Naslovnica Premium

Stranci: Dajte vi to što brže obavite! 
Šok-raspodjela!

Jedna struja zastupala je stav da društvenu imovinu treba samo vratiti državi. Druga je bila za čisti vaučerski sustav, dok je treća struja inzistirala na čistom kapitalizmu, i to odmah. Pobijedila je treća struja
09. srpnja 2013. u 11:30 1 komentara 54 prikaza
mate babić
Foto: Žarko Bašić/PD/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Godine 1990., nakon četiri desetljeća vladavine, komunisti su na prvim demokratskim izborima izgubili  većinu u Saboru, a na vlast je došao Tuđmanov HDZ. Političkim preokretom uvođenje tržišnog gospodarstva u Hrvatskoj postalo je “sveta krava”, imperativ. Društveno i državno upravljanje poduzećima preko noći je postalo nepoželjno jer je naprosto bilo neodrživo. Da apsurd bude veći, novu vjeru u tržišnu ekonomiju prvi su prihvatili i najbučnije propovijedali  bivši komunistički direktori. Nakon što su već bili “omastili brk” Markovićevim modelom privatizacije, oni su pozorno pratili rasprave o pretvorbi i privatizaciji.

Među novom vladajućom elitom, HDZ-ovcima, vladalo je uvjerenje  da, barem kad su pretvorba i privatizacija u pitanju, ne treba ni trenutka čekati. Društvena poduzeća morala su se pretvoriti u dionička ili društva s ograničenom odgovornošću. Samim donošenjem zakona o pretvorbi i privatizaciji, mislili su oni, uspostavit će se tržišno gospodarstvo.  

Zvali su se samoupravljači

O tome za njih nije bilo dvojbe, samo se tražio odgovor na pitanja kako to učiniti.  U prvoj i drugoj hrvatskoj vladi (Mesićevoj i Manolićevoj), nakon prvih izbora, postojale su dvije frakcije  koje  su različito gledale na pretvorbu i privatizaciju. Dr. Mate Babić, potpredsjednik Vlade za gospodarstvo, bio je, kako tvrdi, nositelj konzervativne struje koja je zastupala stavove da se društvena imovina nije trebala pretvarati budući da je bila  državna, dakle, imala je titulara. Trebalo ju je samo vratiti državi. 

– Država je 1950. samo dala na upravljanje poduzećima sredstva za proizvodnju, nakon čega je Edvard Kardelj to proglasio društvenim vlasništvom. Oni koji su upravljali sredstvima za proizvodnju zvali su se samoupravljači – objašnjava dr. Mate Babić koji smatra da su 90-ih godina stručnjaci u Hrvatskoj krivo tumačili taj zakon. Babić se u raspravama na sjednicama nove demokratske vlade posebno usprotivio mišljenjima koja su išla za tim da zaposlenicima treba dati 20 tisuća maraka dionica s popustom, s tim da plate pola i da uplatom jedne dionice postanu vlasnici. Usprotivio se, kaže, i tome da se u poduzećima podižu hipotekarni i menedžerski krediti te je bio protiv toga da se “društveni stanovi” prodaju za 17 posto tržišne vrijednosti. Na takav način nisu, naime, mali ljudi profitirali, nego su se nekretnina dočepali oni koji to nisu smjeli, bivša “komunistička” i nova, “demokratska” politička elita. 

Dr. Babić je napisao i prvi ekonomski program RH, ali uzalud. Pobornicima neoliberalnih stavova u Vladi takav program nije odgovarao jer je Babić predvidio osigurače u slučaju pravne nesigurnosti i korupcije. 

– Vidite, već je ranije stupio na snagu onaj Markovićev zakon prema kojem je provedeno nekoliko privatizacija. Onda smo trebali donijeti naš zakon. Ja sam se u početku borio protiv nakaradne privatizacije, ali sam borbu izgubio vrlo rano – prisjeća se prof. Babić koji se morao povući s mjesta potpredsjednika Vlade RH.

– Pokušao sam predsjedniku Tuđmanu sve to objasniti i on je to shvatio, ali je on imao jednu slabost, volio je ulizice. Oni su primjenjivali neoliberalnu doktrinu koju su nametali MMF i Svjetska banka. Što je najinteresantnije, nijedan od Tuđmanovih ulizica nije osiromašio. Nijedan nije propao – ironično dodaje dr. Babić. 

Narodni kapitalizam

Drugu struju u nekoliko prvih demokratskih vlada RH predvodili su ljudi koji su se zalagali za čisti vaučerski sustav, međutim, ni njihova opcija nije prošla. Jedan od onih koji se zalagao za “narodni kapitalizam” je akademik Zvonimir Baletić, koji je tada radio u Ekonomskom institutu u Zagrebu. On je bio protiv brze privatizacije. 

– Ja sam se zalagao za tzv. narodni kapitalizam, dakle, neka se dosad stvoreno vlasništvo podijeli na neki prirodni način i da okrenemo ljude da se brinu za svoja poduzeća. Prema tome, da će i ona poduzeća koja su lošija pod takvim uvjetima moći preživjeti. I da će se narod sjetiti da su to njihova poduzeća i da ih treba spašavati. Ne, to se smatralo neprihvatljivim. “Mi hoćemo čisti kapitalizam”, rekli su. Tu su bili i sufleri izvana, Amerikanci i Nijemci. Oni su se bojali da bi se ta ideja radničkog samoupravljanja preko vaučera na neki način promovirala. Vanjski sufleri su govorili: “Dajte vi to što brže obavite! Šok-raspodjela!” – prisjetio se akademik Baletić.

Treću struju predvodio je Zdravko Mršić, prvi “ministar” vanjskih poslova demokratske Hrvatske.  Mršić je krajem 1990. godine imenovan direktorom Hrvatske agencije za restrukturiranje. Bio je zadužen za to da političke odluke o tržišnom gospodarstvu i pretvorbi provede u djelo. Osim Agencije za restrukturiranje, u samom početku veliku ulogu u pretvorbi i privatizaciji imao je Hrvatski fonda za razvoj, sljednik Fonda Socijalističke Hrvatske, a njegov direktor bio je kontroverzni Zvonimir Medvedović. Mršić se prisjeća svoje uloge u Agenciji. 

– Predsjednik Tuđman smatrao je da ja mogu smisliti način privatizacije primjeren navedenim okolnostima i prešao sam na posao privatizacije – priča Mršić koji također potvrđuje da je u jesen 1990. u hrvatskom vodstvu bilo više frakcija koje su imale različita mišljenja o pretvorbi. 

– Po jednoj, prvo je trebalo nacionalizirati sva društvena poduzeća. To nije imalo smisla, jer država nije znala što se u poduzećima događa. Po drugoj, trebalo je građanima podijeliti kupone da sami lutaju od poduzeća do poduzeća ne bi li kupili koji udio ili dionicu. To ne bi bilo pravedno, jer su neka poduzeća bila zdrava, a neka bolesna. Prijedlozi su tako žestoko i nepomirljivo zagovarani da su oba glavna zagovaratelja prijedloga podnijela ostavke – priča Mršić te objašnjava svoj model pretvorbe.

– Temeljna zasada novog pristupa bila je autonomnost pretvorbe, što je značilo da poduzeća sama pripremaju program pretvorbe, koji bi uključio procjenu vrijednosti poduzeća, koja se mogla temeljiti prvobitno na procjeni vrijednosti opreme i nekretnina, ali i na stvarnim poslovnim rezultatima i položaju poduzeća na tržištu proizvoda. Knjigovodstvena vrijednost poduzeća nije se uzimala u obzir. Uprava poduzeća najbolje je znala prilike u poduzeću i okolnosti oko njega – objašnjava Mršić. Njegov model privatizacije predviđao je mogućnost da zaposlenici kupe cijelo poduzeće ili barem većinski udio u njemu i da dobiju ozbiljan popust koji se dijelom temeljio na duljini radnog vijeka. 

Opet Jakša Barbić

U studenom 1990. godine Vlada RH stavila je izvan snage savezni zakon, a krajem prosinca 1990., kad je donesen Božićni ustav RH, donijela je i Program gospodarskog razvitka RH. 

– U taj program bila su unesena načela postupka pretvorbe. Stoga je priprema Zakona bila lagan posao, koji je desetak ljudi danonoćnim radom obavilo brzo – prisjeća se Mršić. Zakonsku osnovu za  hrvatsku pretvorbu, odnosno privatizaciju opet je pripremao akademik Jakša Barbić zajedno s timom eksperata.  

– Kad smo radili na pripremi zakona, nismo komunicirali s političarima, s nama je komunicirao Zdravko Mršić koji je u to vrijeme bio direktor Agencije za restrukturiranje i razvoj. Nikad mi o tome nismo razgovarali s Tuđmanom – priča Barbić za kojeg mnogi tvrde da upravo on, kao pravnik i teoretičar, snosi najveću odgovornost za sve što se dogodilo u  pretvorbi i privatizaciji na hrvatski način. 

– Nije Barbić radio pod pritiskom, njega je angažirala Vlada, radio je po svom znanju i savjesti, u skladu sa svojim pravnim i moralnim načelima. Barbić  je bio glavni, on je određivao duh zakona, ali i onaj koji je poslije nadgledao sve – tvrdi jedan od onih koji dobro poznaju Jakšu Barbića, naglašavajući da “pravo ne može postojati bez morala”. Akademik Barbić se brani od takvih optužaba i tvrdi da nema autorstva nad zakonom jer zakon prolazi Vladu, koja ga predlaže, a Hrvatski sabor ga usvaja. 

– Postoje ljudi koji pripremaju zakon, ali ne odlučuju što će u njemu biti. Jer, kad dovršite nacrt zakona, on ide drugim putovima, na to više ne možete utjecati. Nikada niste sigurni da će to što ste napisali biti u finalnoj verziji. Drugo, nisam samo ja radio Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća nego skupina od pet-šest ljudi. Mi smo pripremili zakonski tekst i nije se baš prihvatilo sve što se predlagalo – priča Barbić koji dodaje da država, uz ostalo, nije htjela vaučere, međutim, u zamjenu za to dopustila je prodaju dionica na način da je to bilo blizu vaučerskom sustavu privatizacije.  

– Ako se nekom dade do 60 posto popusta za kupnju dionica uz 20 godina otplate, to baš i nije daleko od vaučera – dodaje Barbić.

Sutra: Manolićeva prijetnja zastupnicima HDZ-a prije glasanja o zakonu o pretvorbi. Škegrin uspon. Tajne Gregurićeva kabineta

>> Prvi dio feljtona: Kako je Ante Marković društveno vlasništvo zamijenio kapitalom

Pretvorba i privatizacija iz 90-ih godin

Pretvorba i privatizacija iz 90-ih godina prošloga stoljeća i nakon dvadeset godina kamen je spoticanja u hrvatskome društvu.

Prema javnosti i vojsci radnika koji su u tranziciji izgubili posao, proces privatizacije simbol je nepravednosti, otimačine i lopovluka, “pljačka stoljeća”.

Pa ipak, prema mišljenju onih koji su pretvorbu i privatizaciju osmislili i uime države je provodili, to je bio proces koji je, nakon urušenog socijalističkog gospodarenja, “spasio” Hrvatsku od bankrota ma što to značilo. Što je istina o pretvorbi i privatizaciji?! Je li privatizacija bila nužna i dobra za hrvatsko gospodarstvo ili je bila toliko katastrofalna da se može usporediti s “elementarnom” nepogodom?!

ZDRAVI I U FORMI
Kako podići trčanje na višu razinu i pri tome se ne ozlijediti

A1 izdvaja za Vas

  • Avatar branko.stojkovic.92
    branko.stojkovic.92:

    HDZ NIJE STVORIO "DRŽAVU HRVATSKU" NEGO JE STVORIO JEDNU SELENDRU. Hrvatsko urušavanje dogoditi se je, zbog toga što je HDZ-e i SDP-e su sve živo pokrali.