Konačno se i Milijan Brkić “outao”. Premda, da su novinari takvo što izgovorili o njemu kao on o Plenkoviću, već bi sudski tražio 40.000 kuna odštete, ali to je druga tema, kao i odgovornost njega što kao zamjenik šefa nije barem pokušao HDZ vratiti članstvu, dok je pokušaj da narod vrati HDZ-u u drugom krugu predsjedničkih izbora doživio fijasko.
Kaže Brkić kako je Istanbulska konvencija bila prijelomna točka. To je onaj međunarodni ugovor koji jedino Azerbajdžan i Rusija nisu potpisali, još 12 od 47 zemalja Vijeća Europe nije ratificiralo, a na snazi je u 34 zemlje. K tomu, moguće ga je i otkazati, ali unatoč tomu Andrej Plenković nas je još za svaki slučaj dodatno i rodno-ideološki od njega ogradio. Istina, doduše, učinio je to na autokratski način. O “prijelomnosti” tog dokumenta govori i to što je veći utjecaj na politiku prevencije nasilja nad ženama imala Veljačina “konvencija”.
Uostalom “zloglasni” GREVIO prvi upitnik o ispunjavanju zahtjeva iz Konvencije o prevenciji nasilja nad ženama poslat će nam u veljači 2021., posjetit će nas u ožujku 2022. i prvi “strašni sud” o nama objavit će, predviđaju, u siječnju 2023. Sretne li zemlje u kojoj je to “prijelomna točka” o kojoj političar poput Brkića dalekosežno promišlja, i u većim sankcijama za nasilnike vidi spasonosno rješenje svih problema za žrtve.
Koliko nam je medijskog prostora i društvene energije uzela Istanbulska konvencija, ili koliko smo i ovih dana potratili u prepirkama kome dati, a kome uskratiti tek proceduralnu mogućnost da sudjeluje u postupku udomljenja, i koliko ćemo još potratiti pokušavajući od Brkića doznati što sve misli pod geslom “vratimo dite materi”.
Baš nekako u vrijeme pred Božić kad je u jeku predsjedničke kampanje Brkić na skupu u Zagrebu dobio ovacije za tu narodsku mudrost izrečenu u političkom kontekstu, jedna je majka, 26-godišnja Elena Roso Lauš iz sela Stilja kraj Vrgorca, priznala i samoj sebi kako će za njezinih troje djece od tri, pet i sedam godina biti bolje da neko vrijeme žive u SOS Dječjem selu. I njezina djeca indirektno su proteklih dana poslužila jednima kao argument da djecu ne treba davati na udomljavanje osobama koje nemaju heteroseksualne sklonosti, a drugima kao brojčana potkrjepa veličine problema udomljavanja zbog čega to en treba nikome uskraćivati. Jedini razlog zašto je majka dala djecu udomiti je što im unatoč svom trudu i radišnosti nije u stanju pružiti dostojan život. Slobodna Dalmacija objavila je priču o potresnoj životnoj drami te majke koja živi u jezivim uvjetima i neimaštini, odnosno u okolnostima zbog kojih se svi mi trebamo sramiti. Kako je moguće da se takvo što dogodi u pretežito katoličkoj zemlji, s uznemirujuće izraženim demografskim problemima i odljevom mladih ljudi. Iako u prvom članku našeg Ustava piše da smo demokratska i socijalna država.
Kako je moguće u zemlji s toliko domoljuba, političkih vizionara i navodno socijalno osviještenih, i uz sve te stranačke podobnike i uhljebe koji se snađu za sebe, da se nije našao neki modus kako bi se pomoglo majci troje djece. Zašto o tomu i ovih dana šute socijaldemokrati, politički aktivisti za prava žena, društvene mreže!? Riječ je o tipičnom slučaju u kojem je društvo trebalo davno upotrijebiti sve svoje resurse kako bi se na svestran i pozitivan način (a ne kao reakcija na negativno) pozabavili s tom obitelji na dobrobit sviju, jer kad djeca odrastu, ako već sve gledamo kroz interes, to će nam se trostruko vratiti.
O majci i troje djece u državi s takvim problemima kakvi nas muče trebalo bi se brinuti kao o braniteljima, ili barem kao što se SDP pobrinuo, a HDZ to podržava, za bogatu sportsku elitu kojoj su unatoč ovakvim socijalnim slučajevima dodijelili doživotne mirovine od 45. godine bez obzira i ako imaju milijunsku imovinu i iznadprosječna primanja. Na koncu, osigurajmo toj mladoj majci i njezinoj djeci, barem uvjete života i minimum obiteljskih prava, zbog kakvih smo u stanju protresti sve državne strukture kad je riječ o migrantima. Višegodišnja životna drama koju proživljava ta majka, a koja je sada kulminirala, težak je poraz socijalne i demografske politike, poticajne stanogradnje, elementarne humanosti i solidarnosti. Krajnje nedomoljuban čin.
Nevažno je tko je što mogao ili morao učiniti, na općinskoj, županijskoj ili državnoj razini, ali sramotan je takav odnos prema toj ženi koja je sve učinila za svoju djecu, pa i kad ih je silom prilika poslala u dom. Eto prilike da krilatica “vratimo dite materi” dobije pravi smisao! Ili, ako je nekome razumljivije, poštujmo Istanbulsku konvenciju!
Ova žena je varalica. Ljudi su joj donirali, a ona je sve potrošila na droge. Zapustila je svoju djecu jer joj nije stalo do njih, sama je pristala da ih odvedu dok je ona uživala u životu sa svojim ljubavnicima bez ikakvih posljedica. Za jadnu djecu joj je bilo briga samo kada je novce dobivala za njih. Ona je čudovište zbog načina kako je tretirala vlastitu djeca, ali nažalost ljudi ne znaju istinu jer je ona patološki lažljivac, treba joj rehabilitacija i psihijatar.