Naslovnica Premium Analize i intervjui

Svijet je ostao bez ljevice,a ljevica bez programa, vođa i birača

Hollande nije imao kohezivnu sposobnost da okupi ljevicu oko svoje ličnosti kad već nije mogao oko programa. Socijalisti bi preboljeli gubitak vlasti da nisu hametice potučeni
28. srpnja 2017. u 19:00 8 komentara 1258 prikaza
Foto: Marius Becker/DPA/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/2

Ljevica u Europi nalazi se u nezahvalnome položaju, više na koljenima ili na podu nego na vlasti.

Italija, migranti Macronova ofenziva Traži se novi Gaddafi da uvede red u Libiji

Kapitalizam se još bori s krizom u koju se sam uvalio sistemom pojedinačnog trošenja i masovnog plaćanja; politikom koja je više nagrađivala pohlepu za novcem nego što je kažnjavala prijestupe tržišta; poretkom koji je proizvodio efikasnost ali nije sprječavao sve veće nejednakosti; ideologijom u kojoj je žrtvovana solidarnost da bi se zaštitio profit. Očekivalo bi se da će na takvom (kriznom) licu i naličju kapitalizma profitirati politička ljevica, koja ima u „genima“ baš vrijednosti koje se gube (i guše), kao što su zaštita „malih ljudi“ i njihovih socijalnih prava, ideja solidarnosti i ravnopravnosti; događa se obrnuto da u većini europskih zemalja trijumfiraju stranke koje se više vežu uz snagu kapitala negoli uz (ne)moć rada. U slavnom romanu „Pobunjeni čovjek“ Albert Camus je postavio političku formulu s kojom se ljevica muči sve do današnjega vremena: „Rob na početku želi pravdu, a na kraju kraljevstvo.“

Političko nadmetanje izražava se sve više na tome tko će bolje upravljati kapitalizmom, a sve manje, ili nikako, na drugome terenu: tko će ga mijenjati. Stranke desnice stekle su (veće) povjerenje da mogu upravljati krizama, koje su, nota bene, i same stvarale kad su puštale da „divlji kapitalizam“ stvara socijalnu pustoš; svaki su put bile vještije kad je trebalo uvjeriti političke potrošače na izbornome tržištu da račun za neuspjehe ispostave protivničkoj strani. Stranke ljevice, sa stanovitim kompleksom krivnje za lošu ideološku biografiju, uglavnom su se uklapale u novi globalni poredak, nakon planetarne pobjede kapitalizma, i vodile političku borbu na pragmatičnom terenu tko će bolje upravljati krizom. Ideologija je, padom komunizma, prešla u drugi plan, ili sasvim iščezla ispod radara, pa su politička ljevica i politička desnica međusobne razlike svele uglavnom na to tko će s mrvicama s nekad bogate ideološke trpeze podmićivati radništvo, a tko će kupovati poduzetnike. Povjesničar Jacques Julliard, poslije svega, zaključuje kako „za većinu ljudi, pojmovi ljevice i desnice ne znače danas veliku stvar“. Izgubile su, kaže, svaki ideološki sadržaj. I jedna i druga, s tim da je ideologija kod ljevice tradicionalno imala veću težinu; ona je htjela mijenjati društvo, radikalnija ljevica i sam sistem. Svaka politička promjena počinje od ideje, a ideje se obično slažu u ideologiju, da se lakše mogu (za)trovati mase novim opijumom. Toga više uglavnom nema. Ponavlja se dio povijesti, samo u drugim ulogama. Kao što je nakon Drugog svjetskog rata desnica bila u defenzivi, zbog veće ili manje kolaboracije s poraženim fašizmom, tako se i nakon pada komunizma ljevica našla u defenzivnom položaju da plaća ceh, čak i kad nije ravnopravno sjedila za staljinističkim stolom.

Tržište je novo božanstvo

Ono što je od ljevice ostalo, i na demokratskom Zapadu, ne samo na staljiniziranom Istoku, našlo se odjednom u situaciji da više nemaju protivnika, pa su oni tvrdokorniji nastavili biti protivnici samima sebi, oni mudriji priklonili su se pobjednicima, a oni pošteniji i pametniji tražili su novi identitet u novim prilikama. Tako se ljevica održavala na površini, negdje i na vlasti, a da u većini država nije napravila nužnu povijesno-političku inventuru vlastite prošlosti, niti je (os)mislila novi projekt ljevice. Umjesto vlastitih pitanja, služili su se odgovorima koje su davali dojučerašnji politički protivnici da je liberalni kapitalizam jedino rješenje u postkomunističkome društvu, i da nema drugog puta, ni drugih sredstava. Tržište je preraslo u novo božanstvo u koje su počeli vjerovati i dojučerašnji bezbožnici. Francuska ljevica predstavlja najbolji dokaz gdje se može završiti kad se na vlast dolazi bez vizije, bez projekta i bez rasprave: na marginu. Njena gotovo tragična sudbina da u jednome mandatu izgubi sve poluge vlasti podsjeća na cinični opis koji je o „svojoj“ ljevici svojedobno dao britanski premijer Churchill: da je ista kao Kristofor Kolumbo, jer ne zna kamo ide, ni gdje se nalazi! Ozbiljni analitičari misle da je (socijalistička) stranka, koja je pet godina vladala Francuskom, došla u „stanje kliničke smrti“!

bernardić SDP se reformira Ukidaju ‘jedan član, jedan glas’?

Tijekom dva puna predsjednička mandata (1981. – 95.), François Mitterrand služio se strankom kao političkim bankomatom: za njegove potrebe, socijalisti su dobro funkcionirali kao stranka podrške, ali su bez njega brzo zapali u prvu krizu vodstva i dvojbu oko identiteta; pojas za spašavanje tad su im pružili politički protivnici koji su bili dublje podijeljeni, nekad i obezglavljeni u tim podjelama, da su opravdavali naslov „najgluplje desnice na svijetu“. Drugi put (2012.) dovoljno se bilo zvati François (Hollande), da se socijalistima još jednom otvore vrata Elizejske palače; bez Mitterrandova autoriteta, predsjednik Hollande nije imao kohezivnu sposobnost da okupi ljevicu oko svoje ličnosti, kad već nije mogao oko programa.

Socijalisti bi preboljeli gubitak vlasti da nisu hametice potučeni. Njihovi birači nisu dezertirali, ali su razočarani u „svoju“ vlast napuštali izborno bojište, i ostavili stranku koja je, prije toga, ostavila njih. Bez vođe, bez programa, bez kritičke komunikacije, unutrašnje i vanjske, velika Jauresova i Mitterrandova stranka nalazi se u jednoj od najtežih kriza u svome postojanju. Ili će se istinski reformirati ili će se podijeliti, možda i nestati, u svome (do)sadašnjem izdanju. Od svih vrtloga koji je okružuju najopasniji je onaj koji je sama stvorila: izgubila je vezu s radništvom (i radništvo s njom), ostala bez podrške srednjega sloja, prekinula komunikaciju s inteligencijom. Dalje ne može padati a da ne završi na dnu; ne zaustavi li gubitničku spiralu koja – bez temeljite obnove – ozbiljno ugrožava njen opstanak, može stvarno loše završiti. Sve šanse za obnovu nisu potonule, uspije li oko novog vođe (kojeg nije izabrala) i novog projekta (koji nije formulirala) okupiti intelektualne potencijale i mobilizirati socijalnu energiju. Kad je pobjeđivala, ljevica je uspješno kombinirala ta dva izvora. Od Francuske revolucije, u kojoj je i rođena, ljevica nosi u sebi klicu podjele na otvorenu i na sektašku polovicu, i s tom ugrađenom greškom ni danas njeni pristaše ne mogu izaći na kraj. Povijesna shizma s početka 20. stoljeća nije sasvim završila završetkom komunizma, jer je KPF ostala kao svojevrsna relikvija, koju nitko ne miče zbog njenih ratnih zasluga, unatoč izrazito jakoj staljinističkoj prošlosti; za demokratsku ljevicu, prava je opasnost u tome što Socijalistička stranka, kao njen hegemon, ne uspijeva izaći iz podjele na lijevi i desni dio, i odlučiti se ili za moderniji socijaldemokratski identitet, ili za staromodniji socijalistički profil. Mitterrand je ujedinio sve frakcije: toliko mu je trebalo da dobije većinu, ali se nije upuštao u dugoročniju projekciju društva ljevice; Hollande je, slično Buridanovu magarcu, oklijevao između dva identiteta, i na kraju izvisio, kao tehnološki višak vlastite stranke. Njemu će Povijest priznati dio zasluga, koje mu i prijatelji nemilosrdno uskraćuju: pokrenuo je stranku prema socijaldemokraciji, ali je više izazvao zlu krv među socijalistima, nego što je ohrabrio socijaldemokrate, kojima je dosta socijalista bez socijalizma.

Dijelovi tradicionalnih formacija, i s ljevice i s desnice, priključili su se karavani nove vlasti, ostavljajući ostatke da laju na mjesec ili da se nadaju da će doći njihovo vrijeme kad Macronov projekt propadne. Nije sigurno koliko se još pamti da su njemački socijaldemokrati davne 1959. u predgrađu Bonna udarili temelje modernoga identiteta stranke koja je u podijeljenoj, a kasnije i u ujedinjenoj Njemačkoj, djelovala kao moćna snaga ljevice, i u opoziciji, i na vlasti, i u zajedničkoj vladi s demokršćanima. Dok su na zapadnoj strani Rajne socijalisti vodili politiku „raskida s kapitalizmom“, njemački su socijaldemokrati, u generaciji političara od Willyja Brandta do Gerharda Schrödera i Martina Schultza, vodili realističnu i odgovornu politiku mogućega, a ne poželjnoga. Slično skandinavskim zemljama, socijaldemokracija je i u Njemačkoj izrasla u masovni politički pokret koji znade prepoznati interese države. Ostane li, očekivano, Angela Merkel na kancelarskom položaju i poslije rujanskih izbora, socijaldemokrati će zadržati ili jake pozicije u većinskoj vladi ili će postati ponovno snažna oporba. Jednostavno, oni su se – za razliku od francuskih političkih prijatelja – na vrijeme pripremili za demokratsku borbu unutar političkoga sustava; plate li i oni na biralištu ceh za povijesni podbačaj europske ljevice, cijena će biti puno manja nego što je plaćaju francuski socijalisti kojima se obija o glavu dosadašnje improviziranje iz poraza u pobjede (i obratno). Radikalna ljevica nije sasvim izgubila tepih ispod nogu, sve dok svjetski moćnici banče, a žrtve kapitalizma i njegovih uspjeha skupljaju boce po kantama za smeće. Energija, uzaludno prosuta na ulicama Hamburga, samo potvrđuje da nezadovoljstvo raste, i da ga nema tko korisnije kanalizirati. Jedan od mogućih lidera Alexis Tsipras predao se pred surovom (financijskom) stvarnošću vlastite zemlje, a njegov bivši saveznik, nekadašnji ministar financijska Yannis Varoufakis, uglavnom na predavanjima uvjerava uvjerene i sam odgađa rješenje grčka krize Ad calendas graecas. Ni Jeremy Corbyn na čelu britanskih laburista nije pronašao put za spašavanje tamošnje ljevice iako je Brexit kod dijela, uglavnom sklonijih birača, okrenuo vodu na njegov mlin. U španjolskoj, politiku više usmjerava strah od odcjepljenja Katalonije negoli sve afere i skandali oko vlasti što bi, inače, mobiliziralo ljevicu, a u Italiji, političku ponudu, uz Bepea Grilla, nadopunjuje i mogući povratak Silvija Berlusconija: između komičara i klauna, novi/stari vođa demokratske ljevice Enzo Renzi u normalnim bi se prilikama smijao na račun svojih konkurenata. Ni hrvatska se ljevica ne može izuzeti iz šireg europskoga trenda gubitka povjerenja i pada (vrijednosti) na političkim burzama.

Zoranu se Milanoviću ne može osporiti osjećaj na ograničeno pobjedničko pravo kad govori da je SDP u njegovo vrijeme „pobjeđivao nadmoćno, a gubio tijesno“. Njegovi će osporavatelji, ne sasvim malobrojni, postaviti opravdano pitanje poraza: jesu li se mogli izbjeći, da je stranku vodio na drukčiji, otvoreniji i demokratskiji način, da je okupljao i ljude drukčijih mišljenja, umjesto da je dijelio ili odbacivao one koji nisu mislili kao on, da je pokrenuo temeljitiju raspravu o budućnosti socijaldemokracije, umjesto da je oktroirao vlastita mišljenja, bez prave rasprave. Njegov potencijal, intelektualni i politički, ni danas nije sporan; sporne mogu biti metode koje je koristio, često i na vlastitu štetu. Sve što mu se može opravdano zamjeriti, ne isključuje opći sud da je ljevica u Hrvatskoj, dok ju je on vodio, bila jedna od uspješnijih i jačih u Europi, bilo da je vladala, bilo da je oponirala drugoj vlasti. Milanovićevo kompleksno, pa i proturječno naslijeđe, sve manje može opravdavati evidentni pad vjerodostojnosti hrvatske ljevice; što bi bilo da je na vlasti kad SDP s Davorom Bernardićem ni u opoziciji ne može obnoviti izgubljeni rejting. Želi li ponovno vladati Hrvatskom, SDP ne treba otkrivati Ameriku, zna se kako se tamo ide: mora imati vođu, vođa mora imati program, program mora biti prihvatljiv za široki krug ljudi.

Milijan Brkić 'MALO JE LJUBOMORAN' Brkić odgovorio Kotromanoviću: 'Kompleksi se uspješno liječe uz radnu terapiju'

Eto pobjedničke formule, na papiru; u životu, u političkoj borbi, važne su i okolnosti, a nisu nevažne snaga i slabosti konkurenata. Možda se pokaže da našoj zemlji treba hrvatski Macron, političar koji će objasniti prošlost i rasvijetliti budućnost. Davor Bernardić bi to možda htio biti, ali nema potreban politički eros, ni uvjerljivost u svojim nastupima. Politika, osobito opozicijska, i osobito lijeva, ne može se odvojiti od moralne i etičke dimenzije; ostane li samo na tome, postaje sterilno moraliziranje, umjesto zdravoga politiziranja. SDP nije konzistenta stranka; zato mu pada cijena među (potencijalnim) biračima.

Desno krilo socijalizma

Ljevica je izgubila teren koji je sama gradila: ne može više braniti radni tjedan od 35 sati (sve teže i od 40 sati), odlazak u mirovinu sa 60 godina, cjelovito zdravstveno osiguranje, kakvu-takvu sigurnost posla… Sadašnje tendencije idu u drugome pravcu: socijaldemokracija je, kako zaključuje povjesničar Michel Winock, prihvatila politički kompromis, ne ide više za tim da ruši kapitalizam, nego da kontrolira njegove ekscese, i time dovela u pitanje samu „filozofsku bit ljevice“. U toj i takvoj interpretaciji, socijaldemokracija je „desno krilo socijalizma“, nedovoljna da odgovori potrebama žrtava globalizma, a potrebna da održi ljevicu na životu. U sjajnoj knjizi „Nježna nakaza“ Raffaelle Simone polazi od toga da ljevica „kasni za vremenom“, a da je desnica razvila do nepodnošljivosti konzumerizam, individualizam, žurbu i medijsku (sve)moć. Tri dominantne naredbe – trošiti, zabavljati se i čuvati tijelo – dovele su do „štetnog podjetinjenja cijeloga društva“, opaža lucidni Talijan, i iz toga izvodi set obveza koje bi ljevica morala provesti da se potisnuti građanin opet vrati na mjesto privilegiranog potrošača: prekinuti sa „starom ljevicom“ ne napuštajući povijesne vrijednosti nekomunističke ljevice; vratiti državu kao „korektora tržišta“; staviti u pogon „jaki javni servis“; investirati u „moderne škole i sveučilišta“; braniti laicitet od „religijskih dresiranja“; podržavati istraživanja; podupirati kvalitetu medija. Pristaše ljevice su na svim stranama prilično izgubljeni, dezorijentirani i razočarani, zato što se ne prepoznaju u političkim strankama ili što njihove stranke ne odgovaraju njihovim očekivanjima. Ostaje (li) im da se tješe Camusovom drugom formulom, koja se odnosila na njega samoga, kad je govorio da je na ljevici, i da će tamo ostati, „usprkos meni, i usprkos ljevici“. 

Zlatko Komadina i Davor Bernardić Odluka u nedjelju SDP ipak neće raspuštati lokalne organizacije Milan Ivkošić Saša Broz napala je Marina Čilića i iskazala se kao prava Titova unuka Predsjednički izbori Idu li Milanović, Karamarko i Petrov u utrku za Pantovčak?
VR Pole
EU FONDOVI
“Odlučili smo spojiti virtualnu stvarnost s turizmom i ponuditi svima pogled u prošlost”