Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Smije li se Crkva zvati Stepničevom ili samo Kristovom?

Crkva ne može biti ničija, nego Kristova. Kada bi bilo tako, prestala bi biti Crkva, postala bi sektom, zatvorila se u sebe, vjerovala u nekoga svog boga.
13. rujna 2017. u 10:39 4 komentara 963 prikaza
Alojzije Stepinac
Foto: Slavko Midzor/PIXSELL

U nedavnom susretu na zagrebačkoj Ilici jedan poznanik nije se libio otvorene kritike: „Ne možete više pisati o Stepinčevoj crkvi! Kosa mi se na glavi diže kad to pročitam, jer ne postoji nikakva Stepinčeva crkva, nego Crkva Isusa Krista, Katolička crkva, opće i univerzalna“, bio je kritičan. I doista je u pravu.

Papa Franjo u Kolumbiji Papa u Kolumbiji: 'Osvetu i mržnju koji krvave ruke zamijenite suputništvom u miru'

Crkva ne može biti ničija, nego Kristova. Kada bi bilo tako, prestala bi biti Crkva, postala bi sektom, zatvorila se u sebe, vjerovala u nekoga svog boga. Međutim, nemoguće je izbjeći i istinitu činjenicu da “Stepinčeva crkva” doista postoji u Hrvatskoj. Nije to nikakva paralelna crkva ili već spomenuta sekta, nego upravo Crkva tog istoga Isusa Krista, koja je taj naziv i tu sintagmu dobila zbog vremena, konteksta i prilika u kojoj je živjela Katolička crkva u Hrvatskoj za vrijeme, a još više poslije Drugog svjetskog rata.

Stepinčeva crkva nastala je, prije svega, na Stepinčevu držanju tijekom rata i nakon njega, otporu jednom i drugom totalitarizmu, a još više na njegovu progonu od komunističkih vlasti, koje su ga naposljetku i ubile. Stepinčeva je crkva mučenička Crkva, tj. ona Crkva koja ne odustaje od svoje vjere ni milimetra, koja ni pod koju cijenu ne želi napustiti Krista i odijeliti se od pape i Vatikana. To je Crkva koja je prigrlila Kristov križ sa svom njegovom težinom i upravo u vremenu progona davala snagu i pastirima i vjernicima koje je državni režim zatirao, a društvo preziralo i odbacivalo.

U komunističko vrijeme Stepinčeva je crkva bila velikim dijelom nevidljiva, ali ipak i te kako prisutna. Njezina se nazočnost osjećala u bilu hrvatskog naroda jer ga je ona okupljala, tješila i vodila, krijepeći mu vjeru nesalomljivom nadom da se isplati ustrajati i ne odustati, nego ostati vjeran do kraja baš kao što je to bio i sam kardinal Stepinac. Crkva s tako snažnom i nepokolebljivom vjerom mogla je na svojim leđima istodobno poduprijeti i iznijeti demokratske promjene koje su uslijedile.

Pravo pitanje danas bilo bi, a gdje je danas ta Stepinčeva crkva? Živi li ona i dalje istom snagom i žarom te vjere kojom je živjela prijašnjih desetljeća. Moglo bi se reći da se u posljednje vrijeme malo probudila oko zastoja kanonizacije samoga kardinala Stepinca, pa se ta sintagma ponovno našla u javnosti. No je li današnja Crkva, današnji pastiri i vjerni puk, istog onoga nesalomljiva duha koji resi Stepinčevu crkvu ili smo posustali, razvodnili se i razmekšali, možda i kapitulirali pod kojekakvim totalitarizmima današnjeg vremena, čiju ubojitu moć katkad ne znamo ni prepoznati.

A nije nimalo bezazlenija i kobnija od onih prijašnjih i jednakom prijetnjom prijeti Kristovoj Crkvi kao i u Stepinčevo vrijeme, samo drugim načinima i sredstvima. Pa je pitanje buđenja snage te Stepinčeve, tj. Kristove Crkve i danas i te kako aktualno, jer slabljenjem i razvodnjavanjem njezine baštine rastače se i blijedi snaga one jedne i jedine, univerzalne Crkve katoličke.

Branko Schmidt Kritikom pomažem razvoju društva. Sve što se ne provjetrava, pa i Crkva, postaje društveno opterećenje Papa Franjo Sveti Otac Papa: Išao sam na seanse, puno mi je pomogla jedna psihoanalitičarka Zagreb: Trg Republike Hrvatske DARKO PAVIČIĆ Crkva apelira da se podgrijavanje podjela napokon zaustavi
Jeste li među njima?
Sve shvaćaju ozbiljno i osobno: Ovo su najosjetljiviji znakovi horoskopa
LAQO osiguranje
Digitalna transformacija
Kako je domaći tim razvio digitalno rješenje koje Hrvatsku svrstava u europski vrh