Amerika se priprema za obilježavanje 50. godišnjice ubojstva predsjednika Johna F. Kennedyja koji je od posljedica ranjavanja vatrenim oružjem preminuo 22. studenoga 1963. u Dallasu. Smrt 46-godišnjeg predsjednika šokirala je naciju i svijet. Njegovo mučeništvo, a milijuni obožavatelja mladog i šarmantnog predsjednika smatrali su da je njegova prerana smrt upravo to, bilo je generacijama Amerikanaca najtraumatičniji javni događaj u njihovu životu. Samo je teroristički napad 11. rujna 2001. s prvog mjesta liste američkih tragedija pomaknuo Kennedyjevu smrt. Ni pet desetljeća poslije još nije rasvijetljena istina o motivima i počiniteljima ubojstva, a svi su složni da Lee Harvey Oswald to nije mogao sâm organizirati i obaviti. Teorije zavjere uključuju Kennedyjeva potpredsjednika Johnsona, CIA-u, mafiju, Fidela Castra, KGB ili kombinaciju svega pomalo. Objavljeno je 40 tisuća knjiga o obitelji Johna Kennedyja, njegovoj tragičnoj smrti i utjecaju na modernu Ameriku i svijet. Povjesničari tvrde da će još mnoge biti napisane jer su Kennedy, njegova supruga Jacqueline i djeca inspiracija Amerikancima i podsjetnik na bolja vremena koja su nudila nadu i napredak svjetske sile, a burni privatni život i bajkovita saga koju je mlada obitelj imala u Bijeloj kući godinama su poticaj za brojne filmove. Kennedyjevi su bili “celebrityji” šezdesetih godina prošlog stoljeća, popularniji od europskih kraljevskih obitelji. U feljtonu ćemo predstaviti najnovije podatke iz života i odjeke političke karijere 35. predsjednika SAD-a.
Nakon Drugog svjetskog rata na svjetskoj pozornici javlja se novi oblik ratovanja, hladni rat, u kojem su se dvije suprotstavljene strane predvođene SAD-om i SSSR-om sukobljavale raznim političkim, gospodarsko-ekonomskim i ideološkim sredstvima, ali nastojeći pritom izbjeći izravni vojni sraz. Sukob je kulminirao u listopadu 1962. kada su američke tajne službe otkrile da su Sovjeti na Kubi instalirali rakete s nuklearnim nabojem, a koje su bile u stanju pogoditi gotovo svaki dio SAD-a.
Castrov komunizam
Iako ispočetka nije pokazivao komunističku orijentaciju, Fidel Castro se s vremenom sve više približavao SSSR-u i marksističko-lenjinističkoj ideologiji te ubrzo sa Sovjetima potpisao i sporazum o ekonomskoj pomoći i trgovini. Tim činom dodatno zaoštrava sukob sa SAD-om koji odlučuje vojnom intervencijom svrgnuti Castra. U travnju 1961. vojno su organizirali kubanske izbjeglice koji su nakon revolucije utočište našli u SAD-u, a koji će opremljeni američkim naoružanjem napasti Kubu i svrgnuti Castra. Operacija, kodnog imena Mungos, započela je u Zaljevu svinja, no zbog svoje popularnosti i utjecaja nad vojskom Castro se relativno lako obračunao s napadačima te od tog trenutka Kubu nepokolebljivo vodi u komunizam i savez sa SSSR-om. To dovodi do planiranja i djelovanja na realizaciji operacije Anadyr – instaliranja sovjetskih raketa srednjeg dometa na Kubi i stacioniranja četrdeset tisuća sovjetskih vojnika na kubanskom području. Operacija je započela u svibnju 1962. i većim je dijelom uspješno provedena zbog toga jer su američke obavještajne službe tek u kolovozu definitivno utvrdile da se na Kubi događa nešto neobično. Na otoku su izgrađena četiri lansirna mjesta s ciljem da se na njih postave rakete s nuklearnim nabojem. Krajem kolovoza 1962. američki špijunski avioni U2 nadlijeću Kubu i otkrivaju lansirna mjesta i rampe. Od tog trenutka CIA područje Kube stavlja pod pojačani zračni nadzor. Uznemirenost američke diplomacije odmah je narasla, ali su Kennedy i njegova administracija od Anatolija Dobrinjina, sovjetskog veleposlanika u Washingtonu, dobili “čvrsta” uvjerenja da na Kubi nema projektila ofenzivnog tipa pa predsjednik privremeno uspijeva smiriti američki Kongres. Da bi se Kennedyja dodatno uvjerilo u iskrenost sovjetskih tvrdnji, pismeno mu se obratio i ruski lider Nikita Hruščov. Iako svjesni da Sovjeti nešto spremaju, američka diplomacija i obavještajne službe sve do 14. listopada nisu mogli sa sigurnošću opovrgnuti sovjetske tvrdnje. Toga dana otklonjene su sve dileme jer su fotografije snimljene špijunskim U2 zrakoplovima pokazale kako su lansirna mjesta namijenjena za rakete dalekog dometa s isključivo ofenzivnim karakterom.
Vojska i CIA bili su za rat
Kennedy osniva Odbor za nacionalnu sigurnost (EXCOMM) sastavljen od petnaest ključnih osoba američke diplomacije, obavještajnih službi i vojske. Uslijedilo je iznošenje prijedloga kako riješiti krizu a da se ne ugroze američki vojno-strateški interesi iako je većina bila za vojnu intervenciju. Za to su najglasniji bili vojni krugovi i CIA, no ipak je na kraju prevladala razumna većina predvođena Kennedyjem te je odlučeno da se provede pomorska blokada kubanskog teritorija. Dogovoreno je da blokada stupi na snagu 24. listopada 1962., no kako je blokada tuđeg teritorija ratni čin, američka je diplomacija upotrijebila naziv “karantena”, a da bi se toj mjeri dala “potpuna” legalnost, sljedećih dana potvrdila ju je i Organizacija američkih država te Rio pakt. Ne želeći ostaviti dojam o postojanju bilo kakve neobične situacije, Kennedy je nastavio obnašati svoje dužnosti prema već unaprijed pripremljenom rasporedu. Sastaje se 18. listopada s Andrejem Gromikom, ruskim ministrom vanjskih poslova, koji mu, unatoč tome što Kennedy nije iznio američku spoznaju o postojanju raketa na Kubi, tvrdi i garantira da rakete s nuklearnim nabojem na Kubi ne postoje te da se Sovjeti miješaju u kubanske poslove samo radi reforme zemlje i njene obrane. Kennedy mu ne vjeruje jer američki špijunski zrakoplovi konstantno nadlijeću Kubu i snimaju lansirna mjesta i ostale dijelove otoka pa samo dan nakon sastanka otkrivaju četiri pozicije. Situacija postaje alarmantna jer je utvrđeno da sovjetske rakete s Kube mogu pogoditi gotovo svaki kutak Amerike. Američki vojni i obavještajni krugovi počinju vršiti pritisak na predsjednika da hitno izvrši vojni napad na Kubu prije nego što sovjetske rakete steknu punu operativnu sposobnost. No, Kennedy se, uz podršku ministra obrane Roberta McNamare, uspijeva othrvati tim pritiscima. Cijelo to vrijeme američka i svjetska javnost ništa ne znaju o događanjima na Kubi. Kennedy je ipak odlučio sve razotkriti te se obratio naciji 22. listopada 1962. Objavio je i plan o pomorskoj blokadi Kube, a Ruse je upozorio da će se svaki ispaljeni projektil s kubanskog područja smatrati ispaljenim od njihove strane. Javnost je šokirana Kennedyjevim govorom pa su širom svijeta počele demonstracije protiv nuklearnog naoružanja, a svjetski su državnici slali brojne apele za mir i kompromisno rješenje bez upotrebe sile. Blokada kubanskog teritorija sa 54 ratna broda i nosača aviona stupila je na snagu 24. listopada 1962. u 10 sati po lokalnom vremenu, a Kennedy je istovremeno izdao naredbu da se sve američke postrojbe diljem svijeta stave u stanje najveće pripravnosti.
Papina molitva
Blokada se pokazala uspješnom jer je 16 od 20 sovjetskih brodova upućenih na Kubu odmah promijenilo smjer. Isti dan Nikita Hruščov upućuje Kennedyju oštru diplomatsku notu. Shvativši da situacija nije dobra, sovjetski vođa šalje 26. listopada pismo Kennedyju u kojem obećava da će s Kube povući rakete i sav vojni kontingent ako SAD obeća da neće izvesti nikakav napad na Kubu niti se miješati u unutarnje poslove Castrove države. Kennedy i njegovo vijeće za nacionalnu sigurnost predugo su oklijevali odgovoriti na prijedlog pa je Hruščov idući dan uputio novo pismo u kojem zahtijeva povlačenje raketa i deaktiviranje lansirnih rampi koje je SAD imao u Italiji i Turskoj. U međuvremenu jedan je od U2 zrakoplova, koji su tih dana konstantno nadlijetali Kubu, srušen iznad otoka što dovodi do dodatnog zaoštravanja krize. Kennedy, koji je američkim vojnim krugovima obećao da će, dođe li do bilo kakvog napada na američke brodove i zrakoplove, odmah narediti potpuni napad na Kubu, sada se našao u iznimno teškoj situaciji. Vojni su krugovi počeli inzistirati da obećanje i ispuni te da naredi američkim trupama da napadnu otok.Kennedy se ipak odlučuje za mirno rješavanja krize. Kennedy je potajno odlučio prihvatiti prijedlog da SAD povuče svoje nuklearne rakete iz Italije i Turske, ali je s veleposlanikom SSSR-a dogovoreno da taj dio dogovora ostane tajna. Nikita Hruščov je 29. listopada na Radio Moskvi objavio da će SSSR razoružati sva ofenzivna postrojenja na Kubi, a odmah potom je Kennedy odgovorio da će SAD pred Vijećem sigurnosti UN-a dati izjavu da se neće ni na koji način miješati u poslove Kube. Za nadzornika obiju akcija izabran je glavni tajnik UN-a U Thant Sithu. Do 9. studenog 1962. povučen je i posljednji sovjetski ofenzivni projektil s Kube, a SAD je formalno ukinuo “karantenu” 20. studenog. Ministar obrane McNamara 25. travnja 1963. obavještava Kennedyja da će u sljedećih nekoliko dana iz Turske biti povučen i posljednji američki nuklearni projektil. Time su kubanska kriza i dogovori Kennedyja i Hruščova zaključeni. Kubanska ratna kriza se i danas smatra najopasnijom vojno-političkom situacijom u ljudskoj povijesti jer je u 38 dana, koliko je trajala, prvi put ljudska civilizacija bila pod realnom mogućnošću nuklearnog istrebljenja. Za rješenje se zauzeo papa Ivan XXIII. poslavši pismo Kennedyju i Hruščovu.
Izuzetno lose i pristrasno napisan clanak. Trebalo bi provjeriti informacije pa onda ih pustati u tisak. Nisam siguran sta je pisac zelio da kaze.Da su Kubanci krivi sto su ih ameri htjeli razoriti ili da su krivi sto nisu to dozvolili?