Hrvatskoj ove sezone ne polazi za rukom organizirati državne komemoracije žrtvama dvaju totalitarizama a da ne unese dodatni nemir i ne izazove nove podjele u inače nemirnom i podijeljenom nacionalnom biću. Umjesto da se u Jasenovcu vlasti i manjine (čiji su preci ondje najviše stradali) okupe isti dan i u istoj koloni, komemoracija se razvukla u nekoliko dana i u više kolona; umjesto osjećaja smirenja, ostavila je mučan dojam napetosti, čak i nove tuge, prihvati li se da tamošnji logor nije osnovan kako bi se u njemu izvodile operete. Bio je ondje ustaški logor smrti, upisan na europski popis nacističkih logora, što dodatno obvezuje današnju hrvatsku državu da u svakom pogledu pokaže dostojanstvo i poštovanje prema jasenovačkim žrtvama.
Na drugom mjestu velikog hrvatskog stradanja, u Bleiburgu, trebala bi se ovaj vikend formirati samo jedna kolona, kao i uvijek, ali ove godine bitno prorijeđena, jer neće doći svi oni koji su prijašnjih godina bili u prvim redovima ili za govornicom. Austrijske vlasti, u strahu da će se ondje sliti nacisti i desničari, podigle su pravnu žicu pa se ni ustaška igla ne bi smjela kroz nju provući. Ako su prijašnjih godina samo „provokatori“ izazivali probleme, nije lako ni sada, u strogim uvjetima, odlaziti bez rizika da barabe iz vlastitih redova ne montiraju opet kakvu provokaciju.
Tko dođe s grbom koji počinje bijelim poljem, sam će se isključiti iz komemoracije, a možda i izazvati njezin prekid; u Hrvatskoj se takav grb slobodno vijori ispred sjedišta jedne parlamentarne stranke, i ne pada ni na policijskom ni na političkom ispitu. Tko u političkoj opremi bude imao zastavu s amblemom „Za dom spremni“ izložit će se u Austriji istoj kazni; u Hrvatskoj je dopušten u nekim, a sve više i u svim prilikama. Igraju li se nekadašnji hrvatski gospodari savjesti današnjih Hrvata?
Naši vrli revizionisti već im daju poduke iz geografije i povijesti, i pitaju jesu li zaboravili gdje se nalazi mjestašce Braunau am Inn, i znaju li tko je ondje rođen, kao da Adolf Hitler može biti za sve kriv. Mudri hrvatski političari na vrijeme su objavili da u zemlji imaju prečih obveza i da neće put Bleiburga. Što se iz svega može zaključiti? Kad bi Austrijanci organizirali komemoraciju u Jasenovcu, komemoracija bi se održala u jednoj koloni; kad bi se komemoracija u Bleiburgu održavala po hrvatskim običajima, nikoga austrijske vlasti ne bi isključivale iz kolone, svi bi se sretno vratili kući. Ali, kad bi Hrvati poštovali vlastite zakone i sudove, ne bi imali problema ni u Jasenovcu, ni u Bleiburgu: počast žrtvama nije isto što i rehabilitacija režima u kojemu su stradavali.
Da se napetosti mogu smiriti, trebalo bi na te traume gledati s više objektivnosti, i s manje emocija. Rane se teško liječe i zato što se ne koriste klasični lijekovi znanstvenih i političkih rasprava, nego se na njih stavlja različita ideološka sol, da mogu i dalje krvariti. Zato se Jasenovac i Bleiburg ili posve izjednačavaju, iako su u političkom pogledu različiti, ili se ističu razlike koje, inače, ne postoje ili nisu bitne za samu težinu zločina. Žrtve su uvijek žrtve, a zločin je svuda zločin; razlika može biti u tome tko ga je počinio. Žrtve, stoga, zaslužuju sjećanje živih, čak i da su pale za krivu stvar; zločini zaslužuju kaznu, ako ih i pobjednici počine, ili pogotovo ako ih počine jači.
Svađanje naroda
U strogo pravnom smislu, sve žrtve Jasenovca su nevine: logor je osnovan da služi eliminaciji obilježenih žrtava, nitko u nj nije došao svojom voljom, nego je nasilno doveden; logoraši su birani automatizmom, uglavnom po tome koje su nacionalnosti i vjere. U Jasenovcu su, dakle, mučeni i ubijani sasvim nedužni ljudi; svaki bi sud oslobodio svaku žrtvu logora, da se logorašima moglo suditi: nitko od njih nije dospio u Jasenovac zbog zločina nad ustašama; za to se drukčije kažnjavalo. U pravnome smislu, i sve žrtve Bleiburga su nevine; nitko im nije sudio, svi su likvidirani bez suda; i u tome je strašan zločin pobjedničkih vlasti.
Pravo na osvetu ne može im nitko priznati, jer bi se na taj način priznavalo i prizivalo bezakonje (koje je, nota bene, trajalo nekoliko godina poslije rata). No, za razliku od jasenovačkih žrtava, svaka bleiburška žrtva ne bi bila proglašena nevinom, da im se moglo pravedno suditi. Bilo je u tamošnjoj koloni civila koji su bježali od novih vlasti; njihov se bijeg može objasniti strahom od vlasti koje su dolazile iz „šume“ i svrstati u kategoriju ratnih zločina. Bilo je i civila koji nisu htjeli bježati (karlovački skojevac Stanko Lasić ostavio je o tome dirljive zapise), ali su bili prisiljeni na bijeg kako bi poražene ustaške vlasti stvorile dojam da je narod uz njih, kako bi se one lakše spasile (a narodu neka Bog pomogne); jesu li to zločini protiv čovječnosti, bolje mogu odrediti pravnici i etičari. Bilo je i civila i vojnika koji su bježali od kazni za zločine koje su počinili tijekom ustaške vlasti; za njih je šteta što su pobjegli ili što su „osuđeni“ bez suda. U pravednom suđenju, oni bi teško bili proglašeni nevinima.
S ljudskoga i Božjega gledišta, koje bi u našim (ne)prilikama trebala zastupati Crkva, sve su žrtve jednake, svaka zaslužuje pedalj zemlje i neograničeno poštovanje svoga potomstva; za politiku nije sasvim nevažno tko je poginuo na kojoj strani, iako se i na grobljima neprijateljskih vojnika, u Normandiji, recimo, može vidjeti da su u smrti, ili poslije smrti, svi ljudi jednaki, premda su pokopani na različitim stranama. Nije politika jedini ključ koji može otvarati vrata pomirenja nakon strahovitih ratova koji su harali i u Hrvatskoj u prošlom stoljeću. Crkva je u svojoj ulozi dok se brine za duše pokojnika, bez razlike, dakle, politički neutralno, podjednako u Jasenovcu kao i u Bleiburgu.
Da netko ne kaže da dokoni jarić hoće popove krstiti, ali bi li se pitanje hrvatskih ratnih žrtava, barem s crkvene strane, moglo riješiti tako da se ne mora hodočastiti ni u Bleiburg, ni u Jasenovac, nego da se s najsvečanijeg mjesta, iz kaptolske prvostolnice, uzvišeno moli za pokojnike, s istom mišlju, a na dva različita datuma. Crkva bi se tako rasteretila prigovora da se manje brine za žrtve Jasenovca, gdje su stradavali protivnici ustaškoga režima, nego za žrtve Bleiburga, gdje je bio i nepoznati broj pristalica i pripadnika toga režima. Ni Država se ne bi trebala iscrpljivati u tome što će učiniti s ustaškim pozdravom, a da ne povrijedi HOS-ovce, koji su ga stavili na svoju zastavu (a SDP-ove vlasti ozakonile!).
Što bi izgubila, a što dobila time da vrati Dan pobjede, i da se tako približi svojim antifašističkim korijenima, i da uvede Dan demokracije, možda 30. svibnja, kad je konstituiran demokratski izabrani Hrvatski sabor, da se distancira od komunističkog totalitarizma. Kako prolazi vrijeme (Ivo Andrić kaže da teku rijeke), tako je sve očitije da Hrvatska mora napraviti nešto što će je trajno osloboditi tereta prošlosti, da se svom snagom može posvetiti gradnji bolje budućnosti. Suviše se energije rasipa na političke borbe koje su ozbiljne države davno završile. Čim se stanu ponovo miješati prašnjave karte, čak i u rukama povjesničara, povijest se koristi da svadi narod.
Hrvatsku dogodine čeka novo iskušenje: Europa će obilježavati 75. obljetnicu pobjede nad fašizmom i nacizmom na kojoj je izgrađen poslijeratni poredak, a Hrvatska će u to vrijeme predsjedati Europskom unijom. Kako će se odrediti prema Danu pobjede? Francuska 8. svibnja slavi nacionalni praznik (neradni dan), Hrvatska ga je utopila u Danu Europe, što nije isto; od prvih dana nove države Hrvatska je ukinula zagrebačku Ulicu 8. maja (svibnja), koja je bila poveznica s Danom pobjede, a tri desetljeća kasnije i svaki spomen na vođu antifašizma, s kojim je Hrvatska završila rat na pobjedničkoj strani.
Može li se Hrvatska povući u stranu, da ne bude ni među pobjednicima, od kojih se politički udaljava, a ni među poraženima, što bi je udaljavalo od demokratske Europe? Prvog hrvatskog predsjednika zvali su 8. svibnja 1995. i u London i u Pariz, a sutradan i u Moskvu, ne samo kao Titova partizana i mladog generala, nego i kao šefa jedne mlade države koja je pokazivala prve dječje bolesti nesnalaženja među odraslim demokracijama. Nije Tuđman bio miljenik europskih dvorova, nešto zbog sudjelovanja u rušenju Jugoslavije, nešto zbog ishitrenih izjava, pa i o ustaštvu (koje je, inače, politički odbacivao), nešto zbog ljudi koji su ga okruživali i nisu uvijek ispekli prije nego što bi rekli nešto bogohulno o Jasenovcu i Gradišci Staroj. Ipak, uživao je gostoprimstvo koje bi se moglo shvatiti na pozitivan način, kao valorizacija njegova osobnoga antifašizma, i pravdati s istim objašnjenjem s kojim je Winston Churchill u ratu podržavao Tita (i prije Staljina): „I s crnim vragom, ako se bori protiv fašizma“!
Hrvati se poslije Tuđmana još ozbiljno sukobljavaju oko vlastite ratne prošlosti: je li u svibnju ‘45. Hrvatska pobijedila jer se oslobodila nacizma koji je u zemlji imao jaku i vjernu državnu ispostavu? Ili je na kraju rata poražena jer je poslije „kakve takve Hrvatske“ dobila Jugoslaviju, i još s komunistima na čelu? Nastavi li se kolebati oko svoga pobjedničkog statusa, ako se to više i može zvati kolebanjem, Hrvatskoj se može dogoditi da joj Austrija, ili neka druga država slične ratne prošlosti, dijeli lekcije o fašizmu i antifašizmu, i da joj začepi usta, iako je sama bila u mišjoj rupi dok su hrvatski partizani ginuli za neke ideale slobode. To što nisu dočekali ostvarenje svojih ideala, ili su ih sami pogazili na prvome koraku, ne znači da ideali slobode nisu bili dostojni njihove velike borbe protiv nacizma. Ni veliki ideali o oslobođenju ne amnestiraju oslobodioce od odgovornosti za dokidanje slobode za ljude koji nisu bili s njima, štoviše, čine ih odgovornijima jer su morali znati što kao pobjednici ne smiju činiti poraženima. No, zločini iz Bleiburga ne mogu eskulpirati ustaše od odgovornosti za masovne zločine koje su (po)činili u četiri godine vlasti.
Partizani postaju ‘loši dečki’
Kod Tuđmana nije bilo dvojbi između Pavelića i Tita, između ustaša, kojima je jednom, dosta neoprezno, priznao da su „izražavali povijesne težnje hrvatskoga naroda“, i partizana, koji su vraćali matici zemlji ono što je Pavelić poklanjao (i više od toga) Italiji. Cijela Tuđmanova ideologija svodi se na to da ublaži tradicionalne ideološke razlike između ljevice i desnice, ustaša i partizana, desničara i ljevičara; na programu hrvatskoga nacionalizma poveo je narod u obećanu državu, i u tome uspio. Kao poglavar nove države, demokratske po svojim ustavnim rješenjima i europske po svojim političkim usmjerenjima (o ostalom bi se dalo raspravljati), Tuđman je držao do svih izvora koji su omogućili pravno i povijesno uporište za formiranje hrvatske države. Antifašizam je jedan od tih izvora.
Zato Tita nije micao s Trga, ni bacao na ulicu, sigurno i sam svjestan svih njegovih demokratskih deficita i odgovornosti za stradanje Hrvata. Umjerenijim odnosom prema Titu državniku nije kupovao ulaznicu za demokratsku Europu; zauzimanjem za antifašističkog vođu nije jačao svoje pozicije u hrvatskoj političkoj desnici. Antifašizam je s Tuđmanom bio zaštićeniji nego poslije njega; malo po malo, partizani postaju „lošiji dečki“ od ustaša. To su realnosti države koja odbija pobjedničku ulogu u antifašističkom ratu.
Galiću, u Hrvatskoj je Dan pobjede 5. kolovoza, dan na koji je 1995. godine od srpskog okupatora i domaćih izdajica oslobođen Knin.