Saloni „Esplanade" pamte i veće događaje i značajnije ličnosti od trojice političara koji su prije nekoliko dana u tome slavnom hotelu održali jedan od onih sastanaka koji podsjećaju na česte životne situacije između ljubavi i preljuba: nitko nikome ne vjeruje, a svatko svakoga treba.
Iza velikog političkog prometa ostala je tek mala medijska zarada, u obliku jednog usiljenog rukovanja, koje je lako dobilo, i još lakše izgubilo, mitska tumačenja, kao da su na periferiji zagrebačkog Glavnog kolodvora uskrsnuli davno zaboravljeni miritelji Richard Nixon i Mao Zedong ili Josip Broz Tito i Nikita Hruščov. Koncentracija na sliku samo potvrđuje da poslije „Esplanade" nema teksta koji bi davao nadu da će od brašna velike koalicije koje prosipa metkovski gradonačelnik biti kruha nove vlade. Treba li i dalje ostavljati krhku nadu da i u politici ona posljednja umre ili biti brutalno iskren pa reći da plan o zajedničkoj vladi Milanović – Karamarko, pod pokroviteljstvom Bože Petrova, od početka izgleda kao mrtvorođenče. Ispod pregovaračkih pelena još možda i ima nekih otkucaja dječjeg srca, ali glava odraslih sve više govori da je u „Esplanadi" bio i nevidljivi duh velikoga Goethea koji je davno dao objašnjenje za ovakve situacije borbe za vlast: „Nitko (u politici) ne želi prepustiti carstvo drugima."
Magnet politike
Kako se ringišpil pregovaranja nastavlja, možda se, u nekoj fazi, pojavi i dobri duh Miroslava Krleže i njegovo proročanstvo o Balkanu koji počinje u hotelu „Esplanade". Tamo je veliki pisac dolazio na kavu, pa je nešto mogao pročitati iz taloga koji je ostajao iza njega.
Balkan i „Esplanade" – danas to heretički zvuči: fasada Beča i stvarnost političke krčme u kojoj se „puno priča, a malo ozbiljno radi". „Esplanade" i Europa – izgleda li to daleko? Što političare, bilo koje, imena stvarno nisu važna, toliko privlači u različite esplanade, u nemoguće misije, u neizvediva savezništva, u kakve spada formiranje hrvatske vlade široke koalicije? Koji je to magnet koji ih uopće tako veže uz politiku da su u sezoni izbora spremni budni raditi nešto što izvan sezone ni u snu ne bi napravili, da su kadri ostaviti sav svoj profesorski ili neki drugi priznati minuli rad i ulaziti u svakojake rizike neuspjeha, prihvaćati borbu prsa o prsa kao redovit posao, spletkariti ili biti žrtva spletki, obećavati i kršiti obećanja...? Supstanca same politike, tj. vlast! Moć koju ona daje pojedincima da budu drukčiji nego što stvarno jesu, jači, pametniji, ljepši, neodoljiviji... Politika ima barem dva debela sloja koji je čine privlačnom onom tipu ljudi koji traže brzu afirmaciju: prvi je ekonomski, on je mjerljiv, opipljiv i vidljiv, to su materijalni interesi, njih samo rijetki mogu regularno ostvariti; drugi je psihološki, njega je teže egzaktno dokazati, to su unutrašnje ambicije ličnosti, trka karaktera za važnošću, potreba ljudi za brzim potvrđivanjem. Kolokvijalno, ego, razvijen u svim javnim profesijama, od glumca i novinara do nogometaša i narodnoga zastupnika.
Kad jedan političar, petrov ili pavlov, gotovo je svejedno kako se zove, govori o svojoj zemlji, on obvezatno misli i na sebe i govori i o sebi. Što je pri tome prvo a što drugo, i kakvi je omjer različitih lica politike – „ja", „mi", „oni", to razlikuje političara demagoga i političara populista od odgovornog političara koji vjeruje u Montesquieuove vrline politike, čak i ako njegov „Duh zakona" nikada nije pročitao. „Politički izbori podsjećaju me – piše vodeći francuski neuropsihijatar Boris Cyrilnik – na najveće atletičare: neki su mršavi, da bi bolje trčali, drugi debeli, da bi dalje bacili; ali, svi posjeduju intenzivni eros... Fizička i moralna bol nosi eros, ona omogućuje da se ostvari grandiozni projekt – biti prvak svijeta ili predsjednik vlade ili države"!
Dijagnoza za Hrvatsku
Takva dijagnoza nije napisana na hrvatskome primjeru. Ali, toliko pogađa bit sadašnjih pogađanja o vladi, vladanju i vladarima u (Bermudskome) trokutu Petrov – Milanović – Karamarko, kao da je i taj neuropsihijatar čučao u jednom kutku hotela „Esplanade", pratio bolove naših političkih „atleta" i uvjerio se dodatno da strast nije sasvim napustila politiku iako je o tome napisano mnogo doktorata. Koliko je njegova francuska dijagnoza o politici i političarima zapravo univerzalna! Da je moguće zamisliti nadrealističku igru dvojice psihijatara na pozornici „Esplanade", slično Berkovićevu fiktivnom susretu Stepinac – Maček, došlo bi na vidjelo koliko liječnik iz Metkovića u Karamarku i Milanoviću gleda samo pacijente koji statiraju u njegovoj eksperimentalnoj predstavi zvanoj vlada svih koalicija; koliko im ispod stola podmeće zrcalo da provjeri služe li dobroj svrsi kojoj se on posvetio, a koliko se vođa Mosta pokroviteljski nameće partnerima koji su objektivno politički jači od njega za nekoliko kopalja, da bi bio on u javnosti važniji od njih, a njegov ego veći od njihova? Čini li to Božo Petrov zato što stvarno vjeruje da će ga narod u ponovljenim izborima nagraditi zato što ih je izazivao nerealnim zahtjevima umjesto da se od prve opredijeli za „koaliciju A" ili „koaliciju B" te Hrvatskoj osigura da u kriznim vremenima ne ostane samo na tehničkoj vladi, ili nije čuo da u ovakvim sukobima onaj koji prve potegne nož na kraju teško preživi? Čini se da su živci zasad jača strana njegova karaktera; djeluje hladno, hladnije od dvojice sekundanata, kao da zaboravlja da se i on upustio u kockanje s državom koje objektivno vodi gubitku povjerenja u politiku i gubitku autoriteta političara, odnosno vlasti. Tolika iskustva pokazuju kamo vodi manjak autoriteta? Autoritarnosti, počesto!
Politika ima u sebi nešto mistično; otuda i potreba da je psihijatri toliko objašnjavaju. Ulaskom još jednog, novog psihijatra u liku Bože Petrova nastaje jedan (fojerbahovski) obrat – nije im više dosta da je objašnjavaju, sad bi je psihijatri mijenjali, reformirali uzduž i poprijeko. S nekih elementarnih demokratskih vidika, s gledišta jednakosti i ravnopravnosti građana, svaki ulazak novog toreadora u političku arenu valja samo pozdraviti, pogotovo kad mu planovi nisu da ubije bika, nego da zadovolji, ili barem zabavi publiku, ako već s koridom ne može riješiti teške probleme države.
Kad traže odgovor na elementarno pitanje koje nameće trakavica oko sastavljanja političke većine: otkud političarima tolika snaga da ne odustaju od Sizifova posla sastavljanja zajedničke vlade, jedni govore o političkom erosu, kao početnom ulogu za bavljenje javnim poslom, pogotovo politikom, kao najmoćnijom javnom djelatnošću, drugi o egu, kao pokretaču, treći o narcisoidnosti, kao gorivu visoke politike; političar je sve to, i još nešto više: „atlet" koji to sve mora izdržati, i ostati na nogama. „Kako god bile različite njihove slike, kako god bila suprotstavljena njihova uvjerenja, svi političari – dokazuje psihoanalitičar Philippe Grimbert – imaju zajedničku želju, duboko usađenu u njih same, zbog koje prihvaćaju sve prisile, obveze i odgovornosti, da bi neki od njih ušli u apsolutni horor – vlasti".
Tu smo, dakle: tko s politikom jednom legne u krevet, ne budi se bez slatkih želja da ne mijenja postelju. Zato su Karamarko i Milanović mogli prikrivati kako se osjećaju pred „profesorom" koji bi im mogao biti „učenik", a Petrov otkrivati svoje nadmoćno, pobjedničko držanje, pa makar ni sam iskreno ne vjerovao u svoju konačnu pobjedu.
Koliko je Petrov, pošto je prigrabio „Most" kao da je (njegova) politička stranka, pomogao ili naštetio sebi, vidjet će se u eventualnim, ili vjerojatnim, ponovljenim izborima
Medijski rendgeni
U četiri godine vođenja Vlade i države Milanović je stekao neke političke pogodnosti i državničke radne navike koje bi teško mijenjao, ako ih ikako može zadržati, pa mu je teško pristati na neko tehničko ili stručno rješenje koje bi ga udaljilo od „prijestolja"; njegov glavni rival Karamarko četiri je godine sanjao da će se popeti na hrvatski Mount Everest (koji se ne nalazi na Sljemenu, nego na Trgu sv. Marka), pošto je osvojio neke male vrhove lokalnih i europskih izbora, da ne vjeruje mudracima kad govore da je čovjeku teže kad ostvari snove nego kad ih promaši; i napokon, Petrov je shvatio da biti prvi u malom neretvanskom selu nije ništa drukčije nego biti prvi u Cezarovu alpskom selu: i on bi radije postao drugi u Zagrebu, makar to skrivao kao zmija noge, da mu ne bi prišili da je „isti kao i svi političari", posvećen vlasti, a ne narodu kojim vlada. Tako izgleda raspored zvijezda, dok se u „Esplanadi" i na okolnim brdima kroji kapa buduće vlasti: tri ambicije (tri ega) i samo jedno slobodno mjesto. Tko prvi stigne djevojci, ne znači da će biti njegova; za tu vrstu veze trebaju i brojni saveznički kumovi.Moderni medijski rendgeni idu sve do kostiju politike, skidaju s nje sve pozlate uzvišenosti: tako ogoljena i demistificirana, politika više ne izaziva nekadašnje poštovanje, čak ni strahopoštovanje. Slika nastavlja uništavati tekst, a glas biti važniji od riječi. Obistinjuju se orvelovske vizije Milana Kundere o „oku kamere" koje nas prati posvuda. „Posvuda objektiv. Oko jednoga Boga (koje je sve vidjelo), zamijenjeno je očima sviju (koje ne vide ništa)". Da je „upotreba glasa najsigurniji put da se postigne cilj" (psiholog Jean-Michel Vives), shvatila je još Margaret Thatcher koja je u pohodu na vlast vježbala glas sa slavnim glumcem Sir Laurenceom Olivierom; sve prednosti slike vješto je iskoristio John Kennedy: njega je kamera izabrala umjesto Nixona koji je u prve američke „televizirane" izbore ušao kao veliki favorit, a izišao kao veliki gubitnik, ali s naučenom lekcijom o važnosti televizije. U Francuskoj je François Mitterrand dva puta gubio izbore, jednom predviđeno, od generala De Gaullea, a drugi put neočekivano, od Giscard d' Estainga, pošto je prije birališta poraz doživljavao na televiziji, da bi u trećem pokušaju dokazao da i on znade stajati i govoriti pred kamerama i prodavati nešto iz bogatog dućana svojih govorničkih vještina (potpuno isti put prošao je njegov nasljednik Jacques Chirac). U toj vrsti javne (ras)prodaje ugleda, političar se bez kamera može ponašati kao veliki pisac i De Gaulleov ministar André Malraux – kad bi on za stolom uzeo riječ, ne bi je, tvrde svjedoci, napuštao do kraja večere, ali pred kamerama svaka riječ postaje važna, a suvišna opasna.
Pošten ili inteligentan
Koliko je Petrov, pošto je prigrabio „Most" kao da je (njegova) politička stranka, pomogao ili naštetio sebi, vidjet će se u eventualnim, ili vjerojatnim, ponovljenim izborima. Čini se da je, bez volje da to učini, pomogao Milanoviću, jer ga je doveo u položaj koji je Karamarko izbjegavao – da djeluje sigurnije i uvjerljivije pred „okom kamere", koja je postala moćnija od „Božjeg oka"; u svijetu u kome političari ovise o medijima puno više nego mediji o političarima, takva prednost može biti odlučujuća u konačnome poretku. U utakmici jedan na jedan, jači ego daje veće izglede na pobjedu: u komunikaciji slike i glasa, dojam je barem jednako važan koliko i pozadinska vrijednost argumenata, a osobnost važnija od nedostatka osobnosti, pa makar bila kompenzirana viškom učenosti, ili gore, autoritarnosti.
Možda bi politička učinkovitost dobila kad bi se mogla dogovoriti vlada svih koalicija, možda bi reforme tako dobile vjetar u leđa; demokracija bi sigurno izgubila, vjerujemo li u njene startne postavke da ni jedan argument ne vrijedi ako nije provjeren u demokratskoj proceduri osporavanja. Slavni Tocqueville je znao o čemu govori kad je u „Američkoj demokraciji" upozoravao da jedan režim (posebno je mislio na despotski, ali ni jedan nije imun na tu vrstu reformskih potresa) „ulazi u ozbiljnu fazu kad se počinje reformirati". Konsenzus nije neprijatelj reformi; demokratsko osporavanje je njihov saveznik. U ambijentu „svrgnutih revolucija, poludjele tehnike, mrtvih bogova i iscrpljenih ideologija", kako ga je naše vrijeme proročanski doživljavao Albert Camus, ne može se ni jedna država, ni najdemokratskija (što Hrvatska sigurno nije), lišiti demokratske kontrole koja se odvija na stalnoj liniji pozicija – opozicija. Uvoditi u igru poštene ljude djeluje zdravo i pozitivno, posebno u zemlji u kojoj nema engleske etičke strogosti po kojoj politička osoba u slučajevima optužbi za ozbiljne prijestupe, obranu nevinosti počinje izlaskom iz institucija vlasti, a konačno dokazuje povratkom na vlast, ako je u međuvremenu pravomoćno oslobođen od optužbi. Kod nas, suprotno tome, pred Saborom nema nikakvih moralnih rampi, kao da su arhitekti izbornih propisa i stranačkih popisa čuli samo za drugi dio slavne Churchillove izreke: „Biti pošten je vrlo dobro. Bolje je biti inteligentan."
Sliku svoju ljube
Političari su zaljubljeni u sebe i u svoju sliku, reklo bi se po definiciji njihova zanimanja. Kako su u prošlom stoljeću potrošili veliki dio kapitala, pod dojmovima lošeg iskustva s totalitarizmom i kultom ličnosti, a u našem stoljeću izloženi svim vrstama medijskoga nadzora otkrivaju sve svoje Ahilove pete, mogu li današnji političari zaboravljati kako je završio Narcis, zagledan u svoju sliku u vodi, i kako mogu završiti drugi narcisi kad povjeruju u svoju neodoljivost? Narod pamti, a mase, kako je to upozoravao Victor Hugo, „mogu pogaziti narod". Novi izbori nisu bez opasnosti da pokažu da s „Esplanadom" stvarno počinje Balkan. Osobito za one koji ih (is)provociraju.
>> Politika je znanje, zanat i vještina. I zato amateri plešu samo jedno ljeto
