Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 175
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
specijalne postrojbe

Sinjski diverzanti: Kako je ustrojena Bojna "Ban Jelačić"

Sa časnicima Zbornog područja Split
Foto: Ante Kotromanović
1/9
14.03.2013.
u 15:05

Saznavši za aktivnosti Kotromanovićeve i drugih skupina, general Roso zapovijedio je osnivanje postrojbe za posebne namjene za Dalmaciju

Pripadnici postrojbi za posebne namjene nisu posebni samo po imenu. U ratnim okolnostima, ti ljudi uistinu jesu posebniji, drugačijeg su kova i njihova je sudbina na neki način predodređena. Mnogi od onih koji su bili mirnodopskim pripadnicima takvih postrojbi, odustajali su kada je započeo rat. Mnogi su se prijavljivali i naknadno uvidjeli da to ipak nije ratni put kojeg su spremni prolaziti, pošli su u druge postrojbe.

Oni koji su se priključili i ostali, imali su nadalje jasno određene sudbine. One katkada izgledaju kao nevjerojatan splet okolnosti, no bez imalo patetike možemo rezonirati da slučajnosti u njihovim sudbinama nema. Ugrubo rečeno ratna sudbina tih se ljudi cijelo vrijeme prožima, gotovo kao da je predodređeno da postanu pripadnicima postrojbi za posebne namjene. Ono što ih može spriječiti jedino je smrt ili ljubav za rodnom grudom koja ih u tom slučaju pretvara u heroje lokalnih obrana. Svi ostali pripadnici specijalnih postrojbi iskrižat će zajedničke sudbine u labirintima koji uvijek imaju isti cilj. Provjerimo samo na uzorku priče o tzv. sinjskim diverzantima kako izgleda naoko komplicirana križaljka koja daje zapravo jednostavno rješenje. Kotromanović i Ante Kapetanović razdvojili su se i nikada se više nisu sreli. Kapetanović je nakon pada Vukovara postao pripadnikom Bojne Frankopan, postrojbe za posebne namjene, upravo one koja je u rujnu poslala mikro-grupu da pomogne braniteljima oko Sinja. Na taj su put krenuli Vinko Primorac, Arnold Nožić i Miljenko Šimičević-Slave kao vođa skupine. Putujući Dalmacijom sreli su drugu samostalnu skupinu mladih Zagrepčana koja je brzala pomoći Dubrovniku, a od kojih su Tomica Bajsić i Robert Majer poslije nekoliko mjeseci pristupili Bojni Frankopan, (Davor Sefić poginuo je, Dražen Čurić priključio se HOS-u). Razdvojili su se, a Slavina je skupina zbog blokade Šibenika zapela u Vodicama. Istu su noć inicirali napad na tenkove JNA smještene na Šibenskom mostu. U tom je napadu sudjelovao i onesposobio tenk Antonio Roca- Cipalj, koji će također kasnije ukrstiti put s Kotromanovićevim specijalcima. Došavši u Sinj, trojac je Frankopana vrlo brzo saznao za djelovanje diverzantske skupine na području Peruče. Na kraju, poslije odrađene akcije, njihovi se putovi nisu zapravo nimalo razišli, iako se oni jesu fizički razdvojili. Svi spomenuti ljudi u ovoj priči, svejedno hoće li se susresti ili ne zbog pogibije, iako se nikada prije nisu vidjeli u živo životu, svoj će ratni put stvarati kao pripadnici postrojbi za posebne namjene: Bojne Frankopan, Bojne Ban Josip Jelačić, Bojne Zrinski ili pak neke druge postrojbe takve namjene.

Stoga ne treba čuditi tolika isprepletenost njihovih sudbina, baš kao što ne treba posebno obrazlagati zašto se ti ljudi brzo prepoznaju i zajednički udružuju. Trojac iz Bojne Frankopan stvarno je brzo pronašao skupinu koja se upravo spremala na svoju najveću diverziju. Inače, borci ove male mikro-grupe Frankopana poslani su k Sinju na inicijativu Davora Domazeta-Loše. Stanje je na bojištu bilo loše, konfuzno i trebalo je što više pozitivnih poticaja, svejedno diverzija ili poduke o držanju crta što je uvijek i svugdje bila kritična točka. Upravo su to i radili, učili ljude rukovanju protuoklopnoga oružja, postavljanju mina, objašnjavali koliko je bitno postavljati položaje i potom ih osigurati. - Prava linija i nije bila uspostavljena ni utvrđena na prilazima Sinju, već su to bile manje ili veće grupe koje su držale straže. U jednoj od tih škrapa saznali smo od Antinih sumještana da postoji grupa koja radi nered u neprijateljskoj pozadini.

Povezavši se preko „hodača“ Koleta, saznali su za namjeru pokretanja velike diverzije te se brže pošli priključiti što je za Kotromanovićevu skupinu uistinu bio vojnički “jack-pot”! Nožić je prošao obuku pomorskih diverzanata JNA u Divuljama, Primorac je već mjesecima bojevao s Bojnom Zrinski prije nego se priključio Frankopanima, a Šimičević- Slave, bio je prekaljeni ratnik, veteran Legije stranaca koji je s Brunom Zoricom, Ilijom Totom i Stankom Krešom napustio ovu elitnu postrojbu kako bi se priključio obrani Hrvatske. Akciju koju su ove dvije skupine izvele lako je raščlaniti. Grupa je šumskih diverzanata već pomno izvidjela i isplanirala udar, ali samu organizaciju posložio je, naravno, Šimičević. Prije akcije vrlo je intenzivno učio diverzante koji su uvidjeli da sama hrabrost ipak nije jamstvo uspjeha i nadmoći, već da im nedostaju mnoga znanja, pa i navike poput pridržavanja maskirne stege. Dogovarajući napad, Slave je ustrajao na informaciji kada točno nestaje dnevnoga svjetla, pa se zapravo može reći da je početak akcije predviđen započeti gotovo u minutu, oko 19 i 25, s prvim padom mraka. Vatreni udar krenula je izvesti skupina od devet ljudi, uz trojac Frankopana i Kotromanovića, pošli su Ante Kojić, Josip Tadić, Slavko Tadić, Stipe Rožić i Andrija Glaurdić. Zamišljeno je da ovu skupinu, koliko uspije, osigura manja skupina trojice diverzanata (Ivan Glavinić, Ante Glavurdić- Baja) koja je u trenutku vatrenoga udara trebala djelovati strojnicom po položaju glavnoga zapovjednoga mjesta na Alebić Kuli i barem donekle usporiti pokretanje potjere borbenim vozilima. U akciju se krenulo vrlo oprezno, nekoliko kilometara prije cilja, Kole je na pogodnom mjestu ostao čuvati svu nepotrebnu opremu, rance, hranu i vodu, te se skupina nastavila kretati samo s naoružanjem koje će koristiti za napad (zolje, tromblonske mine, snajper, puške).

Borci su se približili meti i postavili na svoja mjesta, a raspoloženje ispod njih bilo je uobičajeno: - Spustili smo se do tog njihovog uvjetno rečeno „štaba“ jer je to bilo neka kuća, nastambe oko nje, a uokolo mnogo rulje koja uživa uz logorske vatre, roštilj, pjesmu i zajebanciju. Nevjerojatno, kao da su sami i kao da im ne prijeti nikakva opasnost koliko su se ležerno opuštali!, - prisjeća se Primorac stanja u protivničkom logoru. Stražar je, kao i dotad, bio samo jedan. Onesposobljen je hitcem iz snajpera, ispaljen je prvi projektil iz zolje i to je bio znak za cijelu skupinu. U nepune dvije minute ispucalo se sve što je bilo na raspolaganju i dalo se u brzi bijeg. Opasnost nije mogla doći od napadnutoga neprijatelja jer su uništena skladišta i vozila, a i sam ljudski potencijal bio je ili fizički onemogućen ili u stanju takvoga šoka da i nisu mogli reagirati. No opasnost koja je prijetila iz nekoliko kilometara udaljenoga zapovjedništva iz Alebić Kule, vrlo se brzo, čak i prebrzo ukazala. Unatoč pokušaju ometanja vatrom iz strojnice, vozila su pokrenuta i za manje od 20 minuta počela vatreno djelovati. Diverzanti, koji su u non-stop trčanju napokon prešli dvije velike ceste i počeli se kretati k šumi postali su meta nasumične pucnjave njihovih teških strojnica. Otkuda se potjera tako brzo pojavila, je li kolona borbenih vozila slučajno prolazila ili su stvarno isti trenutak pokrenuti unatoč pokušaju vatrenoga ometanja, pitanje je na koje nema odgovor. Kako bilo, njihovom je pojavom za diverzante počela paklena noć. Ne samo što se iz vozila nemilice tuklo po logičnim mjestima na kojima su se oni mogli povlačiti, nego su štoviše u jednom razdoblju projektili počeli fijukati na svega 50-ak metara iznad mjesta na kojemu se skupina okupila za kratak predah nakon napornoga trčanja. Oni koji su pucali vjerojatno nisu nikada saznali koliko su blizu pogađali, a i diverzanti će se isto uvijek pitati kako su od nekoliko mogućih mjesta nasumičnom vatrom zasipali baš neposrednu blizinu iznad njihovoga odmorišta. U prilici kada je bilo očito da će s ceste biti tučeno dok se god ne isprazne borbeni kompleti, valjalo se što hitnije povući i pronalaziti sigurnije mjesto za novi polazak. Cijela se akcija završila pred samu zoru, kada se skupina napokon vratila u šumski logor. Trojac iz Frankopana drugi je dan pošao za Sinj, a naknadno se i cijela skupina domaćih diverzanata po prvi puta nakon nekoliko tjedana izvukla iz šume. Može se reći da se u civilizaciju nisu vratili onakvi kakvi su bili prije polaska u šumu. Svi su zbog načina života, prehrane i stresa došli lakši za 10-ak kilograma, podložni bolestima, u gotovo poludivljem stanju. Napokon su se okupali, pojeli topli kuhani obrok, uskoro se i javili zapovjedniku 126. brigade, Luki Džanku kojemu su podnijeli prvo izvješće o djelovanju skupine i zatražili da se ustroji slična skupina koja će se iz smjera Sinja ubacivati po nezaštićenim bokovima i raditi slične ili još i veće diverzije.

Zbog diverzija je pomahnitao Ratko Mladić koji je u tom razdoblju upravo dogovarao izvlačenje vojske i opreme iz Sinja. Iako je grad dobio porciju topničke „zahvale“ za ovu i druge diverzije, sreća je što je JNA još bila izolirana u Sinju pa Mladić nije mogao do kraja iskaliti bijes. Posljednje diverzije na tom području ponukale su i njegovoga nadređenoga, general- majora Vladimira Vukovića, komandanta 9. korpusa da pokuša preduhitriti upravo ono što je Kotromanović predlagao. Tridesetoga rujna izdao je vrlo hitnu zapovijed naslova: „Naredjenje za obezbedjenje medjuprostora, bokova i puteva snabdevanja“ u kojoj je ispravno locirao velike poteškoće koje im sinjska, kao i druge skupine diverzanata pričinjavaju na širem području. Ustvrdio je činjenicu da „Jedinice MUP-a i ZNG“ s planinskih prostora „vrše samostalne ili koordinirane akcije na pojedinačna m/v, manje sastave i transportne kolone. U poslednje vreme vrše ubacivanje specijalno obučenih jedinica, koje nakon pristizanja u određene rejone vrše disperziju manjim grupama, dejstvujući iz zaseda…“.

Točno je uočio kako je zbog širine i velike dubine crte 9. korpus prerazvučen, pri čemu su mu u ovim krajevima nezaštićena „krila i bokovi“. Doskočiti tome zamislio je zapovjedivši „potpune mere borbenog obezbeđenja“, odnosno pokušaje da se uspostavi što više kontrolnih točki. Takve zapovijedi očito nisu imale preveliki učinak jer već za dva tjedna (17. studenog) Vuković u još oštrijem tonu upozorava podređene da trebaju „posebnu pažnju posvetiti protivdiverzantskoj- terorističkoj borbi“ jasno ukazujući koliko im golemu štetu nanose njihovi upadi. Korisni savjeti iskusnoga generala ipak nisu urodili plodom jer su ovakve zapovijedi slane u postrojbe svaka dva do tri tjedna. Situacija je u tom trenutku i jednima i drugima više-manje bila jasna.

Dugoročno gledano u pat poziciji prednost je, naravno, bila na strani diverzanata. To je bio njihov teren, bolje su ga poznavali od demotiviranog suparnika čiji je borbeni elan ionako samo ponirao. Tehnički su i u naoružanju osvajači još uvijek bili neusporedivo dominantni, pa tako dok branitelji Sinja još nemaju ni osnovno naoružanje „rukovodilac GBK“, (tada još) pukovnik Milan Karajović javlja 14. listopada 1991. Komandi vojnopomorske oblasti kako je „u toku dana izvučeno oko 100 t municije i drugih MS iz 1. SkM/405. PoB“, što je samo dio naoružanja kojega su povlačili iz vojarne. No agresori su svakim danom bivali sve manje motivirani za borbu. Polako, ali sigurno, strah se uvlačio u pripadnike postrojbi JNA i lokalnih srpskih snaga. Tome nema sumnje, to je uočljivo iz brojnih izvješća gdje se primjećuje nevoljkost odlazaka na crtu i područja gdje operativno djeluju diverzanti. Primjerice, 9. studenoga u Operativni centar 9. korpusa odasvud stižu kaotična izvješća o neredu u vlastitim redovima. Izvjesni kapetan Vignjević javlja kako se dobrovoljci iz Srbije verbalno i oružano sukobljavaju sa strukturama JNA, kako je u „Korenici stanje dobronema četnika“ (!) kako se domaći odmetnici „svađaju“ oko naziva postrojbe, kako je „jedinica TO na Malom Alanu pucala na jedinicu JNA“, itd. Uz sva izvješća o potpunom neredu i nepostojanje vojne stege, najblaža, a za ovaj tekst važna informacija dolazi o neposluhu lokalnih vojnika na sinjskom području. Strah, osnovni cilj diverzantskih akcija, najslikovitije je opisao oficir Vignjević: „3. čete TO neće da idu na položaje prema Sinju kad im dodje red. Kažu da tamo idu oni koji su plaćeni verovatno aludirajući na jedinice JNA“. No tko će onda ići na položaje, kada Komandi vojnopomorske oblasti stižu sve češća izvješća da i oni koje su nakanili prijevarom koristiti kao topovsko meso ne žele ići u borbu? General Vuković iskreno priznaje nadređenima (13. listopada) da grupa vojnika pristiglih iz Beograda 11. 10. 1991. god. „odbija da ide u jedinice tvrdeći da su ih u sabirnom centru lagali i govorili da, s obzirom na činjenicu da su učestvovali u borbenim dejstvima u Sloveniji i Hrvatskoj, neće biti upućivani nigde van Beograda“. Vojni zapovjednici u Zagrebu bili su svjesni koliko diverzantski rad utječe na ova i slična (i sve češća) izvješća. Stoga je i skora odluka o osnivanju jedinice za posebne namjene za područje Dalmacije vrlo logična.

Saznavši za aktivnosti i uspjehe ove i drugih skupina, general Ante Roso, zapovjednik postrojbi za posebne namjene GSHV, izdao je zapovijed da se po uzoru na Bojne Zrinski i Frankopan ustroji i Bojna Ban Josip Jelačić. Zamisao o osnivanju veće skupine koju je Kotromanović iznio prilikom prvoga povratka u Sinj nije se dotad ishodovala, donekle i zbog ratne konfuzije na hrvatskoj strani (primjerice, stalnim promjenama u zapovjedništvu 126. brigade) sve do inicijative generala Rose, ali su lokalni diverzanti cijelo vrijeme bili prilično aktivni. Tako su već 4. studenoga, u dogovoru s novim zapovjednikom 126. brigade, krenuli u prvu veliku diverziju gdje je cilj bio presjeći cestovnu komunikaciju i onemogućiti neprijatelju uvođenje svježih snaga. Dva dana ranije, unijeli su više od 180 kilograma trotila i pripremili određeni broj tenkovskih mina te odredili najpogodnije mjesto za dizanje ceste u zrak. Rečeno im je da će se na razini brigade pokrenuti veliki napad na Alebić Kulu. Još je jedna skupina paralelno trebala napasti Vrliku, a za to je vrijeme skupina diverzanata cestu koju je uništila eksplozijom trebala što duže držati pod nadzorom.

Diverzanti dotad nisu rukovali eksplozivnim napravama, ali je njihovim novim članom postao Damir Kozina, pomorski diverzant i inače elektrotehničar po struci. Problem je predstavljalo što su toliku količinu eksploziva trebali aktivirati pokretanjem vremenskog upaljača kojega su preko nekih boraca HOS-a dobili „zaštićenog“ u kutiji Benston cigareta. Iako su dvojili što napraviti i bojali se reakcije priručne naprave, detonacija je prošla i više nego uspješno te je velika noćna eksplozija osvijetlila cijeli kraj, napravila golemi krater, a JNA je na eksploziju, ne znajući uzrok, odgovorila projektilima iz VBR-a. Cilj je postignut, JNA kroz cijeli dan čak nije ni pokrenula nikakav pokret vozilima i opremom prema uništenoj cesti, ali ta prednost nije urodila plodom jer na kraju veliki napad 126. brigade nije bio pokrenut. Diverzanti su se u predvečerje drugoga dana povukli zadovoljni jer su napravili dobar posao. Prvi puta su koristili eksplozivna sredstva, pričinili su veliku štetu na samoj cesti, a također i označili buduće mjesto kasnijih diverzija. Baš na tom mjestu i dva-tri kilometra niže na cesti napravili su otada niz diverzija u raznim varijantama. Diverzanti su radili cijelo vrijeme, samostalno ili u dogovoru sa zapovjedništvom brigade, sve dok krajem studenoga napokon u Sinj nije došao Ante Roso i konačno ustrojio postrojbu koja je trebala na širem području (sve do šibenskoga zaleđa) djelovati kao Bojne Zrinski i Frankopan koje su u tom razdoblju već imale pune ruke posla i kao diverzanti i u otvorenim borbama na drugim hrvatskim bojištima. Novoosnovana Bojna Jelačić brzo se popunila ljudima čiju hrabrost nije trebalo provjeravati otprilike po modelu kakvoga sam opisao na početku teksta. Iz Vodica je pristigao Antonio Roca-Cipalj koji je s Frankopanima proveo akciju oslobađanja Šibenskoga mosta. Došli su ljudi iz Zagreba, nekoliko Frankopana, jedna veća skupina iz Stobreča, sve vojnici spremni na djelovanje u najopasnijim uvjetima. Zapovjedništvo je preuzeo Miljenko Šimičević-Slave koji se u jesenskim avanturama po Dalmaciji mogao uvjeriti u postojanje šire jezgre ljudi sposobnih i spremnih da borbeno sudjeluju u ovakvoj postrojbi. Što se tiče generala Rose, njegovoga jedinstvenoga nastupa sjećaju se svi kojima je zapovijedao, tako i borci iz Jelačića. - On je bio sjajan komunikator! Sjajan motivator! Bilo je dovoljno da kaže pet rečenica i da pokrene sve živo… Bio je sjajan! Ma za nas je on bio faca! Tretirao nas je kao svoje klince, dicu, bio je prisan, to se osjetilo i to smo jako cijenili…, - prisjeća se Kotromanović Rosinoga osebujnoga šarma.

Doduše, u tom je razdoblju bilo i određenih poteškoća oko rješavanja osnovne papirologije i vojnoga statusa što je svakako bila važna stvar s obzirom na rizik kojega borci ovakve postrojbe preuzimaju i zasigurno se taj dio priče mogao konkretnije riješiti. No s vojničke strane, general Roso omogućio je borcima bojne tretman kakvoga zaslužuju, ustrojio se primjeren kamp za obuku i smještaj, a naoružanje je također bilo visoke kvalitete i primjereno za djelovanje ovakve postrojbe. Šimičević, zapovjednik bojne bio je kao osoba potpuno drugačiji od Rose, ali su ga na isti način cijenili jer se osjetilo koliko skrbi za borce i koliko je motiviran svoje iskustvo prenijeti na njih.

Njihov kamp Medajna, kod Segeta itekako je zadovoljavao uvjete za rad. Treninzi i obuke bili su česti, raznovrsni, ali je Šimičevićevo legionarsko znanje ipak najbolje dolazilo do izražaja u samoj praksi - izviđanjima i pripremama za manje ili veće diverzije. Zapravo je kao i svugdje u tim postrojbama GSHV-a pojedinac dolazio najviše sam do izražaja. Neki su bili vješti u rukovanju eksplozivima, njih je obučavao Damir Kozina, koji je nakon Šimičevića preuzeo zapovjedništvo nad bojnom, neki su pak imali izražene neke druge borbene kvalitete. Postrojba je djelovala do kraja svibnja 1992. godine, a razloga za gašenje bilo je više, najviše tehničke naravi (sve manja mogućnost djelovanja zbog potpisanih primirja, dolaska UN-a, preustrojavanja postrojbi sličnih namjena, ali i poteškoće s birokracijom i rješavanjem statusa). Dio ljudi s pokojnim Karlom Pajićem otišao je braniti Livno, neki su se priključili sličnim postrojbama koje su pošle braniti BiH od agresije. Kotromanovićevi su se borci priključili 126. brigadi, i to je zapravo bio početak kraja ove bojne. Zadnja se velika akcija napravila u kasno proljeće 1992. godine, a dotad je postrojba napravila brojne veće ili manje diverzije od kojima ćemo saznati i neke podbrobnosti. Prva velika, možda i najznačajnija akcija bio je napad na neprijateljsko uporište u Sonkoviću. Lokalni su branitelji Šimičevića zamolili za pomoć, s obzirom na to da se iz toga sela svakodnevno tenkovima pucalo prema Šibeniku.

Nakon nekoliko dana izviđanja, isplanirao se kombinirani vojni udar u kojemu je jednu skupinu vodio Šimičević prema Prokljanskom jezeru, a drugu Kotromanović. Prva skupina nije uspjela napraviti udar, ali je druga skupina polučila veliki uspjeh. Njih deset krenulo je u akciju po mraku, a na rizičan put povelo ih je troje lokalnih branitelja. Udaljenost nije bila velika, ali su ju diverzanti prolazili više od šest sati, krećući se po kršu obraslom raslinjem, zaobilazeći crte i minska polja, da bi u samo selo došli skroz naokolo, s bočne strane što je bio preduvjet da se neprimijećeni privuku. Trojica diverzanata pošli su izvidjeti prilike u selu, ali željenu metu, tenkove nisu pronašli. Zapravo su puno kasnije saznali da su željezne grdosije bile svaki dan dovučene kako bi obavile svoju zadaću, te bi ih potom vraćali u pozadinu. Ipak, plijen koji se ukazao bio je itekako zamaman. U centru sela našli su nekoliko kamiona punih strjeljiva i raznih eksploziva, trocijevac te još nekoliko vozila.

Na njih su zalijepili tzv. TEP eksplozivne naprave koje su također zalijepili i na zidove objekta u kojem je bezbrižno spavao veći broj neprijateljskih vojnika. Inače, TEP je tempirano eksplozivno punjenje koje sadrži 15 kilograma razornog heksogena, a te su naprave koristili uglavnom pripadnici pomorskih diverzanata JNA u vježbama za podvodne diverzije. TEP se, naravno uz prilagodbu, itekako mogao upotrijebiti i u diverzijama na “suhom” što su se borci iz Jelačića imali priliku uvjeriti u ovoj, kao i nekim drugim diverzijama. Postavili su vremenski upaljač, izvukli se iz sela i krenuli u povlačenje, ovaj puta u obrnutom smjeru, prema prostoru gdje je trebala djelovati druga skupina. Vrlo se brzo dogodila nesreća, jedan od vodiča nagazio je na minu, te je bilo nužno improvizirati u već ionako opasnoj situaciji. Ranjeniku su napravili nosila od jakne i dvije FAL puške. - U međuvremenu, otprilike za sat vremena počele su strašne detonacije iz sela: ‘taf, taf, taf!!!’ To je bilo streljiva uvis 20 metara! Ogromna eksplozija, mina jedna, druga, treća! Tad je kod njih zavladala već i panika, počelo se pucati na sve strane, ne znaju oni gdje smo mi, ali i prema našoj strani se nije bilo ugodno probijati…, - prisjeća se Kotromanović bizarne prilike u kojoj su pod punom opasnosti spašavali ranjenoga suborca čije je opušteno tijelo bilo nekoliko puta teže nositi negoli tijelo prisebnoga čovjeka. - Mislim da smo se mijenjali svakih 20-30 metara koliko ga je bilo teško nositi, - a cijelo je povlačenje trajalo otprilike vremenski isto, nešto više od šest sati. Saznali su da Šimičevićeva skupina nije počinila planiranu diverziju što je na kraju možda bila i sretna okolnost jer bi to iniciralo daleko šira borbena djelovanja i dodatno suzilo kretanje po međuprostoru. Nedugo zatim, bojna je napravila još jednu veću diverziju oko Skradina, na području Gradaca, no zbog kasnije pogibije vođe skupine, Karla Pajića, pomalo je teško rekonstruirati tijek akcije. Kako bilo, nakon velikih diverzija, prve izvedene na “svom” prostoru oko Sinja, potom i ove na nepoznatom području, borci Jelačića dobili su neizmjernu dozu samopouzdanja: - Ma, mislim da nije postojala nakon toga nikakva zadaća koju ne bi napravili. Da smo imali suvremena sredstva vojske kao danas, na primjer helikoptere da nas mogu prebaciti po dubini, mi smo mogli raditi čuda! Jer se nismo nikoga bojali! Mogli smo napraviti diverziju, blokirati neprijatelja, zadržati poziciju… Strašan motiv, strašni ljudi! Totalno su bili fajteri i nikoga se nisu bojali!

Naravno, uopće nema govora da je sve moglo biti uspješno i idealno jer između osjećaja boraca i ratne stvarnosti postojala je još uvijek jasno omeđena granica. Hrvatska vojska bila je u to vrijeme inferiorna i prioritetna zadaća te i nekoliko takvih skupina u ovoj je konstelaciji snaga i dalje bila da prakticiraju što više izleta u protivničko područje i da neprijatelju što uspješnijim diverzijama uvlače nesigurnost pod kožu. Takva doktrina ratovanja koliko se god čini dinamična i brza, zapravo je nešto sasvim drugo. Predviđa skupljanje informacija, višednevno izviđanje i beskonačne hodnje bez i jednoga ispaljenoga metka. K tome, ništa ne jamči puni uspjeh jer je čimbenik sreće, katkad samo slučaj, razlog zbog čega akcija može djelomično pa i potpuno propasti. Akcija u Sonkoviće je primjerice bio pun uspjeh, ali skupina se vratila s teško ranjenim suborcem, a to je upravo ono što diverzanti smatraju najneželjenijom posljedicom.

Sigurnost je bila najvažnija, tek potom uspješnost u izvedbi, svejedno potpuna ili nešto manja ili pak nekad nikakva. Jedna od akcija gdje zbog pukoga slučaja nije polučen nikakav uspjeh, unatoč dobroj pripremi, bio je napad na kolonu vozila krajem veljače 1992. godine. Diverzanti su došli noć ranije, prespavali u šumi, ujutro smrznuti radili sklekove očekujući kolonu vozila koja je oko 8 ujutro svaki dan dolazila iz Vrlike. Stanko Krešo i Lola Mihić čekali su tik uz cestu, trebali su reagirati odmah nakon pogodaka protuoklopnih sredstava, ali ambiciozan plan upropastio je čimbenik iznenađenja, u ovom slučaju zvučna kulisa. Naime, s vozila koja su se približavala sve je jače i jače treštala “folk muzika” koja je dopirala s improviziranoga zvučnika. Zapravo se ova nevjerojatna scena u rano jutro odrazila na psihu diverzanata tako da su podsvjesno pomišljali da neprijatelj zna za zasjedu i da im od dolazeće kolone svakim trenutkom prijeti sve veća opasnost: - Totalan šok! Ja sam imao osjećaj kao da su tu, kao da će nas zarobiti, kao da će nas ubiti, nismo znali što je! Ono, piči tamo nekakva pjesma, nemam pojma, neka tamo Ceca… I to je bilo nevjerojatno! I mi smo šest ili sedam zolja promašili s recimo 120 metara zračne linije! Otprilike je bilo toliko udaljeno. Ništa nismo pogodili! Ništa mi nismo pogodili! Ovaj najbliže što je pogodio, Stipe Gojović, on je pogodio, ja mislim u kotač, gumu… Ništa!!! Kolona se zaustavila ispred nas, k’o na dlanu čovječe! K’o na dlanu! Samo je taj BOV zadnji ostao i sve smo živo ispromašivali, to je nevjerojatno!

Izvješće OC 9. korpusa od 29. veljače 1992. godine u riječ potvrđuje Kotromanovićeva sjećanja. Kapetan Tokić javio je u 10,55: „U 8,40 BOV je upao u zasjedu kod sela Potravlje kojom prilikom je oštećena guma i mitraljez. Povredjenih nije bilo“. Šturo izvješće ne dočarava zanimljivu zvučnu pozadinu neuspjeha, ali ni dramu koja je nastala, što opet dokazuje koliko je usmeno svjedočanstvo vrijedan izvor za upotpunjavanje slike jedne akcije. Nakon neuspješnoga napada, započeo je otvoreni obračun. Napadnuti su vojnici uzvratili vatrom, a to je u vrlo težak položaj dovelo dvojac Krešo-Mihić koji je čekao kod ceste kako bi dovršio dobro zamišljenu, ali potpuno propalu zasjedu. Kotromanović i Cipalj neuspješno su ispucali nove protuoklopne projektile, a potom puščanom paljbom iz jurišnih puški M 16 pokušali omesti protivnika koji je iz BOV-ova strojnicama pucao po napadačima. Iz ovoga su se obračuna svi izvukli, pričinjena je ipak nekakva šteta, a cijela je priča ogledan primjer za činjenicu da katkad i najpomnije organizirane akcije može upropastiti jedna neočekivana sitnica, u ovom slučaju improvizirani megafon. Katkada su uspjesi bili ograničenoga obujma, katkada su zbog slučaja prijetili završiti katastrofalno, ali bi završavali neočekivano dobro.

U kasnu zimu 1991. troje izviđača, Kotromanović, Kozina i Josip Glaurdić danima su izviđali stanje na mjesnom području. Kotromanović se samoinicijativno odlučio za postavljanje mina na omiljenoj okuci za zasjede na cesti D1, Kozina se nerado pridružio ne baš najlogičnijoj inicijativi, a Glaurdić se smjestio na obronak motriti te obavijestiti suborce o eventualnom dolasku vozila. Mjesto je bilo pogodno za diverziju, za postavljanje mina. U blizini je bilo neprijateljsko zapovjedništvo iz kojega vizualno nisu mogli nadzirati taj dio ceste. No također nije bilo bezopasno, pogotovo za ovakvu “brzinsku“ diverziju jer se pak s ceste zbog okuke nije mogao uočiti dolazak vozila iz drugoga smjera. Upravo se to dogodilo i sve je pošlo krivo. Diverzanti su mine, svaki sa svoje strane ceste, postavili, ali jedna još nije dovoljno bila ukopana. Glaurdićevo signaliziranje nisu čuli zbog vjetra, isto tako i dolazak kolone vozila s oborenim svjetlima. Za bijeg je bilo prekasno, prvo se vozilo zaustavilo pred vidljivom minom i odmah vatrom iz teške strojnice počelo pucati prema brdu, logičnom mjestu zasjede. Kotromanović se pak zatekao na strani koja je vodila izravno u peručko jezero te se u panici odbacio još bliže, u raslinje prema ponoru. Za to vrijeme, vozač BOV-a koji je ugledao minu krenuo ju je zaobilaziti, ali je upravo tim pokretom naletio na drugu, skrivenu minu i tada nastaje noćni pakao. - Ovaj BOV se samo prevalio dolje, kužiš… Ono, diglo ga… Svi su počeli vikati: ‘Zasjeda, zasjeda, zasjeda!!!’ Kolona je to baš velika bila. I samohotka je bila neka koja je počela pucati bezveze okolo, pješaci su počeli pucati, ono rat je nastao živi! Nevjerojatno, ali sva su trojica diverzanata preživjela kaotičnu noć! Kotromanović koji je bio u stupici, kada se sabrao, rezonirao je da raspucali protivnik vjerojatno i neće poći istraživati ponornicu prema Peruči te je krenuo k samom selu, potom bočno pretrčao cestu D1 i pobjegao u šume. Kozina koji je bio u najizravnijoj opasnosti preživio je zato što protivnik nije pretpostavio da je zasjeda bila netom postavljena (prekinuta), a kako je Glaurdić ispalio s brda projektil, iz napadnute su kolone pucali zapravo visoko preko Kozine koji im se nalazio ispred nosa, misleći da je riječ o uobičajenoj zasjedi i da se protivnik nalazi na udaljenosti od 150 i više metara. Glaurdić je pak na vrijeme napustio položaj koji se našao pod teškom vatrom. Smiješno, iako je svaki za svoja druga dva suborca smatrao da je sigurno mrtav, svi su preži-vjeli i na kraju se fortuna poklopila i jedna prerizična i nerezonski pokrenuta Kotromanovićeva inicijativa urodila je jako dobrim uspjehom.

Nema dovoljno prostora opisivati sve ovakve akcije jer su borci iz Jelačića radili nonstop. Manja ili veća diverzija svejedno, stalna izviđanja, uvijek u pokretu - tako je bojna djelovala sve do dolaska UN-a i ukidanja, odnosno integriranja ljudstva u postrojbe slične namjene. Posljednja akcija, zamišljena kao kombinirana diverzija, izvedena je 28. svibnja, neposredno prije velikoga primirja koje je trajalo sve do operacije „Maslenica“. Jedna je skupina trebala u zasjedi s velikom količinom eksploziva dočekati kolonu logistike, uništiti ju i za duže vremena ponovo onesposobiti djelovanje cestovne komunikacije D1 cestom. Druga skupina, šest ljudi koje je predvodio Kotromanović, trebala se opet oko Potravlja privući izdvojenom borbenom položaju, nastambi u kojoj je bio smješten vod (otprilike 20-ak ljudi) i istovremeno uništiti nastambu i onemogućiti svaki pokušaj otpora. - Zapravo smo došli kroz jedan kanal. Tu smo jako puzali, skroz se izgrebali… Ali, nisu nas mogli vidjeti jer je to sve ravno bilo. Prije su to sve bile oranice, a sada, kako se nije godinu dana radilo, narasla je divlja trava i kupine. Ono, došli smo im tiho, tiho, na ravnom, na jedno 100 metara iako su pasi lajali u tim napuštenim krajevima, krave su neke napuštene lutale… A gore na krovu je bio jedan njihov s mitraljezom i čujemo kako ga iznutra zovu imenom i pitaju: ‘Što se dešava? Zašto psi laju?’, a on kaže: ‘Ma, to su krave. Vidim krave koje su tu!’.

No nesretno po stražara i suborce mu, okolo njih nisu bile samo krave. Napad na taj položaj trebao je biti pokrenut nakon napada na kolonu, ali do diverzije na cesti nije došlo. Veliki trud, jer diverzanti su danima nosili eksploziv i postavljali ga u odvod ispod ceste, a također su provukli više od 300 metara žice, propao je zbog nepažnje. Naime, eksploziv nije aktiviran jer su se baterije od 9 volti tijekom noći jednostavno ispraznile što je svakako bio veliki previd. Kako do eksplozije nije dolazilo, a čuo se izdaleka dolazak kolone i kako su diverzanti iz druge skupine znali da se očekivani udar na cesti trebao dogoditi već prije nekoliko minuta, zaključili su da je ta diverzija propala i započeli udar na svoj cilj. U kakvom je stanju nakon udara protuoklopnim projektilima bila napadnuta nastamba i vojska, nije preteško za zaključiti, a diverzanti su se nakon jednominutnoga vatrometa brzo povukli. Čak su navečer došli završiti posao koji nije obavljen u planiranoj akciji. Aktivirali su eksploziv i dignuli u zrak omiljeno mjesto zasjede na D1 cesti. Bila je to posljednja akcija diverzanata iz Bojne Ban Josip Jelačić. Njihovi putovi razišli su se, potom i ponovo križali na drugim bojištima, kasnije i velikim operacijama Hrvatske vojske (Maslenica, Zima 94, Skok 1, Skok 2, Ljeto 95, Južni potez itd.) no to su već sasvim nove priče, kojima će Vojna povijest u skoro vrijeme posvetiti dužnu pažnju.

Ovo je bila priča o pripadnicima postrojbe za posebne namjene koja je djelovala na području srednje Dalmacije, a svakako je bilo zanimljivo pratiti ju iz perspektive aktualnoga ministra obrane, potom i potvrđivati brojnim dokumentima i zapisima s druge strane. Pripadnici bojne „Jelačić“ imali su višemjesečni niz stalnih (više ili manje uspješnih) diverzija i za slaganje slike o ratu na području Dalmacije, važno je ovu prilično zanemarenu kronologiju učiniti dostupnu javnosti.

 (Kraj)

>>Sinjski diverzanti (1. dio): Neispričana ratna priča Ante Kotromanovića

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije