Hrvoje Klasić bio je prvašić kad je umro “drug Tito”, a izrastao je ne samo u značajnog zaštitnika njegova lika i djela, što govori o znanstvenosti njegova pristupa, već kao “lijevi tumač povijesti” pretendira da bude i jedini. Zamjerao je državi što nije poticala povijesna istraživanja, govorio kako u suočavanju s prošlošću svi trebamo dati obol i onda kad je unazad 27 godina konačno netko na vlasti nešto učinio, Klasić je stao na čelo otpora suočavanju s komunističkom prošlošću. Tipično za frustriranog povjesničara, zar ne? Ali je očekivano postao glavna vijest dijela medija koji su, dobivši što im treba, odmah prepoznali da se crno piše hrvatskoj povijesti. I ne čudi što se Klasić pri tomu tako ustobočio! Njegovu intelektualnu skučenost i nepoštivanje hrvatskih institucija, uz istodobno uzdizanje samoga sebe, nekritički se prikazuje kao argument protiv “komisije za povijesnu istinu”, kako se naziva Vijeće da bi se što više ogadilo ideju koja je za dio javnosti ipak svjetlo u tami. O čemu bi to ja mogao pričati s onkologom, “spustio” je”veliki” povjesničar “malom” predsjedniku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti očito nerazumijevajući da je za kredibilitet preporuka daleko važnija makar i samo simbolična uloga akademika Zvonka Kusića nego svi Klasićevi povijesni argumenti. Zalud mu sva povijesna znanja kad nema intelektualnu širinu i moralni integritet koji je Zvonka Kusića i doveo na mjesto predsjednika HAZU-a. Na koncu, sve što zna o bivšem režimu Klasić je doznao posredno, dok recimo Kusić ili Antun Vujić, o tomu imaju neposredna saznanja. Vijeće će osobito biti uskraćeno ne samo za njegove “uravnotežene” istupe već će se osjetiti i u odnosu na rad Vijeća usmjeren na, prema odluci Vlade, pravno reguliranje uporabe i isticanja obilježja, znamenja i simbola nedemokratskih režima, temeljem analize pozitivnih propisa RH i komparativne europske prakse. I Klasićeva primjedba da neće sudjelovati u radu Vijeća u kojem su povjesničari u manjini govori da on uopće ne razumije bit, ili se samo pravi. Upravo da su povjesničari u većini, to bi bilo zabrinjavajuće kao što je primjerice zabrinjavajuće što je za budući zakon o arhivskom gradivu utemeljeno povjerenstvo u kojem su sami arhivisti, bez pravnika i stručnjaka koji bi zastupali pravo javnosti na što širu dostupnost arhiva. Uloga Vijeća nije da utvrđuje povijesne činjenice i to ono svojim ideološki različitim i profesionalno šarolikim sastavom jako dobro i ukazuje.
To daje potrebnu težinu odlukama vijeća i da se razumijemo, Klasić je pozvan i trebao je imati mjesto u Vijeću prije svega što bi njegovo ime bilo jamstvo vjerodostojnosti rada za dio javnosti s lijevoga spektra, ali i bez njega taj dio javnosti imat će komu vjerovati. Uostalom i sam Klasić kaže da se povijesne činjenice uglavnom znaju. Stoga su smiješna prenemaganja o značaju Klasićeve odbijenice, te za zdrav razum uvredljivo hinjeno strahovanje nekih analitičara hoće li sada biti ikoga u Vijeću za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima tko će znati prepoznati stvarnu prirodu ustaškog režima, njegove posljedice i aktualne manifestacije, te imati hrabrosti suočiti se s njima. S izuzetkom Klasićeva ili Mesićeva stava o tomu da se na Bleiburgu (a vjerojatno onda i u Hudoj jami) ne može govoriti o nevinim žrtvama, jer su tamo ubijani neprijatelji države. Nije to isto recimo kao kad su nakon Oluje ubijani “prijatelji hrvatske države”, samo hoće li itko među 18 intelektualaca s integritetom, koji su imenovani u Vijeće, tu suptilnu razliku znati prepoznati. Osobito je vrijedan njegov inovativan prijedlog da se s prošlošću suočimo preko okruglih stolova kao da ih nismo imali na desetine. Kad se sve uzme u obzir, vijest je što je Klasić uopće pozvan da sudjeluje u radu Vijeća nakon što je mjesecima defetistički tamburao o sastavu, ulozi i načinu rada toga tijela iz čega se dalo naslutiti kako će od očigledno nimalo ugodne pozicije člana Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima radije izabrati ugodnu fotelju glavnog kritičara, koja mu jamči zvjezdanu poziciju dežurnog medijskog kritičara. Dobro će doći, kao što je Davoru Bernardiću dobro došao vukovarski tinejdžer s naljepnicama, ili američka vlada s izvješćem o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj kako bi zapravo sramotio sebe, SDP ali i državu. Jer, ako je stanje od 2016. sramotno, pročita li američka izvješća od 2013. do 2015. vidjet će da nije bitno drugačije, osim što je recimo nasilje nad manjinama za Milanovićeve vlade poraslo 40 posto, dok je lani “samo” u porastu. S tim da recimo Milanovićeva sramota s Lex Perković uopće nije ušla u izvještaj State Departmenta.
>> Povjerenstvo za prošlost: Omejec, Lučić, Nazor, Ančić... Klasić odbio
