Naš svijet u 21. stoljeću čini sva infrastruktura koju smo sagradili na Zemlji, sve tehnologije koje razvijamo, sve znanje koje stječemo i zapisujemo, svi telekomunikacijski signali koji nas povezuju, ali ga prije svega činimo mi, ljudi.
Prastare zgrade vodećih sveučilišta svijeta same po sebi nemaju značajniju vrijednost. One su važne samo zato što u njima rade pažljivo izabrani ljudi, najkvalificiraniji za stvaranje novog znanja i njegovo prenošenje mlađim generacijama. Kada bi ti ljudi radili drugdje, zgrade ne bi više nikoga privlačile, osim pokojeg zaljubljenika u povijest arhitekture. Nitko ne bi posjećivao ni impozantnu Allianz Arenu kada bi Bayern rasprodao svoje nogometaše i dao otkaz svojim skautima, a za igrače zaposlio jedanaest nasumce odabranih ljudi. Zbog toga je probir suradnika najvažniji dio zadaće svake organizacije koja želi zadržati značenje u današnjem svijetu, pa ne čudi proliferacija tzv. “head-hunting” agencija, koje takve ljude stalno traže.
Stoga i na Sveučilištu u Edinburghu izboru novih suradnika poklanjamo najveću moguću pažnju, kako bismo ostali među vodećima u Europi. Danima strpljivo čitamo vrlo velik broj prijava koje nam iz cijelog svijeta pristižu na svaki natječaj. Nekoliko naših predstavnika provodi zatim dan ili dva u razgovoru s doista iznimnim kandidatima. Ja tim mladim ljudima uvijek postavljam isto pitanje: zamolim svakoga od njih da mi se opiše jednom jedinom riječju.
Ljudi su vrlo slojevita bića, višedimenzionalna, puna različitih motiva i isprepletenih namjera, no neke su im više, a druge manje važne. Ipak, u samu srž svakog od nas obično je usađen motiv koji će iz nekog razloga, možda neke dugotrajne djetinje frustracije, a možda i neke lijepe uspomene, uvijek nadvladati sve ostale. Ako se potrudimo razumjeti tu srž, tada će nam svaka odluka u životu biti lakša, ostavljajući uvijek vlastitoj prirodi slobodu da se razmaše. No, ako sami sebe ne poznajemo dovoljno, ući ćemo u situacije protivne vlastitoj prirodi, i to će s vremenom postajati vrlo teško i frustrirajuće. Zato je prilika da dugoročno radite na nečemu s velikom strašću često važnija od bilo kakve naknade.
Među tim sjajnim mladim ljudima koji nam se žele pridružiti najprije probiremo one koji sami sebe već dovoljno poznaju. Važno je da njihova priroda bude dobro usklađena sa svime što ih očekuje u mojem istraživačkom centru. Svi dolaze na razgovor izuzetno dobro pripremljeni, mnogi pohađaju i posebne tečajeve kako bi ostavili što bolji dojam. No, pitanje da se opišu jednom jedinom riječju nikad ne očekuju, zbog čega su obično iskreni u odgovoru. Neki u toj nepredviđenoj situaciji ostanu sasvim mirni, drugi ne; neki to pitanje dožive kao izazov, drugi kao prijetnju. Ako okolišaju s odgovorom, znači da se ne poznaju dovoljno, a takve je uvijek rizik zaposliti jer oni ni sami ne mogu znati što zapravo žele. Razumjeli su to još i stari Grci, koristeći maksimu Gnothi seauton – (najprije) upoznaj samoga sebe.
Sjećam se natječaja otprije nekoliko godina u kojem smo naš izbor suzili na šestero kandidata s doktoratima vodećih svjetskih sveučilišta, a opisali su se, redom, kao “sanjar”, “režiserka”, “pomagačica”, “revolucionar”, “dijete” i “Finkinja”. Potonja nas se dojmila, jer prije se nije dogodilo da netko stereotipe povezane sa svojom nacijom istakne kao srž svoga bića. No, upravo smo “Finkinju” na kraju i izabrali. Skandinavija je danas područje tolerancije, sjajnog obrazovanja, zaštićenih ljudskih prava, zdravih kapitalističkih ekonomija i funkcionirajuće demokracije te odgovornog ponašanja. U etnički raznolikom istraživačkom centru poput mojeg, gdje je gotovo svatko rođen u nekoj drugoj državi, takva je osoba uvijek dobrodošla.
Živimo u doba velikog miješanja svjetskih populacija, i ta raznolikost daje nam, kao čovječanstvu, dodatnu snagu i stabilnost. Za najbolje nogometne momčadi više ne igra jedanaest momaka iz istoga grada, već su pronađeni i dovučeni iz baš svakog kutka svijeta, zato jer su najbolji za svoju ulogu u momčadi. Ljudi svih etničkih skupina migriraju danas tamo gdje se mogu okušati među sebi sličnima, naučiti nešto novo, usavršiti se, raditi u timu koji ih inspirira, vođeni ljudima koji će iz njih izvlačiti najbolje, i gdje se njihove sposobnosti cijene. Pritom svatko može postati iznimno vrijedan, pronađe li prikladan tim. Ne trebaju svi biti vođe, niti davati ideje. U dobrom su timu potrebni i oni koji samo priskaču u pomoć i čine sve druge boljima. Danas se čak i nove ideje same po sebi cijene vrlo malo. Tek njihova provedba u djelo i primjena u društvu, za koju je potreban dobro izabran i uigran tim ljudi različitih znanja i vještina, ono je što danas čini razliku između uspjeha i neuspjeha.
Matija Gubec ... to su dvije rijeci, ali morala sam 😆