Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Sječe i druge inverzije

Na bojišnici ispravnosti ljudi se skrivaju u mišje rupe. I šutke slušaju dok se osokoljeni pravednici nadvikuju čiji mrtvi više vrijede na tezulji kvazipovijesne vage.
21. svibnja 2019. u 08:12 8 komentara 796 prikaza
Miroslav Ćiro Blažević
Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Kad bih se u djetinjstvu pobunila zbog nečega što mi se doimalo poput nepravde, moji bi mi, iritantno nasmijani rekli: “Idi se žaliti upravi Vodovoda”. Ako bih u tom trenutku bila kod bake, pohitala bih u kupaonici, uzimala tuš i pripovijedala mu moju ogorčenost. Uprava Vodovoda bi s druge strane samo šutjela, a ja sam si umišljala da sluša. I radi svoj posao. Roditelji su sa mnom bili podstanari.

Kazališna predstava IVANA ŠOJAT Krivi su uvijek oni

U “stanu” bez kupaonice, pa sam kod njih mogla razgovarati samo sa slavinom koja mi nije mogla uzvratiti čak ni toplom vodom. Sjećam se da su u vrijeme kad su moji još svako malo znali hodočastiti od stanodavca do stanodavca s oglasnikom u ruci tražeći “nešto” gdje ćemo se skrasiti djeca bila u rangu pasa. Ljubazne stanodavke bi me pogledale kao džukelu, zatresle glavom i rekle: “Ne primam parove s djecom. Djeca sve uprljaju.” Nakon jedne takve stanodavačke izjave u nizu mama se rasplakala i počela nadrkanoj ženi u cvjetastoj haljini s pregačom objašnjavati da sam ja dobro dijete, tiho i čisto. Žena s hladnom trajnom na glavi (i tog se živo sjećam) kratko me promotrila kao nešto gnusno, povukla se u dvorište i zatvorila hrđom načeta metalna vrata. Mojoj majci i meni pred nosom. Htjela sam, sjećam se, mami reći neka zove upravu Vodovoda. Uprava Vodovoda tad je za mene bila mega-tajni super-junak s plaštem, dakako, na nepravdu osjetljiva junačina koja obitava u cjevovodima. Nisam tad imala pojma da otkako je “uređenih” ljudskih društava “čak” i u upravi tako dičnog imena prečesto (poslovično) čuči nepravedna podobnost.

2. nagrada IVANA ŠOJAT Moje priče su eksplozije emocija: nešto me zgrane i pišem u jednom potezu

I kome da se onda žali recimo Ćiro kojemu su za života objavili pogreb? Čovjek zahvaljujući kojemu se ime Hrvatske, u vrijeme dok smo još po notornosti, onkraj kalašnjikova i masovnih grobnica, bili u lijevoj mošnji na Himalaji zagubljenog kozoroga, pronijelo daleko dalje i pozitivnije, sportskije no ikad prije “usudio” se, naime, figurirati u predizbornom filmiću Pupija koji je u nas kriv za sve. Zato što je i četnik i peder, pa je kao takav kriv i za loš standard i za iseljavanje i za neupadanje u finale Eurosonga i za kišu, poplave, komarce. Nesumnjivo postoji i neka matematička jednadžba kojom će pobornici jednog krivca za sve pronaći način da je Pupovac kriv i za poremećaj u prostorno-vremenskom kontinuumu koji je doveo do toga da smo u mrskom socijalizmu kavu, ulje i deterdžent satima čekali u redovima i dobivali proširene vene pred trgovinama, a sad minimalno tri mjeseca čekamo na ultrazvučni pregled recimo bubrega, a godinu dana CT glave, pa nam tumor utvrde na obdukciji. Kriv je Pupovac, ali sad je kriv i Ćiro! Uzročno-posljedičnim, logičkim slijedom, kriv je, dakako, i njegov unuk koji se preko noći iz djeteta, nedužnog bića premetnuo u četnika. Preko noći je simpatični Ćiro kao iz saune iskočio iz ljubavi u ledeni bazen mržnje “publike”, pretvorio se u nakazu. Zbog krivca koji je izvan jasno definirane “naše”, većinske skupine koja u obrani za samoopstojnost uvijek poseže za pilom koju okreće naopako. Navodno pod okriljem ideologije koja se želi apsolutističkom, jedinom ispravnom. I s lijeva i s desna. Samo da je krajnje.

Književnica Ivana Šojat Ivana Šojat 'Promijeniti nećete ništa ako odete, nego ako konačno glasno zatražite promjenu'

Ćirinu sudbinu, ali s drugog boka, doživjele su tako i Sandra Perković i Janica Kostelić. Jedna zbog svojih vjerskih stajališta, druga zbog “ulaska u politiku”. Preko noći su im objema gumicom gnušanja izbrisali i medalje i ponos, “zaboravili” kolektivne euforije i opću simboliku pobjede nad anonimnošću u međunarodnome kolektivu od koje poslovično pate brojnošću mali narodi. Sve zbog javnog i privatnog, skrivenog na svim razinama, prijetvornog i potajno prljavog. U Hrvatskoj je zato uputno biti Janus, ali ne onaj koji simultano vidi i prošlost i budućnost, nego onaj koji se prošlošću busa zbog identifikacije, dok istodobno grčevito živi “društvenu korektnost”. U mlakosti prihvaćan tako obitava onaj koji istodobno na aparatima održava svoj kršćanski brak i mijenja ljubavnice, koji sa suzom u oku obilježava sve krvave trenutke Domovinskog rata i pada u trans na glas i obline Arkanove udovice, koji se fura na ucviljene branitelje, a istodobno grabi koliko god može kroz svaku rupu u zakonu, ubija ih potiho poniženjem, koji poštuje simboliku i ne primjenjuje je u praksi, koji će u hipu nekadašnjeg idola Ćiru prozvati četničkim smećem, no pravdati “onu pjevačicu” riječima da se svakom može dogoditi da nepropisno parkira i popizdi.

Na bojišnici ispravnosti ljudi se tako skrivaju u mišje rupe. I šutke slušaju dok se osokoljeni pravednici nadvikuju čiji mrtvi više vrijede na tezulji kvazipovijesne vage, čijih je više bilo, čiji su svirepije ubijani, duže prešućivani. Osobito kad se poklope strašne obljetnice kao što su početak najkrvavije bitke Drugog svjetskog rata na ovim prostorima i svršetak istog tog rata na istim ovim područjima. Sutjeska i Bleiburg u dvije godine razmaka. Crveno i crno, ali bez Stendhala. Kao da se nikada i nigdje, ni kroz jedan ideološkim ili nacionalnim strastima raspaljeni sukob nevini nisu brojali u desecima, stotinama tisuća, kao da neki mrtvi zaslužuju milost i sjećanje, a drugi samo gnušanje i zaborav.

Sabornica IVANA ŠOJAT Anatomija društvenih igara: je li čovjekov cilj “živjeti kao bubreg u loju”

Nigdje nema milosrđa na koje se tako revno pozivamo, jer to milosrđe o kojem skrušeno svi zbore vrijedi uvijek i samo za “naše”. I gori vatra od tog silnog milosrđa, dok uprava Vodovoda šuti i ne šalje vodu i nitko ne zna kako ugasiti taj jad što ga stvaramo, zbog kojeg smo uvijek ritmički samo zgarište, žalobno mjesto na kojem uvijek tuđe majke rađaju meso za topove nečijih veličanstvenih pobjeda ili strašnih poraza. I čuvamo municiju (pardon: streljivo) kako bi potrajalo, kako bi se po potrebi dimnim zavjesama neoprostivih stradalništva mogli zamaskirati aktualni marifetluci sadašnjosti koju uludo ne živimo, nego po ljudima kao po natrulom grašku prebiremo tražeći im crve za izbacivanje iz milosti. Za etiketiranje i izbacivanje iz milosti u nemilost. Jer kad klečiš, tako je lijepo i oku milo vidjeti nekog visoko uzdignutog kako pada. Dok ti zlatousti iza leđa, šuljajući se iz smočnice odnose kruh. Valjda sve dok ne prohodamo za sve živote, za dostojanstvo, pravo na riječ, izbor, istinu, identitet kakav sami odaberemo, koji jesmo. Bez straha, poruge, vrijeđanja, kamenovanja.

Plazma keksi
BAŠ KAO NEKADA
Stvari koje se godinama nisu promijenile, a svejedno ih obožavamo
  • busbus59:

    Ćiro je običan manipulator i za novac bi prodao vlastitu m.... pa si je sam kriv za to što mu se događa. Ostalo napisano ne obična demagogija!

  • Karloho:

    Drugarica Ivana je napravila svoj uradak, da popuni stranicu,ostalo izgleda nije važno ....

  • zlatan456:

    Ćiro si je sam kriv. Ne slažem se s tekstom. Svatko mora znati što radi, pa i proslavljene i zaslužne javne ličnosti. One pogotovo.