Naslovnica Premium Analize i intervjui

Svijet okovan neoliberalnim kapitalizmom eksplodirat će. Prava alternativa je revolucija

Nova je desnica nacionalistička, rasistička i ksenofobna. Ona je hibridna pojava koja se može vratiti fašizmu ili se okrenuti autoritarnoj demokraciji
24. studenoga 2018. u 00:30 2 komentara 2703 prikaza
Enzo Traverso
Foto: Privatni album
Pogledajte galeriju 1/3

Jednostavan poput svakog istinski velikog intelektualca, talijanski povjesničar Enzo Traverso brzo se i sa zadovoljstvom odazvao pozivu da svoj rad predstavi hrvatskoj publici u intervjuu Večernjem listu. Dvije vrlo intrigantne knjige, o dva različita pola političkog spektra, “Nova lica fašizma” i “Melankolija ljevice”, koje je Traverso objavio u kratkom razdoblju, ažurno je preveo njegov vjerni hrvatski izdavač Tim press.

Tvrtko Jakovina: Amerika je uskratila vizu Dodiku zbog Putina Tvrtko Jakovina: 'Ako ste etnički Hrvat, glasni nacionalist i mrzite Srbe, možete čak i ubiti za Hrvatsku'

Nekadašnji ljevičarski aktivist i bivši sveučilišni profesor u Francuskoj, danas profesor na sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama, unosi velike političke ideje i strast u globalne rasprave, od rekonstrukcije ljevice preko populističkih izazova do definiranja “nove desnice”.

U “Melankoliji ljevice” pišete o tome da ljevica nije preboljela svoje poraze, od Pariške komune do rušenja Berlinskog zida koji označava njezin definitivan pad.

Zašto ljevica ne može prevladati pad komunističkog carstva? Znači li to njezin konačni poraz?

U knjizi iznosim tezu da je ljevici u prevladavanju poraza tijekom 19. i 20. stoljeća, od Pariške komune do puča u Čileu 1973. godine, pomagala uvjerenost da budućnost pripada socijalizmu i da su i najtragičniji neuspjesi samo izgubljene bitke. Ta vjera u povijesni cilj davala je ljevici izvanrednu snagu, koja danas više ne postoji. Ne samo zbog kolapsa SSSR-a i realnog socijalizma, na prekretnici 1989.-1990. nastala je opća svijest da je revolucionarni put iscrpljen.

A ta je nova historijska svijest dovela u pitanje ideju socijalizma kao takvu. To ne znači da je ljevica doživjela konačni poraz – pomislite na mirijade socijalnih i političkih pokreta koji su se pojavili u 21. stoljeću – ali ta historijska svijest traži reinterpretiranje ljevice, njezine kulture, njezinih projekata, organizacijskih formi i metoda djelovanja.

Wayne Visser Wayne Visser: 'Kapitalizam pogonjen interesima dioničara poguban je za ljude i planet'

Etablirane socijaldemokratske stranke raspadaju se i gube potporu, ali neki novi ljevičari pojavljuju se diljem svijeta, u formi pokreta ili stranaka, poput Bernieja Sandersa u SAD-u i Jeremyja Corbina u Velikoj Britaniji.

Što možemo očekivati od tih pojava? Ima li sličnih pokreta u kontinentalnoj Europi?

I Bernie Sanders i Jeremy Corbyn dokazuju da je ljevica u potrazi za novim idejama, novim putevima i novom nadom. Sanders utjelovljuje zaokret u povijesti američke ljevice, nakon New Deala tridesetih i nove ljevice šezdesetih godina. Sanders je dao novi legitimitet ideji socijalizma, u zemlji u kojoj ona nikad nije bila vladajuća. U Velikoj Britaniji, Corbyn simbolizira radikalni prekid s dugim slijedom “blairisma”.

Zapravo, na kraju 20. stoljeća, realni socijalizam nije bio jedini koji se raspao; europska socijaldemokracija također je iscrpila svoju povijesnu putanju. Razdoblje socijalne države i podruštvljavanja u ekonomskom okviru koji je činio industrijski kapitalizam završilo je; kapitalizam je preuzeo neoliberalnu dimenziju, a socijalna demokracija internalizirala je tu veliku promjenu. U većini zemalja socijalna demokracija postala je politički instrument financijskog kapitalizma, a ne radničke klase. Sanders i Corbyn izraz su potrage za alternativom, jednako kao Podemos u Španjolskoj ili slični pokreti u drugim zemljama kontinentalne Europe.

Enzo Traverso | Autor : Privatni album/MailOnline Foto: Privatni album/MailOnline

Kako točno definirate melankoliju? Je li to osjećaj koji ne dopušta ljevici da krene naprijed i nastavi s borbom za progresivne ideje?

Melankolija ljevice ne znači nostalgičnu rezignaciju, pasivnost ili nemoć. Prema mojem mišljenju, melankolija pripada ljevičarskoj “strukturi osjećaja” koja progoni ljevicu od Francuske revolucije do danas. Promjena svijeta zahtijeva ne samo strateške projekte, upotrebljive dijagnoze odnosa sila, efikasne teze i snažne organizacije; proces ljudskog samooslobođenja snažno mobilizira jake emocije, očekivanja i nade. Melankolija je jedna od tih emocija.

Nakon svakog povijesnog poraza, melankolija napaja pamćenje procesom žalovanja i gradi novu perspektivu. Drugim riječima, melankolija ljevice može postati veza između prošlosti i budućnosti.

Ilustracija Igor Rudan Kako efikasno pomoći 
'najdonjoj milijardi' ljudi?

Ponavlja li ljevica uvijek istu pogrešku stalno iznova počinjući otpočetka, uništavajući postojeći poredak i želeći stvoriti idealan svijet? Nije li nužno prihvatiti postignuća liberalne demokracije i modernog kapitalističkog poretka, i nastaviti s evolucijom a ne revolucijom?

Konzervativci uobičajeno prikazuju socijalizam kao platonističku potragu za idealnim svijetom, za savršenim poretkom, što se onda neizbježno pretvara u totalitarnu noćnu moru. Iza te njihove očigledne mudrosti zapravo se skriva zaštita uhodanog socioekonomskog poretka. Ideja da je liberalna demokracija i tržišni kapitalizam naš nezamjenjivi horizont – “kraj povijesti” – bila je prilično popularna 1990-ih, u doba trijumfalnog kapitalizma.

Danas, neoliberalizam “poništava narod”, istiskuje demokraciju – univerzalna reifikacija ubrzano gura naš planet prema monstruoznim nejednakostima i okolišnoj neodrživosti. U takvom kontekstu, ideja alternative kapitalizmu i ideja neke drukčije budućnosti čini mi se neophodom. To pak znači ponovno osmišljavanje socijalizma mimo – ili čak nasuprot – starom ljevičarskom povijesnom optimizmu. Sa te točke gledišta, alternativa nije između evolucije i revolucije, prema značenju koje su ti koncepti imali u 20. stoljeću. Alternativa je između demokratskog socijalizma i neoliberalnog barbarizma. Revolucija znači učinkovitu alternativu kapitalizmu. Sigurno ne, kao u prošlosti, vojno osvajanje političke moći.

Spomenik podignut masakru u My Laiju koji je počinila američka vojska Pola stoljeća 1968. - godine revolucija i ugašenih nada

Umjesto češće korištenih pojmova fašizam i neofašizam, vi za novu desnicu koristite termin postfašizam. Zašto?

Nova desnica je nacionalistička, rasistička i ksenofobna. U većini zapadnoeuropskih zemalja, gdje je na vlasti ili je osvojila značajnu moć, desnica je usvojila demokratsku i republikansku retoriku. Promijenila je jezik, ideologiju i stil. Drugim riječima, premda je odbacila stare, fašističke navike, ipak nije potpuno drukčija. Takva desnica nije uobičajena politička komponenta našeg političkog sustava.

U jednu ruku, nova krajnja desnica nije fašistička, u drugu ruku, ne možemo je definirati bez uspoređivanja s fašizmom, koji u mnogim slučajevima ostaje njezina matrica. Nova desnica je hibridna pojava koja se može vratiti fašizmu ili okrenuti u novi oblik konzervativne, autoritarne, populističke demokracije. Koncept postfašizma pokušava obuhvatiti taj tranzicijski status.

novac Ratko Bošković Stranim vlasnicima banaka u Hrvatskoj odgovara fiksni tečaj

Neki analitičari tvrde da je Donald Trump fašist. Slažete li se s tom ocjenom?

Trump jasno, čak razmetljivo pokazuje mnoge fašističke crte: autoritarno i karizmatično vodstvo, mržnju prema demokraciji, nepoštovanje zakona, demonstriranje sile, izrugivanje ljudskim pravima, otvoreni rasizam (osobito prema crncima, Latinoamerikancima i muslimanima), mizoginiju, homofobiju itd. Ali on je fašistički vođa bez fašističkog pokreta. Trump je izabran kao kandidat Republikanske stranke koja je potporanj američkog političkog establišmenta.

Fašistički predsjednik u liberalnoj demokraciji je anomalija koja ne može potrajati: ili će demokracija odbaciti fašističku prijetnju ili dovesti samu sebe u pitanje. Slična dvojba: čak u dramatičnijoj i upadljivijoj formi, pojavila se u Brazilu nakon pobjede Jaira Bolsonara na predsjedničkim izborima.

Enzo Traverso | Autor : Privatni album/MailOnline Foto: Privatni album/MailOnline

U Njemačkoj raste AfD, u Švedskoj ultradesni Švedski demokrati, u talijanskoj vladi participira antiimigrantska Liga. Desne, konzervativne, nacionalističke stranke jake su u istočnoj Europi, Poljskoj, Mađarskoj...

Što će se dogoditi s Europom ako te stranke zavladaju? Bi li to značilo propast Europske unije?

Ne mislim da bi EU mogao preživjeti pobjedu takvih postfašističkih pokreta u zapadnoj i središnjoj Europi. Europska unija vjerojatno ne bi odjednom nestala, ali njezin raspad postao bi neizbježan u kraćem ili duljem razdoblju. Europska tragedija leži u činjenici da je uspon takvih reakcionarnih i nacionalističkih “eurofobnih” pokreta rezultat politike koju već 20 godina vodi Europska komisija.

EU je postala oruđe financijskog kapitalizma koji je nametnuo pravila – govorim o obveznoj pravnoj strukturi, zakonima koji su ponekad upisani u ustave svih europskih vlada. Nakon dva predsjednika Europske komisije poput Barrosa (danas savjetnika Goldman Sachsa) i Junckera (bivšeg vođe poreznog raja Luksemburga); nakon grčke krize i deset godina politike štednje na razini kontinenta, uspon desnih populista poput Mattea Salvinija i Victora Orbana uopće ne iznenađuje: “San razuma stvara čudovišta” (slika Francisca Goye, nap. a). Drugim riječima, ne možemo se uspješno boriti protiv postfašizma braneći EU, nego mijenjajući EU možemo poraziti nacionalizam i desni populizam.

Radnici na traci GORAN GEROVAC Kapitalisti su žrtve i ljudi s poslanjem, a radnici nezahvalne hulje koje i ne žele raditi

Možemo li govoriti o pojavi novih oblika totalitarizma? Je li Orbanova neliberalna demokracija oblik totalitarizma? Mogu li “Izvori totalitarizma” Hannah Arendt, objavljeni 1951., pomoći u razumijevanju današnjih formi totalitarizma?

Na kraju Drugog svjetskog rata Hannah Arendt konceptualizirala je totalitarizam interpretirajući iskustvo – još nezavršeno kad je završila knjigu – talijanskog fašizma, njemačkog nacionalsocijalizma i ruskog staljinizma. Jasno, Orbanova Mađarska i Salvinijeva Italija ne uklapaju se u definiciju totalitarizma kao fuzije ideologije i terora. Ali na kraju knjige, Arendt predlaže filozofsku – a ne povijesnu ili fenomenološku – definiciju totalitarizma kao novog sustava moći koji uništava politiku: kraj političke sfere kao područja interakcije između različitih subjekata i prostora otvorenog izrazima pluralizma i raznolikosti.

Na početku 21. stoljeća, totalitarizam vjerojatno znači i autoritarnu demokraciju i neoliberalnu reifikaciju svijeta, što Wendy Brown naziva globalnim procesom “poništavanja naroda”.

Nakon pada Berlinskog zida cijela slika svijeta se promijenila, liberalna demokracija proglašena je za konačan svjetski poredak. Ljudi su prestali očekivati promjene i više nije bilo prostora za nadu i utopijske ideje. Ali, mogu li ljudi živjeti bez utopije i nade?

Živimo u “prezentnom” svijetu, svijetu zatvorenom u sadašnjosti i nesposobnom za osmišljavanje budućnosti. Ovaj režim povijesnosti – trajnog ubrzanja unutar nepromjenjivog socijalnog i ekonomskog poretka – rezultat je pada komunizma, poraza revolucija u prošlom stoljeću i pojave neoliberalnog kapitalizma.

Kraj utopija duboko je povezan s procesom “naturalizacije” kapitalizma koji je privatizirao naša utopijska očekivanja. Svijet okovan i zbijen u sadašnjosti eksplodirat će prije ili kasnije. Mislim da će 21. stoljeće stvoriti svoje vlastite utopije. Nitko ne može predvidjeti kako će one izgledati, ali mnogi simptomi pokazuju da bi to mogle biti antikapitalističke utopije.

Donald Trump u Davosu ANALIZA Davos – simbol globalizacije ili mjesto gdje je narod izdala elita

Pratite li političku situaciju u Hrvatskoj i drugim bivšim jugoslavenskim zemljama? Mogu li neke ideje iz bivše Jugoslavije, poput samoupravnog socijalizma i pokreta nesvrstanosti, biti inspirativne i danas?

Ratovi koji su uništili Jugoslaviju 90-ih progutali su i nasljeđe samoupravnog socijalizma i pokreta nesvrstanosti, dva iskustva koje bi trebalo povijesno sagledati i ponovno otkriti. Danas mnogi pokreti na Zapadu – od Occupy Wall Street do La Nuit Debout – traže nove “oblike života” i “samooslobođenja”, dok je nasljeđe pokreta nesvrstanih još živo u potrazi za neovisnošću o globalnoj vladavini tržišta, i ta je težnja utjelovljena u tzv. globalnom Jugu.

Vjerojatno je trauma civilnog rata igrala ulogu u onome što psihoanaliza naziva “memory screen”, sjećanje napajano patnjom i gnjevom skriva prošlost bivše Jugoslavije. Jugoslavija je mogla, u određenoj mjeri, biti model za pluralnu, multinacionalnu i multikulturalnu Europu; ali građanski ratovi 1990-ih uništili su tu opciju i EU je odlučio usvojiti švicarski model: multinacionalni prostor ujedinjen financijskom silom.

migranti u Maljevcu Borislav Ristić Nije vic da ovo s migrantima prelazi sve granice

Kako definirate populizam? Koliko se populizam podudara s postfašizmom s jedne strane, a koliko s radikalnom ljevicom s druge?

Prema mojem mišljenju, populizam je politički stil koji mogu dijeliti pokreti ili vođe različite ili čak dijametralno različite orijentacije, i na desnoj i na lijevoj strani političkog spektra. Ali stil i retorika – prema kojoj vrijednosti utjelovljuje “narod” koji se protivi korumpiranim elitama – definiraju formu, ali ne i sadržaj neke političke snage.

U Latinskoj Americi lijevi je populizam koristio demagogiju i često preuzimao autoritarne crte, ali cilj mu je bio uključiti niže klase u socijalni i politički sustav; u zapadnoj Europi desni populizam je ksenofobičan, rasistički i zahtijeva politiku isključivanja. U većini slučajeva stigmatiziranje nečega kao “populističkog” otkriva aristokratski i elitistički prijezir prema “narodu”. Ako populizam znači da su Corbyn, Sanders i Podemos zamjenjivi Salvinijem, Orbanom, Trumpom i Bolsonarom, to je potpuno beskoristan i opasan koncept.

Prosvjedi u Iranu Revolucija u Iranu Šestorica mula ugušili ustanak

Jesu li masovni mediji odgovorni za uzlet populizma i postfašizma? Ne možemo generalizirati, ali većina medija pripada multinacionalnim kompanijama. Pojava “populizma” poklapa se s rastućom reifikacijom javne sfere.

Je li islamofobija danas isto što je antisemitizam bio nekad? Može li islamofobija postati spirala smrti poput antisemitizma u doba nacizma? Islamofobija je zamijenila antisemitizam u političkoj kulturi i ideologiji postfašizma. To ne znači da je antisemitizam nestao – sjetite se nedavnog masakra u Pittsburghu i terorističkih napada u Francuskoj prije nekoliko godina – ili da trenutačni val islamofobije priprema nove genocide.

Povijest se ne ponavlja, i islam u 21. stoljeću sigurno se ne može uspoređivati s neznatnom židovskom manjinom u prvoj polovici 20. stoljeća. Ipak, postfašistička propaganda pretvara muslimane u žrtvene jarce zapadnjačkih fantazija, strahova i psihoza. Ksenofobni poticaji hrane se muslimanima, dok je istodobno antisemitizam u opadanju u zapadnim društvima.

Stanko Lasić Hommage Stanko Lasić Otkrivši Evropu, shvatio sam da smo kožari na periferiji bogatstva

Mogu li filozofi, povjesničari i drugi intelektualci danas utjecati na svijet? Ne bi li trebali ponuditi nove utopijske ideje, nove osloboditeljske misli?

Danas kritička misao živi i nesumnjivo je puno opsežnija i utjecajnija nego stoljeće ranije. Ali kritički mislioci nisu nužno i javni intelektualci. Pukla je organska veza koja je postojala u prvoj polovici 20. stoljeća između marksizma i masovnih političkih stranaka. U isto vrijeme, mnogi današnji masovni pokreti pokazuju puno zrelije i razvijenije oblike samoorganiziranja.

Nema potrebe da se nove osloboditeljske ideje i utopije uvode u masovne pokrete “izvana”, prema starom političkom modelu. Umjesto toga, nove se utopije mogu pojaviti unutar tih pokreta i tada im kritički mislioci mogu dati formu.

Jare Jareb U 95. godini Preminuo hrvatski i američki povjesničar Jere Jareb

Živjeli ste u Europi, većinom u Francuskoj, sada već nekoliko godina predajete na sveučilištu Cornell u New Yorku. Jesu li pogled na svijet i život drukčiji u SAD-u nego u Europi ili je globalizacija ujednačila stilove života i intelektualne horizonte?

Danas intelektualne i političke rasprave poprimaju sve više globalne dimenzije. Ideje i teorije cirkuliraju u svim smjerovima, bez hijerarhije, zahvaljujući vrlo visokoj mobilnosti intelektualaca i stručnjaka. Ono što Edward Said naziva “putujućom teorijom” glavni je fenomen današnjice. Te su razmjene, međutim, često ograničene na jasne akademske granice, bez utjecaja na masovne pokrete, osobito na Jugu.

Sjetite se Arapske revolucije 2011.: postkolonijalne studije, ekstremno dinamične i utjecajne u akademskim krugovima, gotovo da uopće nisu utjecale na te pobune. Ne manjka nam kritičkih teorija, ali jednostavno smo ih nesposobni transformirati u političke prakse.

>> Pogledajte video specijal o Angeli Merkel

Top 3 festivala koje obožavaju poslovnjaci: Gdje se zabavlja Generacija X?

A1 izdvaja za Vas

  • samoborka:

    Opet jos jedan ljevicarski ćuko pozvan u goste jugošima u Hr. Historijska? Senzacionalna vijest,nemojte nikome reci da sam vam rekla; Od 1.1.2019. Vecernji list pocinje pisati i izlaziti na cirilici!!!!

  • vorda400:

    Revolucija super opet 100 milijuna mrtvih da bi resetirali izvore moći i posložili ponovno društvo sa novom elitom i ostatkom siromašnog puka