Mihaela Gašpar svojim je rijetko suptilnim romanom "Mitohondrijska Eva" pobijedila na sedmom anonimnom natječaju osječkog ogranka Matice hrvatske 2012. godine. Uoči Interlibera isti joj je roman u biblioteci Žive slike i pod uredničkom paskom Josipa Pandurića objavio Disput, izdavač koji se specijalizirao za, uvjetno rečeno, nekomercijalnu literaturu koja pod svaku cijenu ne juri za top-listama New York Timesa ni za hollywoodskim filmskim ekranizacijama. Riječ je o drugom romanu ove književnice izmaknute iz hrvatske literarne mainstream scene. Prvi, "Bez iznenadnih radosti molim" objavila je 2010. godine, a kasnije joj je kod Disputa izašla i odlična zbirka priča "Slatkiš, duhan, britva". Dakle, riječ je o autorici koja redovito piše i objavljuje i pomno bdije nad ama baš svakom svojom rečenicom. U njenoj prozi nema praznih rečenica. Svaka riječ tu je s nekim ciljem i nekim smislom, baš kao u pjesmi. Nema barokne opisnosti, nema likova ni pejzaža koji nisu bitni, ali ima puno detalja od kojih svaki ima svoju točno definiranu zadaću u građenju krajnje estetizirane atmosfere koja nalikuje na strogo organiziranu i usustavljenu skulpturu. Ima u Mihaele Gašpar jedne pritajene društvene angažiranosti u pasivnom opisu neagresivnih toponima kao što su to Sisak i Caprag, u risanju tragične (post)industrijske hrvatske zbilje u kojoj željezara, baš kao i željeznica imaju ima snagu pobijeđenog diva iz omiljenih bajki, ali i jaku metaforiku prošlosti i nekog mitskog poraza.
Već i pomalo zbunjujući, nerazumljiv, ali i privlačan naziv romana, "Mitohondrijska Eva" upućuje nas na ozbiljnost kojom autorica pristupa svojoj antijunakinji Julijani iz meke hrvatske provincije i svojim temama: majčinstvu, preljubništvu, ženskosti, malogradskoj kolotečini i obiteljskim stoljećima utabanim odnosima u kojima se patrijarhat i matrijarhat izmjenjuju u dnevnom ritmu. Prema Klaićevu Rječniku stranih riječi (novo izdanje Školske knjige), mitohondrij je zrno funkcionalne protoplazme, stanična organela nitasta ili zrnata oblika specijalizirana za proizvodnju energije potrebne za odvijanje metaboličkih procesa u stanici. U romanu autorica posvećuje dosta prostora molekulama DNK, genetici i genetskom nasljeđu, začeću i fetusu, pa i sam pomalo znanstven naslov romana čitateljima sugerira nekakvu suhu apartnost bioloških istina.
Ali nema tu emotivne suhoće, premda ima krajnje apartnosti. Autorica svoju indisponiranu i introvertiranu junakinju u jednom trenutku njezina strogo određenog i omeđenog života upušta u avanturu života, pa Julijana, kao na filmu, napušta muža i sinčića i odlazi ljubavniku, na zgražanje prvenstveno svojih roditelja koji se potom unukom služe kao mamcem za Julijanin pokajnički povratak na obiteljske tračnice. Ni život s ljubavnikom u istoj sredini i u ljubavnikovoj kući nije idealan i Julijanu opet munjevitom brzinom pretvara u običnu ženu koja ljubavnikovoj bolesnoj majci mora kuhati okrepljujuće juhice koje ljubavnik sinovskom pokornošću nosi u bolnicu... Iz jednog obiteljskog rituala Mihaelina junakinja odmah zapada u drugi, podjednako nezanimljiv i zamoran, samo što se sada u toj ljubavničkoj avanturi ne bavi sinom, nego izvanbračnom svekrvom.
Zar ikoga čudi da sve završava Julijaninim živčanim slomom, a onda i povratkom u svoju tročlanu obitelj u kojoj ima genetički predodređene uloge i u kojoj je poput svih žena majki nasljednica mitohondrijske Eve, te velike pramajke ne samo ženskog nego i muškog roda, velike božice plodnosti koja u svojoj utrobi krije tajnu ljudskog opstanka. U borbi jednog izdanka mitohondrijske Eve s drugim nema pobjednice i ne može je niti biti. A što u tom genetičkom biološkom kotlu koji snažno pulsira do današnjih dana znači Julijanina mala i kratkotrajna pobunjenička kap? Vrlo malo, ali ne i ništa, jer i njena kap dio je procesa koji se ne osvrće ni na vjerske dogme ni na ljudska vjerovanja, a postoji i prije nego što su ga detektirali medicinski stručnjaci, biolozi i liječnici svih mogućih specijalizacija. To je kap života, kao stvorena za umjetničku, i to još literarnu obradu.
