Ovog je tjedna britanski Vrhovni sud ustvrdio da odluka da se suspendira Parlament nije pravno osnovana. Prema presudi, Parlament je mogao ponovo početi zasjedati – i to je učinio već u srijedu. Taj su razvoj događaja neki komentatori ocijenili raspadom Britanije. Upravo suprotno: to je pokazalo snagu našeg (nepisanog) Ustava i naših institucija. Vladi se odluka Vrhovnog suda ne sviđa – no poštuje ju.
Znači li to da je Brexit sada osuđen na propast? Ne. Odluka Vrhovnog suda nije bila o Brexitu; ona se odnosi na domet autoriteta izvršne vlasti. Rasprava o Brexitu ide svojim tijekom.
Čitam u nekim hrvatskim medijima da premijer Boris Johnson “želi da Ujedinjeno Kraljevstvo napusti EU bez dogovora”. To jednostavno nije točno. Premijer je – i to je točno – apsolutno odlučan i posvećen ostvarivanju rezultata referenduma i izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz EU. No on je potpuno posvećen i iskren u naporima da se prije izlaska postigne sporazum. U Bruxellesu se trenutačno odvijaju intenzivni pregovori kako bi se zacrtale osnove takvog sporazuma.
“Ah”, čujem neke kako govore, “da ste ozbiljni u vezi postizanja sporazuma, objavili biste svoje prijedloge. Gdje su papiri s tim prijedlozima? Nije li to samo puno priče, a malo sadržaja?”
Daleko od toga. Naši su pregovarači trenutačno potpuno angažirani i usmjereni na razmatranje alternativnih rješenja koji bi bili prihvatljivi za obje strane. Naravno, ti se pregovori odvijaju iza zatvorenih vrata – tako se pregovori i vode, uključujući one unutar EU. Ono što je sada potrebno jest da se obje strane konstruktivno uključe u pregovore, otvorena uma, kako bi razmotrile sve opcije koje nam stoje na raspolaganju i kako bismo svi krenuli naprijed i posvetili se drugim, također bitnim temama.
No, nije li sporazum postignut prošle godine? Za taj su sporazum bile potrebne dvije godine i Velika Britanija ga je, činilo se, prihvatila. U čemu je problem s tim sporazumom? Postoji jako dobar razlog zašto on nije prihvatljiv: britanski Parlament glasao je – prvi put u povijesti – tri puta o prihvaćanju Sporazuma o povlačenju – i tri puta je glasao protiv. Više je zastupnika glasalo protiv sporazuma nego onih koji su glasali protiv izlaska bez dogovora.
Osnovni problem je tzv. backstop. No što je backstop? Zbog čega je on problematičan? Dogovor s EU predviđao je da će, nakon što Britanija izađe iz Europske unije, obje strane trebati neko vrijeme kako bi ispregovarale kako će naš budući odnos – odnos Ujedinjenog Kraljevstva i EU – točno izgledati. Za vrijeme tog tranzicijskog perioda, Britanija će biti izvan EU, no efektivno će i dalje koristiti pravila EU za trgovinsku razmjenu i kretanje. No što će se dogoditi ako se na kraju ne uspijemo dogovoriti o budućim odnosima? Što će se, konkretno, dogoditi s ljudima, dobrima, uslugama, domaćim životinjama koje svakodnevno prelaze jedinu britansku kopnenu granicu, onu između Sjeverne Irske – koja je u Ujedinjenoj Kraljevini – i Irske? Nitko ne želi ponovno postavljanje “tvrde” granice između Sjeverne Irske i Irske. Izvjesna vrsta granice postoji i danas, naravno, s obzirom na različite valute, poreze i vlade sa svake strane. No, kako bi se izbjegao rizik “tvrde” granice, rodila se ideja o backstopu kao određenom zaštitnom mehanizmu. Taj je instrument trebao poslužiti kao garancija kojom bi se osigurala sigurnost o tome da će se pravila EU primjenjivati ako bi pregovori o novom, budućem odnosu Britanije i EU potrajali dulje nego što je predviđeno. Svi su se nadali da se backstop nikada neće niti trebati primijeniti.
No, u britanskom je Parlamentu prevladala zabrinutost da, ako bi se backstop morao primijeniti, to bi moglo Veliku Britaniju “zaključati” unutar carinske unije EU, bez mogućnosti izlaska – Članak 50 omogućio nam je da započnemo proces izlaska iz EU; no ne postoji način napuštanja backstopa. Dakle, mi bismo formalno izašli iz Europske unije, no u praksi bismo i dalje bili vezani pravilima EU, a bez mogućnosti da na njih utječemo. Možda to nije bila namjera ni očekivanje pregovarača koji su smislili backstop, no to je postalo stvarno, pravno moguće. I britanski je Parlament posve jasno rekao da je takva opcija potpuno neprihvatljiva.
Od tada, Velika Britanija je poduzela dvije stvari. Prvo, pokazala je da razumije da sve strane postaju pomalo umorne od dugih pregovora pa smo posve jasno odredili datum do kojega želimo napustiti EU: to je 31. listopad 2019. Drugo, ulažemo maksimalne napore u razvijanje alternative backstopu. Backstop je instrument kojim se nastojalo postići cilj – to nije bio cilj sam po sebi. Neki drugi instrument svakako može odigrati istu ulogu. Naši pregovarači intenzivno smišljaju druge opcije koje će biti prihvatljive objema stranama. Zašto ne možemo znati koja su ta alternativna rješenja? Jednostavno: o njima se pregovara, a pregovori se vode iza zatvorenih vrata kako bi obje strane imale mogućnost slobodno predlagati, odbijati, prilagođavati, dogovarati se, pronalaziti kompromisne varijante. Bez nervoze i nestrpljenja, a s puno optimizma i vjere, prepustimo pregovaračima UK-a i EU da – pregovaraju.
Velika Britanija želi imati izvrsne odnose u budućnosti s Europskom unijom i svim njeninim članicama – ja sam ovdje kako bih svaki dan radio na produbljivanju odnosa Britanije i našeg bilateralnog i globalnog partnera, Hrvatske. Velika Britanija također želi izaći iz EU 31. listopada i ulažemo sve napore da o tome postignemo sporazum.
Ja vjerujem da je to moguće.
Ne bi htjeli biti u EU ali bi htjeli cijelu Irsku. Izađite iz EU, plaćajte carine i sve drugo kao i svi izvan Unije.