Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 0
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
ROSEMARY SULLIVAN

Staljinova se kći selila 30 puta, ali nigdje nije bilo mira koji bi joj život učinio mogućim

Rosemary Sullivan
Foto: Promo
1/3
24.10.2017.
u 19:35

Intervju s autoricom nagrađivane biografije 'Neobičan i buran život Svetlane Alilujeve'

Nakon što je knjiga “Staljinova kći: Neobičan i buran život Svetlane Alilujeve” objavljena na više od 20 jezika, za koji dan u prijevodu vrsnog Marka Gregorića i zahvaljujući istaknutom zagrebačkom izdavaču Sandorfu, ta iznimna biografija izlazi i na hrvatskom jeziku. S Rosemary Sullivan, autoricom biografije koja je osvojila niz renomiranih svjetskih nagrada, kanadskom pjesnikinjom, biografkinjom i sveučilišnom profesoricom, razgovarali smo o Staljinovoj mezimici Svetlani koja je nakon očeve smrti uzela majčino prezime, i njezinu uistinu burnom životu, ali i tome kako je dolazila do informacija, je li mogla ući u ruske arhive, bi li napisala Putinovu ili Titovu biografiju...

Zašto ste odlučili pisati biografiju Staljinove kćeri?

Čitala sam nekrolog Svetlani Alilujevoj u New York Timesu u studenom 2011. Citirali su njezinu rečenicu: “Bez obzira kamo otišla – na neki otok, u Australiju – uvijek ću biti politička zatvorenica očeva imena.” Ali je i napomenula: “Ne možete se žaliti na svoju sudbinu, ali meni je žao što se moja majka nije udala za stolara.” Raspon tih komentara – od tolike osamljenosti do humora – duboko me pogodio. Poželjela sam uznati tu ženu. Kad sam otkrila da ne postoji biografija o njoj, nazvala sam svog urednika u New York. I projekt je počeo.

Svetlana Alilujeva, rođena 1926. dok je komunistička revolucija još bila mlada, bila je Staljinova jedina kći i kremaljska princeza. Bila je očeva mezimica, ali kad se sa 16 godina zaljubila u muškarca dvostruko starijeg od sebe, redatelja Alekseja Kaplera, Staljin ga je prognao u Sibir. Neprestano okružena KGB-ovim špijunima, Svetlana je postupno otkrivala istinu o svom voljenom ocu, većinu toga nakon njegove smrti. Kako se nosila s tim zlokobnim otkrićima? Je li i dalje voljela svog oca?

Svetlani je bilo teško potpuno se odreći oca kakvog je poznavala i koji ju je očito volio na svoj način. Već je izgubila majku koja je počinila samoubojstvo. Pokušavala je, neuspješno, razdvojiti Staljina kao osobu od njegovih političkih odluka. Na kraju, vidjela ga je kao čovjeka koji je žrtvovao cijelo svoje biće za moć i postao prazna školjka. U svojoj knjizi “Samo jedna godina” proklela ga je kao “zlo”. U posljednjoj godini svog života u Wisconsinu okružila se fotografijama svoje kćeri, majke, bake, ali fotografija njezina oca nije bilo.

Od najranije dobi život Svetlane Alilujeve bio je obilježen osobnim tragedijama. Osim majke, izgubila je i obojicu braće. Vasilij je umro mlad, Jakov je stradao u njemačkom zarobljeništvu 1943. jer ga je njegov otac odbio razmijeniti za generala Paulusa. Njezini su ujaci i tete i drugi rođaci ubijeni u Staljinovim čistkama. Kako se Svetlana nosila sa svim tim gubicima?

Možda je najbolji odgovor – vidjela je druge kako pate više od nje. Pa je nastavljala dalje. Selila se više od 30 puta, iz kuće u kuću, iz zemlje u zemlju. Njezin nećak Aleksander Burdonski, Staljinov unuk, rekao mi je da moram shvatiti da je Svetlana uvijek bila u potrazi za mirom koji će joj život učiniti mogućim. Imala je neočekivano snažnu vjeru u život kao takav, čudnu vrstu optimizma, možda ukorijenjenu u njezinoj nepravovjernoj vjeri koju je zvala “dobro” (“the good” u originalu, čime je igrajući se riječima očito aludirala na Boga (the God), op.a.). Uvijek je naglašavala svoju vjeru u ljude poput njezine dadilje. Jednom je izjavila da bi bez njezine ljubavi dok je odrastala izgubila razum.

Alilujeva se jasno odrekla političkog naslijeđa svog oca, ali kao što ste već rekli, unatoč tome, nije uspijevala pronaći svoj mir. Možda je njezin nemir ipak imao neke druge razloge?

Ne bih rekla. Želim naglasiti koliko je silno nastojala pobjeći od sjene svog oca. Jedan novinar koji ju je želio intervjuirati posvuda ju je pratio, uspio je i dogovoriti razgovor, ali ona je na kraju pobjegla, odletjela… Bilo je nemoguće, čak i njezinim prijateljima, ne vidjeti u njoj prije svega Staljinovu kćer. Ali, srećom, imala je i prijatelje koji su bili u stanju sagledati njezinu prošlost i vidjeti je kakva je stvarno bila.

Njezin je bijeg iz SSSR-a bio spektakularan, ali i impulzivan i neplaniran?

Vjerujem, tako je ona tvrdila, da je njezina odluka da se ne vraća u SSSR bila impulzivna. Kad joj je odbijen zahtjev da ostane u Indiji, bila je sita toga da je Politbiro tretira kao nacionalno vlasništvo, što je i rekla. Impulzivnost je bila obilježje njezina karaktera. Poput dobrog sovjetskog građanina, Svetlana je svoje frustracije držala zazidane tako dugo dok je to mogla izdržati, a onda je brana eksplodirala i ona se odlučila za bijeg bez premišljanja.

Kad je prebjegla u SAD, Svetlana je za sobom u SSSR-u ostavila dvoje djece. Što mislite o njezinu potezu? Što vas je najviše zaintrigiralo, a što najviše uznemirilo u njezinu životu?

Njezinoj je djeci tada bilo 17 i 22 godine. Imali su različite očeve i oboje su počeli studije koji su im trebali osigurati dobre karijere. Svetlana je posvjedočila CIA-inu agentu Robertu Rayleu, koji joj je pomogao da prebjegne, da će počiniti samoubojstvo bude li se morala vratiti u Sovjetski Savez i da će za njezinu djecu to biti još gore. Također je izjavila da tada nije shvaćala kako bijeg znači da svoju djecu neće moći vidjeti 17 godina. Čak je i dopisivanje s njima bilo preopasno – za njih. Najintrigantniji aspekt Svetlanina života za mene je bila njezina snaga. Samo rijetki mogu izdržati toliko tragedija koliko ih je ona proživjela. Najviše sam se, pak, divila njezinu odbijanju da sažalijeva samu sebe. Kad je jedan novinar pokazao suosjećanje rekavši joj da je puno patila, Svetlana je odgovorila: “Ja nisam patila. Patili su ljudi u gulazima.” Što me najviše uznemirilo? Intervjuirala sam njezinu kćer Chrese u SAD-u (Chrese Evans je Svetlanino najmlađe dijete rođeno u Americi u braku Svetlane s američkim arhitektom W. W. Petersom. Ime Olga u odrasloj je dobi promijenila u Chrese, op. a.). Sjedile smo u hotelskoj sobi dok se dan polako gasio. Sjedeći u polumraku, Chrese mi je rekla da je bilo trenutaka kad je njezina majka patila od noćnih strahova i tada je nitko nije mogao utješiti. I nije se znalo što te strahove provocira. To što su ti strahovi bili temeljni sloj Svetlanine psihe tragično je i duboko potresno.

Svetlana je prenijela rukopis svojih memoara “Dvadeset pisama prijatelju” iz SSSR-a u Indiju, a nakon toga i u SAD, gdje ih je prodala za 1,5 milijuna dolara. U ta su vremena više vrijedili jedino Churchillovi memoari. Ali izgubila je sav svoj novac i umrla siromašna. Zapravo se nije snašla u Americi?

Kao što mi je rekla njezina prijateljica Joan Kennan, novac od knjige za Svetlanu nije bio stvaran. To je bilo nešto što su ispregovarali odvjetnici. Dijelom, novac za nju nije imao značenje jer je bila sovjetska građanka i nije razumjela da je novac na Zapadu, na žalost, temelj slobode. Ako si siromašan, zarobljen si. Mislim da se nikad nije pronašla u Americi, što je evidentno i iz toga što se pokušala vratiti u Sovjetski Savez. Na kraju, bila je razapeta između dva svijeta, nesposobna živjeti u ijednom od njih. Možda zato jer su je tijekom hladnog rata obje strane željele iskoristiti za svoje političke ciljeve.

Često se zaljubljivala i udavala se nekoliko puta. Kako biste opisali njezin odnos s muškarcima? Svetlana je imala divlji temperament svog oca. Po čemu mu je bila slična, a u čemu su se razlikovali?

Bila je iznimno romantična. Zaljubljivala se opsesivno, ali to je uvijek bila njezina fantazija. Muškarac kojeg bi izabrala, u pravilu stariji, moćan i inteligentan, nikad se nije uklapao u njezinu sliku o vezi u kojoj bi živjeli “sretno do kraja života”. Veze su joj završavale razbijene u komadiće, ali ona bi ih pokupila i nastavljala dalje. Ljubav je na pravi način shvatila tek u odnosu sa svojom kćeri Olgom. U vezama je bila okrenuta sama sebi, nesposobna uživjeti se u stajalište partnera. To je bio vrlo umanjeni oblik patološkog narcizma njezina oca. Staljin je vjerovao da je uvijek u pravu. Rekla sam njezinu nećaku Aleksandru Burdonskom da, dok je njegov otac bio parodija diktatorova sina, Svetlana nije imala ništa od Staljina. Odgovorio mi je s osmijehom: “Ne, u krivu ste. Moj je otac bio predvidivi sociopat. Ali Svetlana je imala očevu inteligenciju, posjedovala je njegovu volju, ali nije imala njegovo zlo.”

Jesu li ljudi imali razumijevanja za osobne tragedije Staljinove kćeri ili su je krivili za očeve zločine? Jesu li je različito doživljavali na Istoku i Zapadu?

Zapravo, ne mogu odgovoriti na to pitanje. Prema mojem iskustvu, nitko je nije krivio za očeve zločine, ali bilo je takvih koji su, poput američkog povjesničara Roberta Tackera, tražili u njoj Staljinove osobine. Američka vlada, na kraju krajeva, bila je jako ljutita kad je prebjegla natrag u Sovjetski Savez. Ali ipak su joj dopustili da se vrati. Ruski iseljenici u SAD-u često su bili ljutiti na nju jer nije preuzela veću ulogu u osuđivanju svog oca. Ona se, pak, nastojala ne isticati u Sjedinjenim Državama (govorila je da se trudi zaštititi svoju djecu u SSSR-u od represalija) tako da zapravo nije bila poznata američkoj javnosti. U SSSR-u su je mrzili svi koji su stradali od ruke njezina oca, i voljeli svi koji su obožavali Staljina. Ali nijedan od ta dva stava nije imao puno veze s njezinom stvarnom osobom.

Mogu li ljudi rođeni u slobodnim i demokratskim zemljama ikad potpuno razumjeti ljude rođene i odrasle u diktaturi?

Možda ne. Prvi put posjetila sam SSSR 1979. godine i vidjela kako izgleda život u zatvorenom svemiru koji je država zapečatila i odvojila od stvarnosti. Biti konstantno pod nadzorom. Znati da ne postoji pravosudni sustav s nepristranim zakonima koji će te zaštititi. Otkrila sam da je to sistem u kojem je jedini način napredovanja izdati drugoga. I istodobno sam upoznala neke prekrasne ljude.

Jeste li fascinirani Rusijom i zašto?

Možda zato što je Rusija takva zagonetka. Velika kultura, veličanstvena književna tradicija – Puškin, Dostojevski, Tolstoj, Pasternak, Ahmatova, Mandeljštam – i tako tragična povijest.

Koliko ste dugo radili na biografiji Staljinove kćeri? Koje ste izvore koristili? Jeste li mogli ući u ruske arhive?

Radila sam na knjizi doslovce svaki dan četiri godine. Prema američkom Zakonu o slobodi informiranja, uspjela sam dobiti dosjee o Svetlani iz NARA-e (američki National Archives), CIA-e i FBI-ja i pretražiti arhive knjižnice Ronald Reagan i LBJ predsjedničke knjižnice. Pretražila sam dosjee takvih ljudi kao što je George Kennan (američki diplomat ključan u hladnom ratu koji je pomogao prebjeći Svetlani Alilujevoj, op. a.) u različitim sveučilišnim knjižnicama. Naravno, nisam mogla dobiti dozvolu da pretražim arhive KGB-a, ali, kao profesorica, mogla sam posjetiti GARF (Državni arhiv Ruske Federacije) i RGASPI (Ruski državni arhiv sociopolitičke povijesti) u Moskvi, gdje sam pronašla korespondenciju između Svetlane i njezina oca. Posjetila sam ruski Memorijalni arhiv i Gorki institut u Moskvi. Zanimljivo, bilo je nekoliko KGB dokumenata iz razdoblja 1967. – 1969. u Svetlaninoj osobnoj arhivi na Stanford sveučilištu. Intervjuirala sam oko 40 ljudi u SAD-u, Rusiji, Gruziji, Engleskoj, Kanadi. Sa Svetlaninom kćeri Olgom (Chrese) i danas sam u kontaktu.

Jesu li sjećanja članova obitelji i prijatelja pouzdan izvor informacija? Jeste li provjeravali takve informacije?

Upoznala sam Svetlanine rođake, njezina nećaka, i njezine ruske prijatelje u Moskvi. Naravno, svatko od njih ima svoju verziju Svetlane i njezine obiteljske povijesti, čak i svoju verziju Staljina, ali svaku od tih verzija uspoređivala sam s drugima i nastojala sve njih uključiti u biografiju kako bih čitatelju omogućila da sam dođe do zaključaka. Provela sam puno vremena sa Svetlaninom kćeri Chrese (Olga), a njezin portret vrlo kompleksne majke potvrdili su njezini prijatelji.

Što mislite o današnjoj Rusiji i Vladimiru Putinu, kojeg se opisuje kao novog ruskog cara? Lebdi li Staljinov duh još uvijek Rusijom?

Američki povjesničar Stephen Cohen rekao mi je, na temelju svog iscrpnog posjeta Rusiji, da polovica Rusa još mrzi Staljina, dok ga druga polovica štuje. Čini se da je predsjednik Putin preuzeo od Staljina kult ličnosti. Bila sam šokirana kad su me čak i najliberalniji Rusi uvjeravali da Rusija treba snažnu ličnost koja će zemlju održati cjelovitom. Pa bio to i bivši KGB-ov agent. Nacionalni je šovinizam, bez obzira bio ruski ili američki, grozna stvar.

Biste li napisali biografiju Vladimira Putina ili Josipa Broza Tita? U jednom od svojih intervjua o Staljinovoj kćeri spomenuli ste jugoslavenskog političara i publicista Milovana Đilasa. Cijenite li ga kao autora knjige “Razgovori sa Staljinom”?

Ne bi me zanimalo pisati o Putinu ili Titu. U Svetlaninu životu zanimalo me sagledati moćnika sa strane. Svetlanin je život priča iznimno inteligentne i politički pametne kćeri koja je gledala i mogla vidjeti kako politika korumpira. Staljinov portret Milovana Đilasa bio je najpametniji koji sam pročitala, a pročitala sam mnoge. Oni koji su htjeli sagledati Staljina samo kao luđaka, pogonjenog paranojom, shvatili su samo dio priče. Đilas je razumio u kojoj je mjeri Staljin bio briljantno manipulativan. Da parafraziram: rekao je da je bilo pet Staljina. Staljin je imao briljantnu i užasavajuću karizmu. Mogao vas je zavesti u koju god stvarnost da je izmislio za vas i vi biste onda igrali svoju ulogu u njoj.

 

Komentara 3

DU
Deleted user
20:11 24.10.2017.

Jadna žena

Avatar Karl_Habsburg
Karl_Habsburg
20:03 24.10.2017.

Neka se preseli u Rijeku. Tamo bu joj bilo super.

Avatar javorko
javorko
08:09 25.10.2017.

nek dode kod nas njen tata je bio antifasista jel tako?Zapadna europa se veseli antifasistima i zna da u hrvatskoj postoji kult vampira

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije