Unatoč oštrim kaznama, zatvaranjima, zabranama odlaska na utakmice i svim drugim represivnim mjerama koje su europske policije počele provoditi protiv huligana, nogometno huliganstvo nije u potpunosti iskorijenjeno. Upravo suprotno, nakon kratkog zatišja ponovno se vraća, i to čak u državama u kojima prije nije bilo toliko izraženo.
U Engleskoj su huligani maknuti sa stadiona, no njihovi sukobi preselili su se na okolne ulice, dogovorena mjesta tučnjave izvan gradova, pa čak i na autoceste. Sličan modus operandi preuzeli su i huligani u Francuskoj ili Njemačkoj i Nizozemskoj, stoji u studiji britanske policije o opasnosti od huliganizma na europskom prvenstvu.
Opet nasilje na stadionu
Predstavnici policije priznali su kako posljednjih godina postotak huliganskih ispada raste i premda ga sociolozi povezuju s jačanjem gospodarske krize, činjenica je kako huliganstvo zapravo nikada nije iskorijenjeno. Često se svi pozivaju na engleski model, no prava je istina kako su huligani maknuti samo sa svjetla pozornice bogate Premierlige, u ligama nižeg ranga zapravo se ništa nije promijenilo. Zabrinjavajući je podatak kako se posljednjih sezona nasilje vratilo na nogometne stadione, pa čak i u Engleskoj, unatoč visokim kaznama.
Najslikovitiji primjer je utakmica kupa između vječnih rivala londonskih West Hama i Millwalla, čiji su susreti redovito obilježeni velikim sukobima prije i nakon utakmice, a u posljednje vrijeme i na samom stadionu. Vratile su se ponovno scene masovnog utrčavanja na teren i tučnjave s policijom. U posljednjih godinu dana samo u Engleskoj broj uhićenih povezanih s nogometnim nasiljem narastao je 10 posto, i očito je kako mjere borbe s huliganstvom prestaju davati rezultate.
Represija bez rezultata
U borbu s huliganstvom uključile su se i krovne nogometne organizacije Uefa i Fifa, no njihove metode i kriteriji u najmanju su ruku čudni. Naime, osim što ista pravila ne vrijede za “velike” i “male” klubove, te su dvije organizacije svoje poimanje neprimjerenog ponašanja stavile iznad nacionalnih zakona pojedinih država, pa se događa da se pod pojmom borbe protiv rasizma kažnjavaju navijači koji uzvikuju parole protiv omraženog predsjednika kluba, kažnjavaju se navijači koji na tribini imaju keltski križ koji nigdje nije zabranjen, kao i oni koji podignu transparent na kojem piše kako je “Platini slavio pobjedu dok su navijači umirali” (aludira se na Juventusov gol Liverpoolu u finalu Lige prvaka na Heyselu 1985.). Istovremeno policije po Europi provode represivne mjere, u velikom broju nepotrebno legitimiraju, pretražuju, oduzimaju obilježja i provode slične mjere protiv navijača, a rezultati su kontraproduktivni.
Tučnjave nogometnih huligana na taj način ne da nisu spriječene, jer se navijači putem mobitela, foruma na internetu i sličnim tehnološkim dostignućima za obračun dogovaraju izvan dosega policije, već je došlo do nedavno nezamislive suradnje pojedinih huliganskih skupina koje su u policiji i represivnom aparatu, ali i Uefi i Fifi pronašli zajedničkog neprijatelja. Umjesto represije koja se dosad pokazala neučinkovitom na duge staze, trebalo bi djelovati preventivno, barem prema onima koji nisu skloni nasilju i koji samo žele navijati za svoje klubove i reprezentacije. Porast huliganstva posljednjih godina, pa čak i u bogatim zemljama poput Njemačke ili Švedske, pokazuje kako problem još uvijek nije riješen i kako treba tražiti nove modele, ne ove koji su od stadiona napravili kazalište, a okolne ulice bojnim poljem.
(Kraj)
