Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

Sinčićeva retorika radikalni je oblik desnog populizma

Pravi problem nije Sinčić, nego više stotina tisuća birača, masa onih koji podržavaju protudemokratsku politiku
17. siječnja 2015. u 17:04 52 komentara 3509 prikaza
Ivan Vilibor Sinčić
Foto: Robert Anić/PIXSELL

Politički suparnici bili su vidljivo impresionirani njegovim rezultatom u prvom krugu predsjedničkih izbora te su svoje političke prioritete i političku retoriku brže-bolje počeli prilagođavati njegovima. Vidno potreseni Milan Kujundžić svoj je gubitnički govor u izbornoj noći stilizirao prema uzoru na njegovu retoriku. Ivo Josipović i Kolinda Grabar-Kitarović otvoreno su mu podilazili ne bi li u odlučujućemu drugom krugu glasovanja pridobili njegove birače. Uoči drugog kruga Josipović je restilizirao svoj program i proglasio “otuđene i bahate elite” glavnom preprekom razvoja zemlje. Kolinda Grabar-Kitarović odjednom je počela isticati ovrhe i deložacije kao velike problem zemlje. Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko nazvao ga je simpatičnim idealistom. Pripadnici hrvatske društvene elite nisu tajili da su mu svojima idejama i savjetima pomogli da oblikuje politički program. Mediji su se pokazali vrlo propusnima i nekritičkima prema njegovim idejama i djelovanju. Svrstali su ga među ličnosti godine, nazvali najugodnijim iznenađenjem predsjedničkih izbora, proglasili novom hrvatskom političkom nadom. On je, naravno, Ivan Vilibor Sinčić, predsjednički kandidat Živog zida, prvotno građanske udruge, a sada političke stranke, koji je u prvom krugu izbora osvojio više od 16 posto glasova birača i izazvao posvemašnju zbunjenost i pomutnju u javnosti. A što je zapravo nudio građanima ove zemlje, zašto se njegov politički program mnogima još uvijek čini neproničnim i zašto je uopće važno razjasniti taj slučaj?

Skromna ideološka paradigma

Premda nekoherentan i protuslovan, Sinčićev politički program – a time i program Živog zida i srodnih političkih i društvenih organizacija koje stoje iza njega ili su mu bliske – nije tako teško odrediti kako se čini na prvi pogled. Na retoričkoj razini, to je radikalan oblik desnog populizma – desnoga, a ne lijevog populizma, kako su ustvrdili brojni medijski komentatori koji misle da je lijevo sve što se poziva na siromašne i deprivilegirane. Sinčićeva skromna ideološka paradigma temelji se na dva temeljna stupa svakog populizma, elitama i narodu, te na njihovu konvencionalnome populističkom opisu. Prema toj paradigmi, političke i društvene elite glavni su izvor svih zala u zemlji. One su podaničke, izdajničke, kriminalne, korumpirane, lopovske, pokvarene, sebične, bezobzirne, bešćutne... Stalno lažu i varaju narod te sustavno uništavaju zemlju. Izdvajaju se posebno zle skupine unutar elita, poput tajkuna i bankara u ekonomiji i HDZ-a i SDP-a u politici. Katkad se i imenuju njihovi najgori pripadnici, kao što je Sinčić prozvao Vlahovića, Todorića, Valentića, Gregurića i Lukovića kao tajne vlasnike MOL-ova vlasničkog udjela u INA-i. Žrtva je elita prostodušan i pošten narod koji je opljačkan, pokraden, osiromašen, izmanipuliran, nemoćan, beznadan, ojađen, očajan... Narod, koji povremeno postaje “naš narod” i “hrvatski narod”, prigodno se interpretacijski razlaže na stare i mlade, nezaposlene i iseljene, nemoćne i bolesne; ili, još konkretnije, na deložirane i ovršene, blokirane i kreditno zasužnjene. Narod treba probuditi, ohrabriti, potaknuti u njemu ljutnju, gnjev i bijes kako bi se pobunio protiv bezobzirnih elita koje su ga podjarmile i vratio vlast koja mu izvorno pripada. Taj će posao obaviti Sinčić, aktivisti Živog zida i pridruženih organizacija koji ga brane, štite i spašavaju. Dosad su to činili rubnim izvaninstitucionalnim i protuzakonitim akcijama, a ubuduće će to raditi s pomoću političke vlasti koju su naumili osvojiti. Na toj točki ideološka i politička retorika desnog populizma prelazi u potencijalno protudemokratsko i protusustavsko djelovanje.

Socijalizam i nacionalizam

Sinčić se jedini u izbornoj kampanji zauzeo za obnovu polupredsjedničkog sustava koji očito shvaća kao institucionalni okvir unutar kojega bi mogao djelovati kao izborni diktator. Marginalizirao bi ili ukinuo postojeće ustavne i zakonske institucije i osnovao nove koje bi bile pod njegovom osobnom kontrolom, poput obavještajne službe i Državnog odvjetništva. Oni bi hapsili lopovske tajkune, bankare i političare po brzom postupku i na temelju popisa na papirićima kojima je Sinčić mahao u kampanji, a koji su izašli iz radionica “uglednih” teoretičara urote i zviždača. Ignorirao bi demokratske postupke u konstituciji vlasti pa mandat za sastav vlade nikad ne bi dao HDZ-u ili SDP-u, neovisno o volji birača. Bolji su ustavna kriza i posljedični slom političkog poretka nego vlast u rukama onih koje on ne podnosi. Pod svoju bi kontrolu stavio središnju hrvatsku banku i uveo novu monetarnu politiku koja se zasniva na neograničenu tiskanju novca. Proglasio bi moratorij na strane dugove, a dugove domaćih dužnika pokrio bi vraćanjem u zemlju imaginarnih milijarda s imaginarnih inozemnih tajnih računa i, mnogo konkretnije, konfiskacijom legalnih štednih uloga hrvatskih državljana u domaćima i inozemnim bankama.

Od nastanka neovisne Hrvatske prije četvrt stoljeća nijedan tako eksplicitan protudemokratski program nije dobio toliku potporu birača

On bi “eksproprirao eksproprijatore”, ali ne u korist radničke klase, kako su to radili komunisti, nego cijeloga opljačkanoga i osiromašenog hrvatskog naroda, napose deložiranih, blokiranih, ovršenih i kreditno zasužnjenih građana koji su najveće žrtve sustava i njegovih elita. Čini se da među stotinama tisuća tih ljudi nema onih, makar bili manjina, koji su dospjeli u težak socijalni položaj zato što su uzimali kredite za stanove i automobile za koje su unaprijed znali da ih ne mogu vraćati, što su svojedobno špekulirali s povoljnijim tečajem švicarca, što su peglali kreditne kartice iznad vlastitih financijskih mogućnosti, što su prodali kuće i stanove i ostali živjeti u njima kao da se ništa nije dogodilo, što su se nasilno uselili u tuđe stanove i zaposjeli tuđe privatno vlasništvo, što su otišli u mirovine u srednjoj životnoj dobi ne ispunivši ni starosne ni radne uvjete, što odbijaju preuzeti odgovornost za vlastite živote i živote svojih obitelji te traže da se za njih od kolijevka pa do groba skrbi država. Na negativne inozemne reakcije na svoje revolucionarne mjere Sinčić se ne bi osvrtao. Ako treba, “izveo” bi Hrvatsku iz Europske unije i NATO-a. Iz međunarodnih ekonomskih organizacija ne bi nas trebalo izvoditi jer bi nas same ekspresno izbacile.

Svojim političkim uzorima proglasio je Vladimira Putina i Viktora Orbana. Oni su uspješni upravo u onome što bi Sinčić želio poduzeti: marginaliziraju i ignoriraju ustavne institucije pravne države, ograničavaju temeljna ljudska prava i slobode, suzbijaju i progone političku opoziciju i neovisne medije, samovoljno diktiraju monetarnu i ekonomsku politiku, uhićuju neposlušne i štite odane im tajkune, grade personalizirane političke sustave i “meke” diktature. Oba žele proširiti svoja državna carstva: Putin je to već učinio nasilnom aneksijom ukrajinskog Krima i gruzijske Južne Osetije, a Orban nema ništa protiv promicanja mađarskog iredentizma. Uz te agresivne nedemokratske političare među svoje političke uzore ubrojio je i Mahatmu Gandhija, svjetski simbol pasivnog otpora imperijalizmu. Kakva konfuzija u glavi!

Od nastanka neovisne Hrvatske prije četvrt stoljeća nijedan tako eksplicitan protudemokratski program nije dobio toliku potporu birača. Stoga pravi problem nije Sinčić, nego masa birača koji su ga podržali. Pokazalo se da u Hrvatskoj postoji više stotina tisuća građana koji su pripravni podržati protudemokratsku politiku, bilo zato što su osviješteni protivnici liberalne predstavničke demokracije bilo zato što ne prepoznaju protuliberalnu i protudemokratsku prirodu neke politike. Ta masovna potpora proizlazi iz vrlo proširenoga mentalitetnog političkog sklopa čije su okosnice socijalizam i nacionalizam pa se u konačnici može nazvati i nacionalnim socijalizmom. A ta je ideološka mješavina zabrinjavajuće bliska mnogima političkim akterima u Hrvatskoj, uključujući i glavne političke stranke. Lijevi u njoj vide uglavnom ono socijalno, a desni ono nacionalno. Zato ni Ivo Josipović ni Kolinda Grabar-Kitarović nisu vidjeli, u osnovi, ništa sporno u Sinčićevu programu, mislili su da je spojiv s njihovim izbornim manifestima te da se njegovi birači mogu lako prebaciti u njihove glasačke tabore. Kakav užasan nesporazum! On se ne može opravdati bizarnim pozivanjem na Sinčićevo “dobro identificiranje stvarnih problema naroda”. Svi koji imaju oči vide “stvarne probleme naroda”, ali se korjenito razlikuju u gledanjima na njihove uzroke i njihovo rješenje. Konzervativci, liberali, socijaldemokrati, populisti, zeleni, fašisti, komunisti i zagovornici drugih ideoloških i političkih opcija ne razlikuju se prema tome što vide ili ne vide probleme društva u kojemu žive, nego prema tome kako ih tumače i kakva rješenja za njih nude.

Sve po kratkom postupku

Naposljetku, zar nije groteskno da je jedan dvadesetpetogodišnjak, nesvršeni student bez ikakva radnog iskustva, odlučio da sa svojega prvog radnog mjesta u životu, onoga predsjednika države, revolucionira državu i društvo po kratkom postupku? Što je, zaboga, tako privlačno, tako osvježavajuće i tako nadonosno u pojavi jednoga krajnje nesamokritičnoga i samodopadnog lika koji je odlučio da nas s ruba provalije na kojemu se nalazimo gurne na njezino dno? A na rub provalije doveli su nas i elite i narod, jedni više, a drugi manje. Nisu li Tuđman i HDZ u velikom prevratu početkom devedesetih godina ponudili narodu program za novo povijesno razdoblje koji su činile tri nerazdvojne sastavnice: Hrvatska, kapitalizam i demokracija? I nije li narod “plebiscitarno” prihvatio taj program? Nije, valjda, nitko ozbiljno mislio da će u doglednoj budućnosti Hrvatska biti suverena poput SAD-a, ekonomski razvijena i uređena poput Njemačke i demokratska poput Engleske?

referendum,predaja potpisa Politička analiza Referendumi često stvaraju ‘tiranske ishode’ većine nad manjinom Kolinda POLITIČKA ANALIZA Pomodna fraza 'To je završena priča!' je ušutkavanje javnosti

Mnogo je izglednije bilo da ćemo postati ono što smo danas: zemlja ograničene suverenosti, neuređenog polukapitalizma i defektne demokracije. I što sada? Zar ćemo se vraćati u državnu privredu i političku diktaturu? Ipak, iz “slučaja Sinčić” može se izvesti jedna korisna pouka: u potencijalnoj reformi izbornog zakonodavstva treba promijeniti zakonske norme kojima se uređuje izbor predsjednika države. Kada se već inzistira na izravnim izborima, trebalo bi makar razdvojiti aktivno i pasivno biračko pravo kandidata za taj položaj pa bi za predsjednika države mogli glasovati svi punoljetni građani, ali za to bi se mjesto mogli kandidirati samo oni koji imaju najmanje 35 godina. Do te bi dobi čak i ljudi u Hrvatskoj mogli završiti fakultet i steći nešto radnoga, a time i životnog iskustva kako bi zrelije i odgovornije djelovali u politici.

Dinamo i Rijeka sastali se u 24. kolu HT Prve lige
NAZIVAJU GA BJEGUNCEM
Zoran Mamić zbog ovoga nije dobio državljanstvo u UAE? 'Osjetljivi su na to!'
Nikša Bratoš
RAIFFEISEN FUTURE BOOST
Nikša Bratoš pružio pogled iza scene velike glazbene karijere i otkrio kako se živi od glazbe u Hrvatskoj
  • stefj:

    Koja glupost... Sad ćemo sve što ne valja ili je radikalno trpati desno. Još ćemo i komunizam proglasiti eksternom desnicom... Sinčić je čisti lijevi anarhist, nema tu niti D od desnog. Negacija državnih institucija, privatnog vlasništva, kapitalizma - to nema ... prikaži još! dodirnih točaka s desnim, čak niti s ekstremnom desnicom.

  • NAĐI-zaZAGREBbezkumova:

    Sinčić je iskreni ljevičar, za razliku od salonskih iz SDP-a.

  • Avatar Rinzaj
    Rinzaj:

    nemam premijum bodova a ni para da ih kupim pa da pročitam članak, ali s obzirom na uvod, kako da kažem, članak nebi kupio ni da mi plate :D