Kad govorimo o turizmu, onda se uvijek volimo podičiti kako nam se gosti rado vraćaju jer je Hrvatska sigurna zemlja. Istina, šetati se može bezbrižno i Stradunom i Plitvičkim jezerima, no što je sa Zagrebom u kojem se u posljednje vrijeme sukobi razno-raznih klanova rješavaju pucnjavom iz kalašnjikova, i to blizu škola ili mjesta gdje se igraju djeca? Sve je “sreća” da su tu policijske statistike pa tako Davor Posilović iz PU zagrebačke bez imalo dvojbi može kazati da je “stanje sigurnosti na području Zagreba i županije dobro.
Zabilježeno je 10.865 kaznenih djela kriminaliteta, to je smanjenje za 3,4 posto”. Kad to čuje, osmogodišnja djevojčica koja se u utorak oko 19.15 igrala u ulici u zagrebačkoj Dubravi kada se na trokatnicu zapucalo kroz spuštene prozore dvaju automobila, a na uzvratnu se paljbu nije moralo dugo čekati, “sigurno” više neće govoriti da ju je strah te ulice. Baš kao što će ju roditelji pustiti da i danas bez bojazni iziđe na cestu. Jer, policijske statistike kažu da je Zagreb siguran grad, što bi valjda trebalo biti dovoljno da se promijeni percepcija i onima koji su ga doživjeli drukčijim. Na stranu sad što u potrazi za bolje plaćenim poslovima policajci napuštaju MUP, što se one koji su ostali “razvlači” po granici, kako bi ju sačuvali od svakodnevnog priljeva migranata.
Ima tome već devetnaest ljeta kako je i tadašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Penić u jeku mafijaških obračuna na ulicama glavnog grada tvrdio da kod nas nema organiziranog kriminala već se tu radi o sporadičnim obračunima kakvi se viđaju i na ulicama drugih europskih gradova. Braneći tezu da u Zagrebu nema mafijaških obračuna, Penićev je i pomoćnik Željko Sačić ispalio da je tu “riječ o profesionalno izvedenim ubojstvima čiji su počinitelji najvjerojatnije iz skupina organiziranog kriminala”. Iako je u to doba bilo podosta onih koji nisu vidjeli ništa loše u tome da se ološ ovog društva sama istrijebi, razračunavanje sukobljenih klanova prije devetnaest godina odnijelo je život slučajnom prolazniku Zoranu Dominiju, ocu dvoje tada male djece.
Ubojica nikada nije pronađen. Po policijskim statistikama, Zagreb je i tada slovio kao siguran grad. Za Zorana Domini nije bio.
Mislim da je dio krivnje i na medijima - naime, svake godine mediji na sva zvona prikazuju te vježbe što temeljne, što interventne policije kad oni fingiraju borbene duele po parkovima, spuštaju se iz lebdećeg helikoptera, glade djecu koja pak oblače pancirke itd. itd. Što sam htio reći? E to da bi mediji ih trebali propitivati tom prigodom - zašto ne bi interventa išla iz lebdećeg helikoptera na užadi na krov neke kuće u kojoj se sumnja da se raspačava droga, a ne tamo u parkiću, pred djecom i političarima se producirati... Nama treba policija u ophodnji po četvrtima, stalno nazočna na kolodvorima /ne samo na aerodromu zbog međunarodnih obveza/, na centralnim gradskim trgovima itd. itd. A ne da proklinju svaki poziv kad moraju uzeti kapu s klina u toplom uredu i onda van, na oštar zrak!