Poznati belgijski arhitekt Steven Beckers uskoro dolazi u Zagreb. Bit će glavni predavač na konferenciji “Živjeti zeleno uz nove tehnologije” koju Večernji list i Savjet za zelenu gradnju organiziraju 13. svibnja u Hrvatskoj obrtničkoj komori u Zagrebu u sklopu Zagrebačkog energetskog tjedna. Beckers će govoriti o cirkularnom gospodarstvu, principu Cradle to Cradle te o poljodjelstvu u naseljenim mjestima.
Beckers je trenutačno voditelj belgijske konzultantske tvrtke Lateral Thinking Factory (LTF), a poznat je po tome što je razvio globalni pristup održivosti u arhitekturi i urbanom planiranju. Dobitnik je brojnih nagrada, među ostalim i “Green Office European” koju je osvojio za zgradu sjedišta EXPO-a u Lisabonu, a kao voditelj arhitektonskog tima za zgradu Berlaymont 2000 dobio je nagradu Passive and Low Energy Architecture...
Mnogi Beckersovi projekti bili su pionirski pothvati i nastojanja da se odgovori na kružno gospodarstvo prije nego što je ono postojalo. Sjedište Europske komisije u Bruxellesu, Pharmacopea i nova zgrada Agora za Vijeće Europe u Strasbourgu dobri su primjeri njegova doprinosa kao arhitekta.
Uskoro ćete u Zagrebu održati predavanje na konferenciji “Živjeti zeleno uz nove tehnologije”, što je glavna tema vašega izlaganja?
Govorit ću o Cradle to Cradle principu održivosti, o Urban farmingu i cirkularnoj ekonomiji. Svaka od tih tema prilično je složena, a opet i tako jednostavna. Sukus svih njih je da maksimalno pokušamo iskoristiti sve što proizvedemo uz minimalno stvaranje otpada. koristi primjene tih koncepata višestruki su – štedi se energija, smanjuje zagađenje i količina otpada. Naravno, kada govorimo o Urban farmingu, riječ je o uzgoju hrane u novim sredinama i kontroliranim uvjetima.
Projektirali ste mnoge zgrade po principu zelene gradnje, mislite li da u Hrvatskoj ima mogućnosti za takvu gradnju?
Kakvo pitanje! Naravno da ima. Već sam bio u Zagrebu i ima prilično zanimljivih zgrada. Osim novih, koje bi se trebale graditi po principima zelene gradnje, veliki potencijal vidim u građevinama nastalim 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća, koje je moguće, uz zahvate koji ne bi bili previše komplicirani, lako učiniti zelenima, odnosno takvim se zahvatima može znatno smanjiti rasipanje energije.
Prepoznaju li velike kompanije, koje su ujedno najveći zagađivači, prednosti principa koje vi zagovarate?
Danas je stanje svijesti u razvijenim zemljama takvo da ljudi razumiju kako je zagađenje jednostavno nedopustivo. I naravno, velike kompanije, svjesne toga, ulažu silne napore da nusprodukte svoje proizvodnje svedu na minimum. Dakako, nije im zanemariva ni činjenica da uz ove principe znatno smanjuju i rasipanje energije, što se dobro vidi i na troškovima, odnosno oni se smanjuju. Mislim da je danas nedopustivo ne primijeniti nova znanja i tehnologije. A velike kompanije najbolje znaju da se trebaju prilagoditi zahtjevima tržišta žele li opstati. Važno je istaknuti i da tvrtke koje primjenjuju održivi razvoj, dakle paze na okoliš, trude se smanjiti emisiju štetnih tvari i rasipanje energije, već sad imaju bolju cijenu na tržištu. Jer sve je više ljudi svjesno da je održivi razvoj jedini mogući put.
U kojim je granama industrije najlakše primijeniti ove koncepte?
Ne postoji jednostavan odgovor na to jer svaka industrija ima svoje zakonitosti, no kažem vam, i uvjeren sam u to, da je ove principe moguće primijeniti u svim granama industrije, počevši od energetike, preko transporta, proizvodnje i na koncu uzgoja i proizvodnje hrane. Bitno je u startu dobro postaviti stvari kako bi sve funkcioniralo.
Jedna od tema o kojima ćete govoriti jest i Urban farming, odnosno uzgoj hrane u naseljenim mjestima. Kako takve farme smjestiti u naseljena, urbana mjesta?
Proizvodnja lokalne hrane tijekom cijele godine glavna je misao vodilja ovog koncepta. Kada govorimo o velikim gradovima, najbolja mjesta i tehnike za to su krovovi i hidroponski staklenici (to su staklenici bez tla u kojima se hrana uzgaja na nereaktivnim podlogama poput mineralne vune i perlita, op.a.) koji omogućuju dostupnost kvalitetne hrane u svako doba godine. Usto, na taj način izbjegavaju se prekupci, transport hrane i brojni drugi tretmani koje hrana prolazi da bi došla do našeg stola. U trenucima kad gradska populacija diljem svijeta raste jako brzo, Urban farming najpraktičniji je način za proizvodnju kvalitetne hrane, bez pesticida, antibiotika i brojnih drugih kemikalija.
U Europi je ova ideja brzo i dobro prihvaćena, međutim, pri postavljanju urbanih farmi računa valja voditi o klimi, proizvodima koji se žele uzgajati i, naravno, ulaganju koje je nužno za prenamjenu. Gledano pak s arhitektonskog stajališta, postavljanjem takvih farmi na krovove štedi se energija, pojačava izolacija tako da je to zapravo situacija u kojoj svatko dobiva.
Ne znam baš za primjer da se arhitekt, a vi ste prilično uspješni i cijenjeni u tom poslu, promišljajući na ovakav način, posve okrenuo uzgoju hrane. Kako se to vama dogodilo?
Rekao bih slijedom okolnosti. Održiva gradnja, zelene tehnologije i povratak korijenima oduvijek su u mom fokusu.
Pridodamo li tome i činjenicu da danas jedemo sve i svašta, cilj mi je posvijestiti da je lako, uz mala ulaganja, proizvoditi zdravu hranu gotovo svugdje, pa čak i u urbanim naseljima. Samo je potrebno znati primijeniti pravu tehnologiju.
Kao što ste i sami već spomenuli, bili ste u Hrvatskoj i u Zagrebu. Osim arhitekture, što ste primijetili? Sviđa li vam se?
Bio sam nekoliko puta u Zagrebu, no zbog zgusnutog rasporeda nisam vidio sve što sam želio. Ono što sam primijetio i što mi se sviđa jest povijesna ostavština koja je dobro očuvana. Osim toga, primijetio sam i brojne ravne krovove pogodne za uzgoj raznih kultura, čemu svakako doprinosi i klima. Sam centar grada posebno mi je privlačan, sve je blizu i lako dostupno bez prelaženja velikih udaljenosti, što nije slučaj s megapolisima.
Dakako, zanimljiva mi je i gastroscena.
>>Zašto su europske rajčice ukusnije od američkih?
i sad bi mi trebali posadit salatu na krov mamutice , a 10 km od mamutice imas hektare neobradjene zemlje