Premium Povodom lansiranja novog portala, Vecernji.hr svim čitateljima daruje mjesec dana besplatnog Premium sadržaja!
Naslovnica Premium

Slavko Linić - meštar 'smrdljivih' probnih balona

Ministar financija naučio nas je da u svojoj “iskrenoj ljutnji” zna imati svoju alternativnu agendu. Svađe “praktičara” i “znanstvenika” dokaz su raspada javnih financija
13. siječnja 2014. u 16:42 4 komentara 4556 prikaza
Slavko Linić
Foto: Željko Lukunić/PIXSELL

Glupo je reći da u hrvatskim javnim financijama vlada neviđeno stanje napetosti. Hrvatske javne financije u stanju su visoke napetosti od stjecanja neovisnosti. Za javne financija zapravo nije bilo dobrih vremena. Postojala su tek duga razdoblja samozavaravanja i visoke razine neodgovornosti u dobrim vremenima.

No, ako govorimo o stanju visoke i osviještene nervoze, onda svjedočimo jednom od najživopisnijih ili, bolje rečeno, tragikomičnih razdoblja domaće fiskalne povijesti.

Loše upravljanje dugom

Jedan od najjasnijih znakova općeg stanja uzbuđenosti su javne prepirke “znanstvenika” i “praktičara”, onih koji “znaju” s onima koji “rade”. Klasični je to hrvatski primjer nesposobnosti nacionalnog organiziranja i međusobnog povezivanja u bitnim ili potpuno nebitnim stvarima u kojima se mora doći do nekog cilja ili rezultata. U Hrvatskoj, ako netko nije znao, imamo institucije koje se zovu Institut za javne financije i Ekonomski institut.

Obje zapošljavaju niz vrlo pametnih i dobro obrazovanih ljudi. I umjesto da “praktičar”, tj. ministar financija, od njih “znalaca”, kad ih već plaća, naruči strategiju te, posljedično, redovito planiranje i analizu upravljanja javnim financijama, mi smo svjedočili poprilično bizarnim prozivkama i javnoj svađi. Naši “znalci”, koji očito uživaju u tome što je procedura smanjivanja prekomjernog deficita poprilično ižmikala prostor neodogovornosti kod krojenja proračuna u 2014., krenuli su s posebnom revnošću analizirati zadnja prošlogodišnja zaduženja Republike Hrvatske. I pale su teške riječi. U osnovi su Linića i društvo optužili za vrdanje kroz u osnovi neodgovorne kreativne financijske transakcije koje će u konačnici voditi do neodrživog rasta javnog duga. Zaključak im je, naravno, bio da država loše ili nikako ne upravlja javnim dugom, a na sve ministar financija, naravno, nije smio ostati dužan pa je jednostavno poručio da “znanstvenici” nemaju pojma te da bi bilo bolje da se bave pitanjem ključne predstojeće transakcije, tj. davanja autocesta u koncesiju.

Dr. sc. Ante Bajo iz Instituta za javne financije i dr. Marko Primorac s Ekonomskog fakulteta bili su upravu kad su na temelju parcijalnih informacija kojima su raspolagali zaključili da je puno toga čudnoga u zadnjim Linićevim potezima u 2013.; zašto nisu izdali povoljnije trezorske zapise umjesto što su se naizgled nepovoljno zadužili kod Goldman Sachsa, zašto su natjerali Centar za restrukturiranje da se zaduži uz jamstvo Vlade kako bi od državne HANDA-e otkupio državne dionice državnog (!) Janafa, zašto su olako dali suglasnost za zaista papreno novo zaduživanje Hrvatskih cesta te zbog čega su olako preuzeli od HŽ Infrastrukture dugove Zabi i PBZ-u?

Iako je jasno da Bajo i Primorac u tome nisu mogli prepoznati nešto više od običnog prtljanja i daljnjeg zaduživanja, problem je još dublji i osjetljiviji. Oni kao znanstvenici zapravo u trenutku pisanja analize nisu raspolagali s dovoljno informacija da bi mogli pošteno prosuditi kvalitetu trenutačnih poteza koje je iznjedrila Vlada. Smjer tih poteza nije dobar, ali je zapravo pitanje jesu li u danoj situaciji imali izbora. Jesu li “praktičari” u dugoročnom, općem i neorganiziranom srljanju ove države zapravo u zadnjim danima prošle godine u nedostatku vremena ispravno donijeli manje loše odluke? Uz dužno poštovanje, to Bajo i Primorac nisu mogli znati. Mogli su samo pretpostaviti, baš kao što bismo i mi bili skloni takvom zaključku. Ipak, načelnost i paušalnost njihove analize pomalo podsjeća i na neke prijašnje uratke iz Instituta (primjerice o poslovanju ZG holdinga) u kojem je također bila zanemarena kompleksnost tajminga, političkih i upravljačkih odnosa.

Još je bilo gore što je nakon potpuno neprihvatljivog novog ispada ministra Linića, u kojem je ustvrdio da stručnjaci koji ih kritiziraju nemaju pojma, nastavljen potpuno nekvalitetni “javni dijalog” “praktičara” i “znanstvenika”. Kao da su nam lijeva i desna polovica mozga ostale nepovezane: Linić je rekao da bi radije čitao nešto o autocestama, a da on osobno (a ne znanstvenici) nije imao pojma da je prije toga Mihaela Grubišić Šeba s Ekonomskog instituta već predstavila svoj rad “Moraju li se hrvatske autoceste dati u koncesiju?”.

Mediji su, naravno, pisali kao da je ta znanstvenica odgovorila Liniću. Iako je zaista sramota da se Ministarstvo financija toliko odsjeklo od javne rasprave sa strukom o raznim pitanjima da je potpuno očekivano to što ministar nije znao da su znanstvenici već analizirali predstojeći posao desetljeća, teško se oteti dojmu da i “struka” daje samo hipotetska polurješenja. Nema nepristranog povezivanja svih relevantnih informacija iz prakse koje bi vodilo donošenju pravih i očitih odluka. Imamo polemiziranje i natezanje.

Cilj je drugi mirovinski stup

Naime, iako se u radu Mihaele Grubišić Šebe može pronaći vrlo zanimljivih zapažanja i teza (zalaže se ponajprije za pokrivanje najproblematičnijih kredita za autoceste novim osiguranim ili neosiguranim javnim dugom), ona svoje zaključke temelji na duboko neprihvatljivoj i neznanstvenoj tezi. Tvrdi da se kod koncesije u suštini radi o skupom hipotekarnom kreditu u kojem država za podmirenje proračunskih rashoda namjerava založiti nacionalnu infrastrukturu na rok od 50 godina. Međutim, potpuno je jasno da je hipotekarni kredit jednostavno kredit; založite imovinu pa dobijete novac koji morate vraćati pod određenim uvjetima.

A kod koncesije dajete imovinu na raspolaganje te dobivenim novcem smanjujete značajni dio svog (javnog) duga kojim ste stekli tu istu imovinu, a razliku koristite kako hoćete. Kod kredita vraćate novac godinama, kod koncesije ne. Grubišić Šebo je pojednostavnjenom usporedbom pomalo podcijenila tu činjenicu. Usto, čak uz izdašna državna jamstva, rizik neučinkovitosti upravljanja autocestama bit će na leđima koncesionara. Sve u svemu, u odnos naših “znanstvenika” i “praktičara” unesena je nova razina šuma, navijanja, nerazumijevanja, nesuradnje... Vlada je, naime, već demantirala javne napise prema kojim će se možda ići na Grubišć Šebino rješenje. Koncesija ostaje do daljnjeg prva priča a da nitko nije ozbiljno javno pretresao sve njezine varijante iako kompleksnost takvog deala može biti izuzetna.

Pri svemu tome se iza kulisa valja puno ozbiljniji problem. Dok se “znanstvenici” i “praktičari” glože oko transakcijica, dojam je da prepredenog Linića zanima nešto sasvim drugo te da novu javnu svađu vješto koristi u za njega puno ozbiljnije svrhe, a za koje mu ne pada na pamet javno zatražiti neko znanstveno istraživanje.

Prednovogodišnja izjava Slavka Linića da će zaustaviti izdvajanja za drugi mirovinski stup u slučaju da mirovinski fondovi odbiju ulagati u infrastrukturne projekte mogao bi se nazvati jednim od najsmrdljivijih probnih balona ako se probni baloni uopće mogu nazivati smrdljivima. Dobro upućeni stručnjaci vrlo su sigurni u taj zaključak jer jednostavna analiza Linićeve izjave otkriva kako je ona zapravo duboko proturječna te vjerojatno ciljana ideji da država, koja je u besparici, ugrabi privatnu mirovinsku štednju građana.

Što će mu uopće koncesija na autoceste i bilo kakvo natezanje s nekakvim “znanstvenicima”, vjerojatno misli Linić. U mirovinskim fondovima akumulirano je kroz godine više od 50 milijardi mirovinske štednje. Tako velika ušteda postoji upravo zbog toga jer država nije gospodarila tim novcem. Da jest, tog novca sigurno danas ne bi bilo. Sumnje da se Linić ozbiljno napalio na mirovinsku štednju kao najnedogovornije, ali najjednostavnije rješenje može se lako argumentirati.

Prvo, nejasno je zašto Linić javno prijeti upravama društava za upravljanje mirovinskim fondovima da moraju ulagati u projekte jer naknade društava za upravljanje mirovinskim fondovima ne ovise o tome gdje će ulagati niti o uspješnosti, nego o dotoku novca. Naknade se, naime, naplaćuju kao provizija te je potpuno nejasno zašto bi fondovi imali razloga odbiti ulaganje u bilo kakve projekte. Linić, drugim riječima, zapravo sa stopostotnom sigurnošću zna da će ga uprave društava za upravljanje mirovinskim fondovima sigurno poslušati ako im zaprijeti prekidom dotoka novca te ih tako zapravo perfidno diskreditira prije nego im je dao priliku da ga poslušaju. Probni balon!

Ples na rubu zakonitosti

Drugo, iako ga se smatra političarom s navikama iz jednopartijskog sustava, čak je i Linić vrlo vjerojatno svjestan da je nasilno upućivanje mirovinskih fondova u što moraju ulagati nezakonito i potpuno neprimjereno. Uprave mirovinskih fondova barem bi teoretski trebale raditi ponajprije u interesu članova mirovinskih fondova, a ne u interesu Linića ili bilo kojeg drugog političara. Međutim, iako je čak i kažnjivo onemogućiti uprave društava za upravljanje mirovinskim fondovima da samostalno provjeravaju (ne)isplativost vrijednosnih papira ili projekata u koje će ulagati, čini se da Linić zbog neodlučnosti Vlade u cjelini toliko bahat da svjesno ulazi u zonu moguće osobne kaznene odgovornosti u budućnosti. Nije mu prvi put.

Treće, ako ministar izjavi da fondovi nisu tu zato da bi se kupovale državne obveznice, onda je jasno da mu je zapravo svaka cijena novca koju mora platiti postala previsoka te da je jednostavnije zavući ruku u džep mirovinskim štedišama.

Četvrto, ministar Linić i njegovi kolege u Vladi vjerojatno su svjesni da do sada ionako nije bilo pripremljenih projekata koje su mirovinci uopće mogli uzeti u razmatranje. A kamoli isplativih projekata. Eto, čim se pojavila ideja monetizacije, odnosno koncesije na autoceste, tu su se odmah uključili. Ako su krenuli u konzorcije u autoceste, onda ministar Linić ne može imati indicija da će mirovinci svjesno iz nekih zločestih i svima nepoznatih razloga zaobilaziti dobre infrastrukturne ili energetske projekte. Dakle, Ministarstvo financija kao da se specijaliziralo za izbacivanje raznoraznih probnih balona, a što je vrlo neobično za takav profil institucije, pa i ne treba imati iluzija o skoroj suradnji “praktičara” i “znanstvenika”. Hrvatska još dugo neće uvezati svoje polovice mozga.

  • Lojzekzgraba:

    Gospodinu Liniću to nije prvi put, niti sa probnim balonima, niti sa zavlačenjem ruke u džep umirovljenicima… Proglašavajući Američke mirovine nesamostalnim radom i oporezujući ih po “našim” normativima, učinio je ogromnu grešku – puno povratnika će odgoditi povratak ili se ... prikaži još!i se potpuno predomisliti, ubrani “harač” će biti daleko manji nego potencijalna dobit od povratničkog trošenja, ulaganja i plaćanja PDV-a… Gospodin je ili amater ili zlonamjeran (totalno nesposoban je moguće ali manje vjerojatno).

  • Avatar žič
    žič:

    nevjerovatno,još hrvatska ni propala,pljačka ide dalje........

  • Avatar jure23
    jure23:

    Sve je jasnije da se ministar financija želi reformu hrvatskog gospodarstva gdje se djelatnike javnog sektora tretira kao robove.