Smrt zagrebačkog isusovca Antuna Cveka, koji je prošli tjedan preminuo u 85. godini, potakla je nekoliko in memoriama u kojima ga se spontano nazvalo svecem. Pater Cvek bio je gradska znamenitost: niska rasta i k tomu pogrbljen, ali dugačka koraka, svakodnevno ga se moglo vidjeti u središtu Zagreba. S vječnom francuskom kapom na glavi, u plavoj kuti i kombinezonu, pomislili biste da su Pat ili Mat oživjeli i izašli iz češkog crtića. Dojam je pojačavalo to što je uvijek vukao neku torbetinu s alatom ili namirnicama, a počesto bi gurao kakva invalidska kolica ili bolesnički krevet.
Središte glavnog grada, pogotovo ako je kakav sajam ili Advent, sjaji, buči i bliješti. “Vrlo blizu tog blještavila”, rekao je jednom p. Cvek, “samo iza prvih zidova, žive oni koji su sami i koji nemaju nikoga da im u živote unese malo tog vanjskog blještavila”. Ne vjerujem da igdje u Hrvatskoj postoje tolike socijalne razlike kao u četvrti Donji grad: na drugom katu historicističke zgrade možete ući u salon od stotinu kvadrata, s perzijskim tepihom, kristalnim lusterom, nabranim zastorima i koncertnim glasovirom; istovremeno se u suterenu tiskaju obitelji u tridesetak kvadrata, dok gacaju po vodi, a štakori im grebu po vratima. Sretni i nesretni u istom haustoru. U te katakombe metropole zalazio je p. Cvek i nisu ga smetali ni smrad, ni propuh, ni vlaga. Donio bi ljudima što je imao, popravio što je mogao, ispovjedio ih i pričestio ako je bio prvi petak u mjesecu, kratko popričao i otišao dalje. Još sam ga prije nekoliko tjedana vidio na ulici kako grabi za svojim samozatajnim poslom.
Nije u njemu bilo velikih gesta i riječi. Dok ste ga gledali kako zavaruje u svojoj radionici iza Bazilike Srca Isusova u Palmotićevoj, ne biste pomislili da je diplomirao filozofiju i teologiju. Rodio se u prigradskom području na zapadu Zagreba, školovao se za limara, odslužio je vojsku i radio u ZET-u, da bi tek na koncu mladosti odabrao svećenički poziv. Nisu svi sveci došli do oltara istim zaslugama: Lovro iz Rima i Katarina iz Aleksandrije bili su ubijeni; Terezija iz Avile i Dominik osnovali su red; Luj i Stjepan bili su pobožni kraljevi, jedan francuski, a drugi mađarski; Augustin i Toma Akvinski bili su briljantni filozofi i teolozi; Bernardici i Jacinti ukazala se Gospa; don Bosco bio je genijalni odgojitelj; Maksimilijan Kolbe zamijenio je oca dvaju dječaka u bunkeru gladi u konclogoru.
Čini se da svaki svetac stječe aureolu skrojenu po svojoj mjeri: Ignacije iz Loyole bio je tvrdoglav i častohlepan, a kada je odustao od dvorske karijere, ambicije je prebacio na stjecanje slave kod Boga; Terezija od Djeteta Isusa bila je toliko skromna da je postala svetica malih stvari. Svetac je zbog toga uspješan u jednom i samo u jednom: Franjo je bio nadahnut pokornik, ali traljav organizator; Terezija Velika bila je pravi CEO, ali pisala je zapleteno i teško; Stepinac nije imao smisla za politiku, ali bio je postojan u progonu.
Pater Cvek svetac je sućuti i autogenog zavarivanja. Nije razgovarao s anđelima, nego je pokucao na susjedna vrata; francuski ključ bio je njegova krunica; nije okupljao oduševljenu gomilu jer je ovako rezonirao: “Nema smisla druge poticati ako se sami ne izgradimo. Onaj tko želi pomagati, pomoći će. Onaj tko ne želi, uvijek će naći opravdanje”. Može biti čudno da je takav neobičan čovjek niknuo baš kod isusovaca koje na prvu povezujemo s duhovnim vježbama i visokim obrazovanjem – ta družba, koja broji 16.000 članova, u 112 zemalja održava 200 fakulteta i tisuće škola. Međutim, baš je njihov vrhovni poglavar, o. Arturo Sosa Abascal, za vrijeme nedavnog posjeta Zagrebu, naglasio da je skrb za siromašne, “koji su u ovom svijetu isključeni”, jedna od najvažnijih zadaća isusovaca. U pobožnoj legendi o svetom Lovri kazuje se kako ga je papa Siksto II. zadužio da čuva crkveno blago; Lovro ga je, međutim, podijelio siromasima – pa kad su ga vlasti uhitile, i zatražile od njega bogatstvo, mirne im je duše pokazao najbjednije i rekao: “Evo blaga Crkve!” Upravo je o tome govorio pater Cvek kada je govorio o papi Franji, svome subratu: “Divim se i čudim njegovoj snazi, hrabrosti. On je radikalno zahvatio onaj pravi kršćanski nauk. A to je Crkva siromaha”.
Christopher Hitchens, englesko-američki pisac i novinar, oštro je bio kritizirao Majku Terezu zbog toga što novac troši na umiruće umjesto da ga iskoristi za bolnice i škole za mlade. U pozadini te kritike skrivala se ideja da se ne isplati ulagati u one koji su otpisani i beskorisni. Pater Cvek je baš tim otpisanim i beskorisnima, kojih nema na vijestima, koji životare u podrumima ispod zagrebačke Špice, posvetio svoj život. Nije mogao mnogo, ali za njih je to bilo sve – donio im je drva, pričvrstio prozor, popravio peć. Misija patera Cveka nije se odrazila na BDP-u i konkurentnosti Republike Hrvatske, ali jest u dušama zanemarenih.
Pater Cvek nije očekivao pomoć od politike, nego od Božje providnosti. Njegov život bio bi ljekovit za naše društvo kad bismo ga nasljedovali, barem malo. Umjesto da mijenjamo druge, izgradimo sebe; umjesto da tražimo sljedbenike, radimo svoj posao. Ili, kako je on skromno rekao: “Mi ne možemo pomoći drugome dok ne doživimo bol drugoga, dok ne doživimo njegovu tešku situaciju – ali to ne možemo doživjeti u toploj sobi, kraj televizora, i vozeći se u luksuznom automobilu. Moramo doći i približiti se tomu čovjeku, približiti se našem bratu, našoj sestri, koji su zaboravljeni”. A mi smo ti koji su ih zaboravili, da bi potom, kako kaže pjesnik, zaboravili da zaboravljamo.
