Naslovnica Premium Kolumne

Od Srebrenice do Knina, ponavlja li se opet isti bešćutni krug?

Uskoro ćemo vidjeti hoće li Vučić rušiti mitove i hoće li mu Grabar-Kitarović pomoći
16. srpnja 2017. u 19:07 8 komentara 2749 prikaza
Srebrenica
Foto: Reuters/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/6

Je li ovaj svijet zaista baš toliko glup? – pitao sam na kraju prošlotjedne kolumne. Pitanje je, na žalost, retoričko. Poljska redateljica Agnieszka Holland, u ovom istom broju Večernjeg lista, na pitanje je li doista u odnosu na ljudski rod pesimistična, odlučno odgovara potvrdno. I odmah potom dodaje: “Ali ja se ne prestajem boriti.”

Zagreb: Bruna Esih glasovala na biračkom mjestu Mikulići MATEJA ŠOBAK Pet vijećnika s neovisne liste Brune Esih u 14 je od 20 skupštinskih odbora

U tome je, naposljetku, snaga i vrijednost naše tvrdoglave i jedinstvene vrste. Usprkos cijeloj povijesti neučenja iz povijesti stremiti prema dobru i vjerovati, a iz tog vjerovanja onda i djelovati, u mogućnost boljeg, pravednijeg i sretnijeg svijeta.

Prije desetak dana u Zagrebu tema tribine u Srpskom privrednom društvu “Privrednik”, koju vodi novinar Saša Kosanović, bio je Tito. Odnosno, zagrebački Trg maršala Tita. Sudionici su bili Žarko Puhovski, Zlatko Hasanbegović i Tvrtko Jakovina. I ako niste bili tamo, ili ako niste na YouTubeu pogledali snimku, možete pretpostaviti kako je završilo. Kolega Kosanović zaključio je tribinu riječima: “Složili smo se da se ne slažemo.”

Međutim, tamo je izrečeno, i to nekoliko puta, nešto što se rijetko može čuti ne samo u našoj nego i svjetskoj javnosti: nijedna država ne vrijedi žrtvovanja nijednog, a kamoli desetaka ili stotina tisuća ljudskih života. Takav je stav zastupao profesor Puhovski, uporno ponavljajući kako svaki ljudski pothvat, pa tako i stvaranje države, ima svoju cijenu u ljudskim životima, a na svakom je čovjeku da za sebe odgovori da li tu cijenu smatra opravdanom ili ne.

Na žalost, ljudi, pojedinci, nikada nemaju priliku da daju odgovor i na pitanje prihvaćaju li tu cijenu ili ne zato što ih nitko ne pita. To, doduše, ne znači da veliki broj ljudi u određenim situacijama ne bi rekao, kao što je to, odgovarajući Puhovskom, izjavio Hasanbegović, da neke stvari jednostavno nemaju cijenu.

Hasanbegović, naravno, nije u pravu jer ljudska cijena svakog djelovanja koje vodi u rat prosta je činjenica koja našim odbijanjem da je priznamo neće prestati postojati. Ali, s druge strane, kao političar i demagog, Hasanbegović je istodobno i u pravu. U pravu je u onolikoj mjeri koliko su ljudi doista spremni, u određenom trenutku i na određenom komadiću ove naše Zemlje, složiti se s time da nešto, na primjer stvaranje ili obrana države, nema cijenu.

Komemoracija u Srebrenici 22. obljetnica Komemoracija u Srebrenici: 'Srbi, priznajte genocid!'

To cijenu ne ukida, ali ljude dovodi u stanje da o njoj ne razmišljaju ili da su je spremni platiti, ne samo tuđim nego i vlastitim životom. Na taj se način kaže da je nešto, a u tom konkretnom razgovoru to je bila hrvatska država, neprocjenjivo vrijedno i da su životi uništeni za tu vrijednost neznatna cijena. E sad, zar su ljudi baš toliko glupi da slijede i izvršavaju naredbe nekog tko im kaže da njihovi životi ne vrijede ništa?

Recimo da ipak nisu. Onaj tko ih želi uvjeriti i prevariti mora se ipak malo potruditi. Tu nastupa demagogija i mitologizacija zemlje, krvi i smrti. Generali i političari koji im zadaju ciljeve, po prirodi svog zanata, računovođe su smrti. Kao što poduzetnik mora izračunati ulaganja i moguće gubitke, tako i oni koji vode ratove, bez obzira na to jesu li ih pokrenuli ili su na sudjelovanje u njima primorani, moraju računati s ljudskim gubicima.

Kada bi svaku tu proračunanu smrt zamišljali pojedinačno i vidjeli pred sobom ljudska tijela koje paraju meci, raznose bombe, kolju noževi ili guta vatra, kada bi vidjeli unaprijed rasprsnute lubanje, prosute mozgove i crijeva, otkinute udove i neizmjerne boli i patnje koje uz to idu, to bi im bilo nepodnošljivo, osim ako nisu rođeni sadisti. Još nepodnošljivije za osobu s barem imalo ljudske sućuti bilo bi zamišljati ta raskomadana tijela kao ljudske osobe pune mogućnosti, talenata, nada i snova o sreći, ljubavi i miru, kao nečije sinove i kćeri, braću i sestre, očeve i majke.

I onima koji u smrt šalju, i onima koji u smrt odlaze, kao anestezija koja otupljuje savjest i strah služe mitovi o časti, junaštvu i slavi. A kad ratovi prođu, preživjeli u to bešćutno kolo uvode leševe i kosture ubijenih i poginulih. Krene natjecanje i licitacija vlastitim žrtvama i tuđim zločinima. Naposljetku, raspiruje se sućut koja je u pripremanju svakog rata biva amputirana. Tamo gdje se bodrilo na odlazak u klanje i časnu i slavnu smrt, odjednom se raspiruje sažaljenje, naricanje nad žrtvama, i to svojima, i zgražanje nad “usput” počinjenim zločinima, naravno, njihovima.

Nakon vremena rata u kojem se ubijanje ne samo ozakonjuje nego i uzdiže do časne i najviše dužnosti, nastupi ponovno vrijeme u kojem važe moralne norme, zakoni i vrijednost svakog ljudskog života kao najveće bogatstvo. Ali, ograničeno. Sućut za naše, mržnja za njihove. Naša nevinost, njihova krivnja. Naša slava i čast, njihova sramota i beščašće. Naši junaci, njihovi zločinci.

Navijačko skandiranje Ratku Mladiću na beogradskom stadionu upravo na godišnjicu srebreničkog genocidnog zločina nije nikakva anomalija, nego izravna posljedica sustavnog mitologiziranja.

Grobari Sramota u Beogradu Grobari na obljetnicu genocida skandirali Ratku Mladiću

S druge strane, lelek srebreničkih majki, na žalost, i te kako dobro dođe bošnjačkim političkim mistifikatorima kao argument potpune vlastite nedužnosti, onima po kojima je obraz bošnjačkog naroda i političkog vodstva u ratnom vremenu snježno bijel poput platna u koja su umotana tijela srebreničkih žrtava. Još uvijek neotkriveni i neotkopani grobovi žrtava za takve su prodavače mitova, na svim stranama, zlatni rudnik.

Aleksandar Vučić nedavno je održao veliki govor o potrebi rušenja takvih mitova. Bliži se 5. kolovoza. Proteklih se godina nije suzdržavao u oplakivanju tragedije Srba u Hrvatskoj, ne spominjući vlastitu krivnju u njoj. Hrvatska je predsjednica izjavila da u Vučiću napokon ima ozbiljnog sugovornika.

Vidjet ćemo ove godine hoće li Vučić doista početi rušiti mitove i hoće li mu hrvatska predsjednica u tome pomoći i hoćemo li doći korak bliže zajedničkoj sućuti za sve žrtve i kajanja za sve, a u prvom redu vlastite zločine. Sve drugačije komemoracije i proslave samo su održavanje mitova, uzgajanje droge za nova klanja. 

Napad kamenom Napadnuta predsjednica 'Majki Srebrenice' Barikade Demokratska higijena Tko su Hrvati prve kategorije? Imaju novac, slavu, ugled i postaju jednakiji od drugih Urša Raukar URŠA RAUKAR Ako se usudiš tražiti da država bude bolja, da nema ovrha, da djeca dobiju lijek, nazovu te Jugoslavenom

 

Financije
Ja sam PMP
Znate li što je PMP i zašto se u svijetu smatra zlatnim standardom?
  • Deleted user:

    Glavnu stvar si prešutio....to se od tebe i očekuje....1991.god Hrvatskoj je rat nametnut, a ti sada 2017 prodaješ hipi demagogiju, uvaljen u fotelju i primaš preveliku plaću za ovakve loše tekstove. Bljuv....

  • Avatar Django
    Django:

    Pošto autor smatra da Hasanbegović govori sa pozicije "političara i demagoga", čujmo što govori pjesnik, možda autor ipak shvati. Makar smatram da on itekako shvaća samo se pravi nevješt. Dakle; "O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom ... prikaži još! u kom sva blaga višnji nam Bog je d'o, uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini od ove Dubrave, sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti." Tako o cijeni slobode razmišlja Ivan Gundulić, a on sigurno nije političar, demagog ili manipulator.

  • bakulušić:

    Čitajući Pofukove riječi kojima na gandijevski način tumači mir i ljubav, čovjek pomisli - evo jednoga koji ne podržava lik i djelo Josipa Broza Tita čije je djelovanje Hrvatska platila visokom cijenom. Nažalost, Pofuk još jednom prodaje čistu demagogiju a ... prikaži još!a demagozima proglašava druge. Do kada ćemo u Večernjaku čitati Branimira Pofuka?