Prije točno tri godine napisao sam sljedeće: „Ekonomski zakoni ponude i potražnje djeluju na svim područjima. Mi se… možemo praviti blesavi… ali oni… djeluju i u pravosuđu…
Kada loše plaćenim sucima nagomilate trostruki broj predmeta koji proizlaze iz katastrofalno zakompliciranih i nejasnih zakona, onda su kašnjenja, neujednačenost sudske prakse, opći osjećaj nesigurnosti… samo logična posljedica. Kako je pravni poredak kao javno dobro isključivi monopol države, ta država mora reagirati u skladu s dugoročnom ekonomskom logikom, zbog promicanja tog javnog dobra koje je baza za rast svih ostalih dobara i usluga. Zato država, upravo zato što se nalazimo u dugotrajnoj krizi, mora „kupiti“ istinski reformirano pravosuđe. Kupiti kvalitetno sudstvo, od trgovačkog preko civilnog do kaznenog. Izdvojiti novca koliko je potrebno da i mi u Hrvatskoj dobijemo međunarodno priznat pravni okvir za – sve ostale djelatnosti. Tek tada će krenuti investicije, domaće ili strane. Tek kada pravosuđe nepristrano, brzo i učinkovito presuđuje u sporovima ekonomskih subjekata, investicijski projekti postaju profitabilni. Obrnuto, nijedna odredba komercijalnog ugovora ne znači ništa u nesigurnom sustavu. Procjena rizika tada raste, poslovni pothvat postaje neisplativ. Dok vi utužite svoje potraživanje, ono postaje ekonomski besmisleno – kompanija vam je već propala, a vi dobijete spor“. Ovih pak dana svjedočimo pripremama za početak brojnih sudskih postupaka zbog financijskog sloma najveće domaće kompanije. Jadna li nam majka kada se stotine tisuća stranica sofisticirane financijske dokumentacije nađe u ringu između odlično plaćenih odvjetnika i eksperata obrane, s jedne strane, i slabo plaćenih zastupnika tužitelja s druge strane, sve pred sudovima kako su gore opisani, jer na žalost, ništa se nije promijenilo nabolje. Niti vidimo naznake promjena. Ne vidimo ih jer su, između ostalog, plaće sudaca u istom sustavu koeficijenata s, ne podcjenjujem nikoga, domarima u vrtićima.
Pa tako svaka eventualna promjena narušava zatečenu strukturu relativnih plaća i time onemogućuje bilo kakav iskorak k učinkovitijem sudstvu jer automatski bi se raspao i cjelokupan državni proračun, pod pritiskom sindikata. Zato sudstvo treba potpuno izdvojiti, i za početak ne pitati za cijenu! Neka vrhunski suci imaju i dvostruko veću plaću od predsjednice Republike ako je toliko potrebno da bi bismo „kupili“ učinkovitu sudsku zaštitu. I trostruko! Sve do točke u kojoj će i danas najbolje plaćeni odvjetnici razmisliti o promjeni dresa. Svaki reformski pokušaj ispod te ozbiljnosti zahvata ne treba ni pokušavati. Neće dati rezultate. A do tada, moramo se suočiti s realnošću – nema ništa od investicija za nova radna mjesta, nema ništa od zaustavljanja iseljavanja, samo ćemo gubiti arbitražu za arbitražom i na kraju bankrotirati i samu državu. Ne pretjerujem.
Toliko je ozbiljno.
Paralelno s tim radikalnim preustrojem sudstva, Sabor treba zaustaviti zakonodavni cunami i početi se baviti deregulacijom, pojednostavnjivanjem i pročišćavanjem postojećih nejasnih zakona. U najmanju ruku treba popraviti najeklatantnije odredbe koje generiraju mnoštvo trivijalnih sporova koji traju godinama, bez ikakvog korisnog učinka za bilo koga. Šteta za sve! Nedavno sam dobio rješenje Prekršajnog suda kojim u zastaru odlazi tužba koju je jedan od famoznih regulatora pokrenuo prije šest godina, izgubio dva puta, a sve zbog groteskne optužbe u kojoj „bezgrešni“ regulator jedini vidi što nitko drugi ne vidi, jer ga nema! U konkretnom slučaju, jedan tužitelj, tri tuženika, pet odvjetnika, troje sudaca gombalo se šest godina oko, ne zafrkavam se, semantičke i logičke analize glagola „ulaziti“ u jednoj objavi na burzi, a maksimalni (tek hipotetički) gubitak za nekoga nepoznatog mogao je iznositi oko 400 kuna! U stvarnosti je pak potencijalni gubitak pretvoren u zaradu! Šest godina je 12 solidno plaćenih ljudi raspravljalo o običnoj besmislici, ali molim, sve po zakonima i pravilnicima! Umjesto besramnim ucjenama formiranih besmislenih istražnih povjerenstava, u kojima se jedino nastavlja politikantsko prepucavanje s Aktualnog sata, Sabor bi se trebao pozabaviti dubinskom analizom stvarnih problema sudstva i pravosuđa u suvremenim okolnostima. Suvremene okolnosti sadrže i fundamentalno promijenjenu ulogu i doseg medija u pravosudnim postupcima. Milijarde (ne)istinitih, (ne)provjerenih, (ne)točnih, (ne)dobronamjernih (dez)informacija putuju svijetom brzinom svjetlosti do svakoga od nas i stvaraju kaos u sustavima koji bi trebali utvrditi jednu jedinu istinu. Isto tako, Sabor bi mogao sugerirati Državnom odvjetništvu da optužni spis umjesto 100.000 ima manje od 200 stranica. Spis od 100.000 stranica je ništa drugo do namjerna diverzija.
