Da je bilo tko pokušao utjecati na mene kod donošenja sudskih odluka, u hipu bih ga naglavačke izbacio iz ureda, kaže nam predsjednik Haaškog suda Theodor Meron. Neminovno pitamo o generalu Anti Gotovini, kojega je, kao predsjednik žalbenog vijeća, oslobodio. Zna li čime se danas bavi?
– Ne, ne, ne... – ne dopušta ni završiti pitanje: – Ne komentiram slučajeve. Ni one koji su završeni. U Zagrebu je boravio kako bi s hrvatskim dužnosnicima razgovarao o kraju rada Međunarodnog suda 2017. te o nasljedniku, Međunarodnom rezidualnom mehanizmu za kaznene sudove koji preuzima ulogu Suda za Jugoslaviju te za Ruandu.
– Zanimljivo je da je Vijeće sigurnosti oformilo novo tijelo. Pokazali su da nije moguće staviti ključ u bravu međunarodnom sudu kao da zatvaraš dućan. Smatram da će Rezidualni mehanizam poslužiti kao model internacionalnog suda: mali ali efikasan – nabraja Meron koji je nedavno, u 84. godini, treći put izabran za predsjednika Haaškog suda.
Zašto trebamo međunarodne sudove? Nije li to porazno za nacionalna pravosuđa i sudove koji onda, očito, ne rade dobro?
Ne bi nam trebali da nacionalni sudovi čine apsolutno sve pod kapom nebeskom da podignu optužnice te sude nepristrano i bez diskriminacije zbog etničke pripadnosti. No čak i u idealnom svijetu ponekad je potreban međunarodni sud. Primjerice, dok rat još traje. Međunarodni sudovi trebaju biti pioniri, postavljati norme te pokazati da je moguće suditi svima, što uključuje i najviše dužnosnike. Milošević, Karadžić... Kao i u Nürnbergu, čin ili položaj ne jamče imunitet.
Je li Haaški sud ispunio tu ulogu?
Bez sumnje kažem da jest. Od Nürnberga nije bilo ničega. Počeli smo od nule. Uzeli smo kostur, statut i stavili “meso”, dali smo mu sadržaj desecima i desecima presuda. Živimo u novom univerzumu, uveli smo svijet u eru odgovornosti za zločine.
Ta odgovornost nije univerzalna. Kad ćemo vidjeti državljane SAD-a pred Međunarodnim kaznenim sudom (MKS)?
Točno, SAD nije prihvatio Rimski statut (MKS-a). Nisu jedini. Jesam li osobno sretan zbog toga? Nisam. Želio bih sustav univerzalne pravde u kojem sudovi imaju punu jurisdikciju. MKS je novi sud, ali se brzo razvija. Nadam se da će im uspjeti ono što je uspjelo nama u Tribunalu za bivšu Jugoslaviju, da sve od 161 osumnjičenika privedemo pravdi. Kako se MKS bude razvijao, sve će više država ratificirati statut i problem selektivnosti pravde postajat će manji. Još 1993. nije bilo ničega. Pogledajte što se dogodilo u međuvremenu: Sud za bivšu Jugoslaviju, za Ruandu, za Sijera Leone, za genocid u Kambodži, sad za Libanon... Sada živimo u univerzumu u kojem ljudi vjeruju da je odgovornost za zločin samorazumljiv princip. Živimo li u savršenom svijetu? Naravno da ne. Ali, povijesno, kad je zabilježen sličan napredak u 20-ak godina?
Pola toga vremena, gotovo 10 godina traje proces šestorici Hrvata iz BiH.
Teško je voditi međunarodni sud. U konkretnom slučaju govorimo o šest slučajeva koje bi na svakom sudu smatrali megaslučajevima. Potom je tu i poteškoća dovođenja svjedoka, potom prijevoda. Ali eto, uspjeli smo prošli mjesec prevesti presudu od 2000 stranica.
Koliko je Haaški sud političko tijelo? Vjerojatno ćete reći da nije, no upravo je hrvatska suradnja s Haaškim sudom bila korištena u političke svrhe, konkretno u blokadi pregovora s EU.
Nije moja jurisdikcija da komentiram. No nije li prirodno da međunarodna zajednica potiče države da surađuju s međunarodnim sudovima? I nije li ta pretpostavka univerzalna? U Nürnbergu su imali policiju koja je mogla zaplijeniti dokaze i privoditi. Mi nemamo pa ovisimo o suverenim državama. Trebam li podsjećati da suradnja s Tribunalom u početku nije bila sjajna? No drugi aspekt držim ključnim: postoji li politizacija pravnog postupka? A iskreno kažem i dajem riječ – politizacije nema i nikada je nije bilo.
Nikada nije bilo pritisaka?
Nikada mi se nitko nije obratio vezano za neku pravnu stvar. Nitko me nije tjerao da glasam za osuđujuću ili oslobađajuću presudu. Da je netko pokušao, izbacio bih ga naglavačke iz ureda. U sekundi. Nije tajna da sam donosio odluke koje nisu svugdje bile dobro prihvaćene, no smatram da je moja dužnost primjenjivati zakon i dokaze. Ne postoji šira agenda, šire područje rada. Nije moj posao zadovoljiti vas ili bilo koga drugog. I sve dok sam uvjeren da radim pravu stvar, nastavit ću. Prestar sam da bih slušao bilo čije naredbe. Ne treba mi druga karijera. Pa sjajno je što u ovim godinama mogu razvijati međunarodno pravo.
Nakon oslobađajuće presude razvila se teorija o utjecaju Izraela i SAD-a na vas. Kakav je vaš odnos s tim vladama?
U smislu da utječu na mene, čista glupost. Odrekao sam se izraelskog državljanstva prije tri desetljeća. Ako je itko pročitao moje radove o naseljima na Zapadnoj obali (kritizirao ih je, nap. a.), onda zna da nema neovisnijeg od mene. Što se tiče SAD-a, ne znam ni za jedan slučaj, sigurno ne u 20. stoljeću, da se dužnosnik pokušao obratiti federalnom sucu. A kamoli da će onda sucu međunarodnog suda.
Znate li da ste u jednom trenu, kad ste oslobodili generale, bili najpopularnija osoba u Hrvatskoj?
Zaista? Zapravo, reakcija na presude me zabrinjava. Kao prvo, bio sam podvrgnut grozomornom pokušaju da mi unište ugled lažima. Napad sam podnio stoički. Rekao sam sebi – suci ne odgovaraju. Držao sam se časno, nisam komentirao slučajeve, već govorio samo o slovu zakona. I u nekoliko mjeseci situacija se preokrenula. Ljudi su shvatili da me vode pravni principi i da me neće i ne mogu zaplašiti. Nije ugodno kad vas prikažu kao samog crnog vraga. Obično predsjednik bude izabran s jednim ili dva glasa razlika. Mene su izabrali, ponovno, s rezultatom 12:6. To znači da kolege nisu izgubili povjerenje u moj integritet. Govorite o mojoj popularnosti. Sve to ne mijenja činjenicu da javnost još procjenjuje i postavlja se prema našim presudama ovisno o etničkoj pripadnosti. Tko je osuđenik? Je li naš ili nije? Ne možemo ovako dalje, kontraproduktivno je svemu prilaziti na takav način, gledano kroz mikroskop i pitajući se: je li jedan od nas, je li protiv nas. To nije dobro ni za pravo.
Mnogima je za oko zapelo da ste predsjedali dvama žalbenim vijećima koja su u kratko vrijeme preinačila odluke sudskog vijeća i oslobodila optuženike: u slučaju Gotovina i Markač, potom Perišić i ostali?
Puka slučajnost. Ne bi bilo pravedno odgoditi presudu zbog toga što će je ljudi interpretirati i dati joj politički spin. To zovem sudačkom odlukom. Da smo ukalkulirali politički moment, čak i kad je riječ o terminima presuda, duboko bismo pogriješili te iznevjerili i zakon.
Je li uloga suda da donese pomirenje?
Mislim da su oko uloge Tribunala bila malo prenapuhana očekivanja. Naš je mandat vrlo jasan. Mi, s obzirom na zakon i dokaze, izvodimo presudu je li netko kriv izvan svake sumnje. Pomirenje je posao političara, intelektualaca, predstavnika zajednica, crkvenih poglavara.
Jeste li bili svjesni da su mnogi presudu generalima shvatili kao odluku koja ispisuje službenu povijest?
Neki smatraju da je cilj i svrha naših presuda uspostava povijesnih zapisa i činjenica. Krivo. Nismo povjesničari. Moramo slijediti vrlo usku pravnu agendu. Sve ostalo bila bi politika, a sud bi bio političko tijelo.
Koliki je postotak oslobođenih?
Oko 20 posto.
Je li to puno?
Biste li željeli živjeti u državi u kojoj sudovi osuđuju u 100 posto slučajeva? Ja ne bih.
>> Uroti usprkos, Meron je sudac koji će u Haagu 'ugasiti svjetlo'
Gospodine Meron svaka vam čast....Dao vam dragi Bog puno zdravlja i sreće u životu....