Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikomu, zatim Njegovu Veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!”, viče Goran Višnjić kao Nikola Šubić Zrinski, stojeći pred svojim suborcima u Sigetu. Njih 2500 priprema se za bitku sa 100.000 Turaka koje predvodi Krešimir Mikić kao Sulejman Veličanstveni, odlučan da te 1566. napokon osvoji Beč. Ukratko, habsburški car Maksimilijan II. (Ivo Gregurević) ipak je spašen, Nikola Šubić Zrinski je obranu Europe od najezde s istoka platio glavom, a glas o njegovoj hrabrosti širio se od dvora do dvora. Hrvatski Leonida, tako su ga nazvali. Hrvatski sabor je prije uskrsnih blagdana izglasao da se ova godina posveti tom velikašu i heroju o kojem, nekim čudom, u Hrvatskoj još nije snimljen nijedan jedini film.
Možemo samo zamisliti u kakav bi blockbuster Ridley Scott pretvorio scenarij da mu nekako dođe u ruke (Russel Crowe kao Nikola?). No, daleko je Amerika, daleko je Hollywood. U Hrvatskoj junaci nisu na cijeni, ni oni otprije samo četvrt stoljeća, a kamoli oni koji su ginuli prije 450 godina. Da nema opere Ivana Zajca i onog pokliča “Za dom” iz pjesme “U boj, u boj”, broj onih koji su čuli za tog Zrinskog vjerojatno bi se prepolovio. U Hrvatsku su, u domovinu samuraja Nikole, zato doputovali pjevači s japanskog fakulteta na kojem se ta pjesma izvodi od 1919., kad su u luku Kobe uplovili mornari iz Hrvatske, valjda preteče ustaša, i lokalno stanovništvo naučili stihovima opere koja se kasnije proširila i do Australije, gdje ju je na prvu loptu zavolio i mladi zaljubljenik u klasiku Josip Joe Šimunić. Zrinskih se neki dan u sabornici sjetio Ivan Vilibor Sinčić (ime kao stvoreno za junaka!), koji je rekao: “Da je slavna obitelj Zrinski živjela u Francuskoj, danas bi o njoj bile napisane stotine knjiga, snimljene desetine filmova, otvoreno bar 50 muzeja. Država bi kroz kulturne sadržaje povezane sa Zrinskima stekla veliki ugled, a zarađivalo bi se puno i od turizma”. Danas, poentirao je, nitko ne zna za bitku kod Sigeta, a svi znaju za Alamo. Više ljudi valjda, preko vesterna, zna za Davyja Crocketta nego za Nikolu Šubića Zrinskog. Imaju Zrinski još junaka u rukavu. Kakav bi se samo film mogao snimiti o Petru i smicalicama s bečkog dvora te o njegovoj Katarini.
Ali što će nama takva reklama? Imamo mi svoje potrošne “celebrityje” iz politike i estrade kojima se divimo, ustoličujemo ih i mičemo prema potrebi. Inače, u Međimurju, u Čakovcu, gradu u kojem su Zrinski stolovali, prije osam godina postavljen je spomenik Nikoli, a dvije godine kasnije osvanuo je sličan i u Konjščini. A Zagreb još nije ispunio obećanje iz 1879. da će mu podići spomenik na Zrinjevcu. Koliko još vode iz fontana do tada mora proteći?
