Zamislite, ali ne prejako, jer bi nam se moglo i ostvariti, da ministarstvo prometa donese odluku da će se od ponoći 1. travnja cestovni promet na dvosmjernim cestama na području Republike Hrvatske umjesto desnom odvijati lijevom stranom, kao u Britaniji. Iako je takva promjena rizična i podrazumijeva golemi trošak promjene prometne signalizacije, uvjeravaju nas kako će se dugoročno ipak isplatiti. Nakon što su ulupane desetine milijuna kuna u prometnu signalizaciju i informativnu kampanju, unatoč upozorenjima prometnih stručnjaka kako će takva revolucija izazvati brojne probleme, promjena je izvršena. Ali stvari su krenule po zlu. Već prvih mjesec dana broj prometnih nesreća je upeterostručen, promet usporen, vozači ogorčeni. Prometnim stručnjacima koji su počeli u javnost iznositi podatke o katastrofalnim posljedicama promjene smjera, vladajući prijete otkazima. Nakon još mjesec dana agonije ministarstvo popušta i donosi odluku da se sve vraća na staro, tj. da se opet vozi desnom stranom. I nikom ništa. Ministar ne samo da ne daje ostavku nego se nije ni ispričao građanima.
Nakon niza socijalnih eksperimenata kojima nas je ova vlada u zadnje vrijeme podvrgnula ni takvo što ne bi pretjerano iznenadilo. Ovaj zamišljeni primjer, iako djeluje karikaturalno, strukturno se ni po čemu ne razlikuje od zadnjih pokusa sa zdravstvenim sustavom.
Krajnje neodgovorno, bez temeljitih analiza, odmjeravanja izvjesnih negativnih posljedica i očekivanih poboljšanja, a pogotovu dijaloga s izravno zainteresiranima, donose se odluke o radikalnim promjenama. Zdravstveni sustav, ionako zapušten, fragilan, s mnoštvom problema, koji se prije svega odnose na manjak liječnika i novca, doveden je pred kolaps nerazboritom i ishitrenom odlukom o uvođenju smjenskog rada u bolnicama. Kao što su liječnici unaprijed upozoravali, nastao je kaos. Liste čekanja su produžene, a opseg i kvaliteta pružene zdravstvene zaštite smanjena. Čelnicima liječničkog sindikata koji su se usudili javno govoriti o katastrofi koja prijeti zdravstvenom sustavu, partijski komesari postavljeni na čelo bolnica prijete otkazom zbog iznošenja istinitih činjenica o posljedicama uvođenja smjenskog rada. Dva mjeseca nakon donošenja genijalne odluke, ministarstvo je opovrgava i vraća sve na staro, tj. na sistem dežurstava. I nikom ništa. Ni ostavke ni isprike.
Što reći o ranijoj vizionarskoj odluci o smanjenju doprinosa za zdravstvo? Na početku mandata ove vlade, odluka o smanjenju zdravstvenoga doprinosa s 15 na 13% predstavljana je kao veliki razvojni potez, koji će sniziti cijenu rada i time silno pomoći poduzetnicima. Zbog te odluke nastala je ogromna rupetina od dvije i pol milijarde kuna na godišnjoj razini u, ionako neodrživom, proračunu za zdravstvo. Poduzetnici od toga nisu imali velike vajde jer ih se nastavilo gušiti mnoštvom drugih stvari. Nakon dvije godine, tijekom kojih je zdravstveni sustav ostao bez pet milijardi kuna, a gospodarstvo zbog toga nije prodisalo, sve se vraća na staro, tj. odlučeno je da se doprinos za zdravstvo podiže na 15%. Ministar Linić priznaje da to vraćanje stvara pravnu nesigurnost i “ruši investicijsku klimu”, ali se nije ispričao zbog ranije promašene odluke, a kamoli da je pomislio na ostavku. Takvim postupcima vladajući su stvorili ne povoljniju, već investicijsku klimu koja bi se mogla usporediti sa sibirskom iz tridesetih godina prošlog stoljeća.
Najavljivali su svojedobno porez na imovinu pa ipak odustali od njega, kao i od poreza na autorske honorare ne razmišljajući o tome kakvu poruku o vjerodostojnosti i stabilnosti, u krajnjoj liniji i ozbiljnosti zemlje i njenog pravnog poretka, šalju potencijalnim investitorima. Najnoviji genijalni plan predviđa spajanje bolnica. Ne bi čudilo da nakon novog debakla za nekoliko mjeseci ne odluče razdvajati ono što sada spajaju. Cilj je manje “praznog hoda”, tj. manje kreveta u bolnicama, a i manje dana ležanja po pacijentu. S druge strane, strategija visokog školstva predviđa manje upisnih mjesta na sveučilištu. Očito, iako smo pri europskom dnu po broju visokoobrazovanih, i to nam je previše.
Spajanje bolnica mogao bi biti model i za šira buduća spajanja s ciljem uštede. Francuski filozof La Mettrie govorio je o “čovjeku stroju”. U svrhu uštede ministarstvo bi moglo proglasiti lametrizam službenom filozofijom, kao nekada marksizam-lenjinizam, i spojiti filozofski i strojarski fakultet. Uštedjelo bi se i spajanjem medicine i politologije. Ionako sve više liječnika završava u politici pa neka se barem malo teorijski educiraju i na tom području. Budući da nas tretiraju kao životinje, mogu spojiti i veterinu s medicinsko-politološkim fakultetom. Logično je i spajanje teologije i ekonomije, jer u ekonomiji nam, s ovakvom vlašću, ionako samo dragi Bog može pomoći. Politiku spajanja radi uštede Vlada bi mogla potaknuti i vlastitim primjerom i spojiti se s kazalištem Komedija. Spajanje neugodnog s beskorisnim, lošeg i goreg, prelijevanje iz šupljeg u prazno, krpljenje zakrpe izgleda da je jedino što nam je preostalo od ove Vlade.
Sve bi bilo i podnošljivo da se istovremeno ne provodi i ideološko eksperimentiranje. Famozni zdravstveni odgoj najbolji je primjer. Da se uveo “zdravstveni odgoj” koji hiperseksualizira djecu u najranijoj dobi i obrađuje seksualnost samo u izoliranoj, tehničkoj dimenziji, te da smo, nakon recimo desetak godina, po stopi maloljetničkih trudnoća dosegli prosvijećene Britance, bi li kao i u slučaju eksperimenata sa zdravstvom jednostavno rekli – sorry, ništa, vraćamo se na staro? Ovo je narod pokusnih kunića koji je preživio i najveći društveno-ekonomski eksperiment u povijesti. Prvo su nacionalizirali tvornice, uz sve štete i gubitke koje je taj proces promjene vlasništva donio, da bi ih nakon četiri i pol desetljeća privatizirali. Isti koji su do devedesete gudili o udruženom radu, danas nam popuju o slobodnom tržištu i fleksibilnosti rada. Pokus je možda neodgovarajuća riječ za ono što se radi, jer se pokus odnosi na izazivanje reakcije u kontroliranim uvjetima, dakle, onaj tko radi eksperiment vlada situacijom, planira, mjeri. Ovo što nam se događa više izgleda kao izazivanje nekontroliranih procesa, poigravanje koje, povrh svega, slijedi totalitarni obrazac, mlatara bez konzultiranja struke i ljudi na koje se radikalne promjene odnose.
Sve se može revolucionirati i radikalno mijenjati, osim službenih istina naslijeđenih iz prošlog sustava. Manijakalna potreba za kontrolom i cenzurom u vrijeme u kojem je ona postala besmislena dovedena je do karikaturalnih razmjera. Taj kontraproduktivan višak “budnosti” pokazuje pokušaj cenzure četvrtog nastavka dokumentarne serije “Zločini komunizma u Hrvatskoj”. Nakon objave vijesti da će se prikazati samo tri četvrtine serijala stigao je odgovor HRT-a da će “4. epizoda biti emitirana naknadno”, jer je stav uredništva da ta tema zahtijeva širu javnu raspravu u kojoj će HRT organizirati i okrugli stol, a u sklopu kojeg će biti prikazana ta epizoda. Dakle, dežurni cenzori duha moraju nam pravilno protumačiti ono što ćemo vidjeti.
Da nisu ovakve štetočine, čovjek bi se još sažalio nad njihovim donkihotovskim pokušajem. Tim činom napravili su najbolju reklamu famoznoj četvrtoj epizodi i osigurali joj golemu gledanost, bilo da je prikažu uz prigušivač partijskog “okruglog stola”, bilo da osvane samo na YouTubeu. Ako je neodgovarajuće kvalitete, zašto su platili i prikazali prve tri? Što bi bilo da je nepoćudna bila npr. druga, bi li prikazali prvu, pa nakon nje treću i četvrtu epizodu serijala? Kako stvari stoje, bit će materijala za buduću petu, farsičnu epizodu o zločinima postkomunizma, pod naslovom “Eksperimenti četveroljetke i štafetno novinarstvo”.
>> Selačka bešćutnost je OK ako je naša
Naravno, Nino opet ima pravo. Ali me ovaj puta i dobro nasmijao spajanjem raznih fakulteta ili Vlade sa kazalistem Komedija. Super!