čuli plodonosnu raspravu korisnu za hrvatsko društvo, a lišenu jeftinih ideoloških prepucavanja. Govore izrečene u Hrvatskom saboru, koji su obilježili hrvatsku povijest, poput onih Radića, Strossmayera ili Sakcinskog teško ćemo čuti još godinama ako se nešto ne promijeni.Zastupnici su shvatili da je umjesto umnog promišljanja i vizionarskog pogleda na hrvatsku budućnost, puno unosnije smisliti neku doskočicu, jer ćete time osigurati svojih par minuta u udarnim informativnim emisijama naših medija, koji, nažalost, već dugo podgrijavaju estradizaciju Hrvatskog sabora. Tek ponekad u svečanim prilikama čujemo odgovornije i ozbiljnije govore. No, oni su postali rijetkost. Ni služba za odnose s javnošću ne može napraviti puno, unatoč svojoj stručnosti, ako će se odnose s javnošću doživljavati samo kao servis za saborske izvjestitelje i goste.
Promjena imidža je dugotrajan proces, a počinje promjenom ponašanja. Zato bi se za početak svaki naš zastupnik trebao zapitati – što mogu učiniti da bi vratio barem djelić povjerenja hrvatskih građana u Hrvatski sabor? Sitno politikantstvo donosi možda minute u dnevnicima i tapšanje stranačkih kolega, ali dugoročno ne donosi ništa dobro, ni za Sabor, ni za građane a ni za same zastupnike.
Koliko osobno lose mislim o danasnjem sastavu vladajuce koalicije, mogu izraziti ovom recenicom: ja bih se stidio samog sebe kad bi u svim dosadasnjim glasovanjima djelovao kao lutka na koncu jednog predsjedavajuceg. Cim on digne ruku za neki zakon, automatski se dizu sve ruke. Groznije da ne moze biti.