Sisačka gradonačelnica Kristina Ikić Baniček održala je govor na obilježavanju Dana antifašizma i povukla ravnu liniju od partizana do današnjih boraca za prava seksualnih manjina i pobačaj – sve je to isti antifašizam. Moram joj reći da je s prvim debelo promašila.
Revolucionari su homoseksualnost smatrali buržoaskom dekadencijom, a ni buržoaziji ni dekadenciji nije bilo mjesta u komunističkoj utopiji. U mnoštvu poratnih tragedija Kristini Ikić Baniček promaknuo je homofobni progon velikog nadrealističkog pisca, ujedno i antifašista Radovana Ivšića. Zabranjivan i otpuštan, izložen partijskom linču, morao je emigrirati u Pariz i tako se izbavio iz totalitarnog raja. No nije posve pogodila ni s pobačajem. Jedan čitani hrvatski portal, koji zdušno promiče neograničeno pravo na abortus, ovih je dana objavio pola stoljeća stari članak uglednog “Vjesnika u srijedu”.
Bilo je to 1969., kada je socijalistička Jugoslavija donosila turboliberalan zakon o abortusu koji je i danas na snazi, a kada je Biskupska konferencija uzalud pokušavala izboriti da se barem prizna priziv savjesti katoličkih liječnika. Brojke su u tom članku zastrašujuće: na 1000 poroda u Jugoslaviji bilo je 400 pobačaja, u Italiji 800, u Francuskoj 1200. U tom napisu iz VUS-a najzanimljivije su dvije izjave tadašnjeg pročelnika Ginekološke klinike Medicinskog fakulteta u Zagrebu doc. dr. Branka Rajhvajna. Na jednom mjestu kaže da je pobačaj medicinski problem: “Kao liječnici mi smo apsolutno protiv njegove daljnje liberalizacije”, a na drugom: “Uredba o prekidu trudnoće, koju upravo treba prihvatiti, daje preširoke mogućnosti za vršenje pobačaja. U prijedlogu stoji da je prekid trudnoće pravo žene. Smatramo da je takva formulacija preširoka i stavili smo rigorozne primjedbe na taj prijedlog.” Dakle, čak se i u socijalističkoj klinici i u režimskim novinama – antifašističkim, rekla bi Kristina Ikić Baniček – protivilo liberalizaciji pobačaja i tvrdnjama da je to “pravo žene”.
Avaj, Partija je abortus pustila iz boce kao duha i uvela “pravo žene”, a otada je prošlo 50 godina i oboje je postalo nacionalna nematerijalna baština – generacije su odrasle računajući na seks bez natalitetnih posljedica. Ne samo žene nego i muškarci oslobođeni su tereta potomstva, najprije da bi mogli graditi socijalističku budućnost, a potom da budu na raspolaganju kapitalistu. I ne daju to pravo! “Pravo žene” ovih se dana brani vulgarnom kampanjom u kojoj žene pokazuju srednji prst protivnicima pobačaja, a u nju su se uključili i takvi intelektualni i moralni kapaciteti poput Severine i Kolinde Grabar-Kitarović. Neće to reći tim riječima, ali radi se o pravu da se nema djece.
Međutim, to je pravo izboreno – pola stoljeća beskonačnog pobačaja i kontracepcije učinilo je seks bez djece ne samo normalnim nego i obveznim. Većina Hrvata više ne može zamisliti svijet bez besplatnog i lako dostupnog abortusa. Oslobođenje od djece kod nas je toliko uspješno da je Hrvatska peta najstarija zemlja na svijetu po dobnoj strukturi i zato su mi abortusne kampanje apsurdne – kao da tuberkulozni bolesnik, u zadnjoj fazi bolesti, traži pravo da ga polijevaju hladnom vodom. Budući da se svaki čovjek mora roditi, u Hrvatskoj nema ljudi, i svake godine imamo trideset razreda prvašića manje. Zato nema majstora, doktora, kuhara, vozača, bolničara, profesora, a i bit će ih sve manje. S velikim zanimanjem zadnjih dana pratim promenadu osloboditelja ženskih tijela po portalima i društvenim mrežama. Strasno brane prevladavajuće mišljenje nacije, a to je da djecu ne treba rađati.
Sa samouvjerenošću onih koji pripadaju većini proglašavaju svoje stavove naprednim, liberalnim i antifašističkim – pri čemu je, zaključujem, rađanje i skrb o djeci nazadno, zatucano i fašističko. Ali siguran sam da svi oni priželjkuju zdravu i dugu starost, a u toj starosti očekuju doktoricu da ih pregleda, bolničarku da im da injekciju, magistricu da im izda lijek, vozača da ih preveze u dom umirovljenika, sobaricu da im namjesti krevet, kuharicu da im radi ručak, portira da ih čuva – uzimajući zdravo za gotovo da su svu tu djecu, njima na uslugu, rodile neke nazadne, zatucane i fašističke majke. “Djeca fašistima – seks narodu!”, tako bi trebao glasiti stari pozdrav ljevice u novom ruhu.
Antifašisti abortusa pridržavaju sebi pravo da slobodno rade i razvijaju se, a neka drugi dirinče oko dječurlije, pamte njihove rođendane i OIB-e, plaćaju pripreme za maturu i strepe noću dok se ne vrate iz narodnjačkog kluba. U socijalizmu se to zvalo izrabljivanje čovjeka po čovjeku. Ali tada su još ljudi razmišljali svojom glavom.
Mislim da su sad antifašisti načisto što se tiče homoseksualnosti - bilo je početnih trzavica, ali su sada borci za prava seksualnih manjina. Uz to u Jasenovcu su se tlačili gay, a partizani su bili protiv jasenovačkog koncentracijskog logora... Ne znam nisam stručnjak, povjesničar ali mi se čini da su ipak antifašisti više za ljudska prava nego ostali, koji ih nekako žele omalovažiti