Naslovnica Premium Analize i intervjui

Simone Veil - ženama omogućila pravo na pobačaj, preživjela shoah i ostvarila EU

Na njezinu blagom liku (i licu) nije se vidjelo da nosi toliki teret vlastitog života. Nosila je i teret svoga vremena, s kojim će biti položena u laički hram
20. srpnja 2017. u 22:05 1 komentara 354 prikaza
Simone Veil
Foto: Reuters/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/6

Francuska je poznata po tome što brižljivo vodi računa o čuvanju svoje povijesne veličine i zaštiti vlastitih velikana; za te je potrebe sagradila dva lifta koja vode njene najbolje sinove i kćeri (puno više sinove, jer su kćeri stoljećima čekale pred vratima) do društvene besmrtnosti: jedan je da za života uđu u članstvo Academie française, a drugi da poslije smrti budu pokopani u Panthéonu.

Simone Veil ODLAZAK VELIKANKE Umrla je Simone Veil, ikona europske borbe za prava žena

Akademike ne zovu slučajno besmrtnicima, jedni iz poštovanja za njihove zasluge koje su ih dovele pod slavnu kupolu uz lijevu obalu Seine, a drugi iz ljubomore što takvo ekskluzivno pravo izabrani pojedinci mogu uživati sve dok ih Bog ne pozove k sebi. Materijalni privilegiji su zanemarivi (3800 eura na godinu).

Članstvo Akademije ponajprije je pitanje moralne i intelektualne časti. Druge besmrtnike koji poslije fizičke smrti vječnost provode u Panthéonu, velebnoj građevini podignutoj po uzoru na baziliku sv. Petra u Rimu i katedrala sv. Pavla u Londonu na najvišem pariškom brdu nedaleko od Luksemburškog parka, ostali smrtnici doživljavaju također kao otuđenu elitu koju su domovina i nacija izdvojile da svjedoče o njihovoj vječnosti u vremenu i u prostoru.

Dvije besmrtnosti opet se spajaju u jednoj ličnosti, ovoga puta ugledne političarke i humanistice Simone Veil (rođene Jacob, da je ne bi netko poistovjetio s istoimenom književnicom i filozofkinjom, prerano umrlom za vrijeme rata u 34. godini) koja je nedavno umrla kao akademkinja-besmrtnica, a uskoro bi, odlukom predsjednika Republike, trebala biti pokopana u hramu „Velikih ljudi“ koje posebno štiti „zahvalna domovina“: zbiva se još jedan posebni, uzvišeni trenutak francuske povijesti, kakav se nije vidio od smrti Victora Hugoa (1885. godine).

Između njih je, istina, političar François Sadi Carnot uživao rijetko pravo da bude izravno pokopan u nekadašnjoj grandioznoj crkvi Sainte-Geneviève, koju je Revolucija konfiscirala i prenamijenila za sadašnje svrhe čuvara mrtvih ljudi koji su se istakli u borbi za slobodu. Dva besmrtnička kruga slična su po tome da (p)održavaju kult izuzetnih Francuza i njihova posebnoga mjesta u povijesti francuske države i nacije; otkako ju je 1634. osnovao kardinal Richelieu po zapovijedi Luja XIII., Akademija okuplja crème de la crème intelektualne elite, i skrupulozno funkcionira na načelu numerus claususa, ne prelazeći nikad zadanu brojku od 40 članova, dok se pod kupolom Panthéona sporo, jednom u mandatu svakoga predsjednika, povećava broj slavnih smrtnika koji ulaskom u taj posvećeni prostor domovine postaju njeni zaštićeni besmrtnici; o novim članovima u Akademiji odlučuju akademici sami, na osnovi prijava, koje imaju samo jedan uvjet – da kandidat nije stariji od 75 godina, i poslije izjašnjenja koje može ići u nekoliko krugova, čak se i ponavljati; tko će ući u Panthéon, o tome odlučuju vladari, u sadašnjem sustavu Pete republike šefovi države, koji moraju paziti da novi stanar u hramu domovine ne bi doživio sudbinu Honoréa Mirabeaua koga je Revolucija tamo prvog pokopala uz sve počasti i time zavjetnu crkvu bolesnoga kralja Luja XV. pretvorila u posvećeno mjesto Republike i njenih velikih ljudi koji su se istakli u borbi za slobodu.

Mitterand Das ist François Mitterrand nije Valter. BiH nije obranio, a Srbe je pretvorio u gospodare rata

Privremeni Mirabeau

Učeni grof Mirabeau, predvodnik trećeg staleža, predsjednik Skupštine na svome je primjeru pokazao da revolucije znadu jesti i mrtvu djecu; kad je, posmrtno, iz njegovih pisama, otkriveno da je šurovao s protivnicima Revolucije, Revolucija ga je proglasila izdajnikom i izbacila iz Panthéona, gdje je Mirabeau proveo gotovo tisuću dana, uz Voltairea i Rousseaua, koji su, u međuvremenu, zbog njihovih zasluga za slobodu, tamo preneseni.

Ne računajući privremenog Mirabeaua, Voltaire je najstariji stanar toga hrama. Ipak, nesretna sudbina jednog od vođa Revolucije stoji kao opomena vladarima da poštuju princip distancije kad dijele nove propusnice. Distancija je postala pravilo kod izdavanja dozvola za drugi pokop.

Pisac Ėmile Zola umro je na početku prošloga stoljeća dok se još nije bila smirila tektonika koju je izazvao glasovitim otvorenim pismom „J’accuse“ u obrani kapetana Alfreda Dreyfusa, lažno optuženog (i prvotno osuđenog) u najvećoj antižidovskoj aferi u francuskoj povijesti; prošlo je, ipak, šest godina dok nije drugi (i posljednji) put pokopan u Panthéonu; pisac, novinar i političar Jean Jaures, ubijen na početku Prvog svjetskog rata, čekao je 10 godina; pisac i de Gaulleov ministar kulture André Malraux punih 20, a Alexandre Dumas čak 123 godine.

Nema nikakvog automatizma, predsjednici države važu, da se ne bi potkrao neki novi Mirabeau. Brzopleti Nicolas Sarkozy izazvao je mali skandal već samim spomenom da bi u Pantheon mogao preseliti Louisa-Ferdinanda Célinea ne znajući da veliki pisac nije samo napisao „Putovanje onkraj noći“, pa do većeg skandala nije došlo kad je i on otkrio da je njegov favorit jedan od najvećih antisemita 20. stoljeća i uvjereni nacist.

Poslije smrti Simone Veil, predsjednik Macron nije oklijevao kad su brojne udruge civilnoga društva, najglasnije udruge žena kojima je pokojnica podarila za života jedno od velikih ženskih prava na slobodu pobačaja, prevodile u laički prostor čuvenu molbu vjernika za papu Ivana Pavla II.: „Santo, subito“! Pokojnici je, na njihov zahtjev i svojom voljom, obećao mjesto sveca u državnome Panthéonu, i sasvim je približio Victoru Hugou – da iz jedne besmrtnosti prijeđe u drugu.

Slavni pisac gradio je svoj posebni tip veličine, ne samo članstvom u Akademiji nego i svojim javnim i političkim djelovanjem koje je išlo u velikome luku, od zadrtog monarhista do uvjerenog republikanca, od deklariranog desničara do ikone tadašnje političke ljevice, od nacionalističkog trubadura do gorljivog zaštitnika Ujedinjenih država Europe. Kad je poslije udara Napoleona III. (1851.) morao pobjeći iz Francuske, kao što je pred zatvorom bježao i Voltaire prije, i Ėmile Zola, poslije njega, Hugo je objavio proglas na kome je okupljao neslobodne i obespravljene i koji ga je kvalificirao za Panthéon: „Ako bi, nesrećom, u Francuskoj ostalo samo 100 ljudi spremnih srcem braniti slobodu, bio bih među njima; na dan kad bi ih bilo samo 10, bio bih među 10; onoga dana kad bi ostao samo jedan, to bih bio ja.“

Pisac “Jadnika“ kretao se među jadnicima svoga vremena i svoga grada: nije mogao sam odluči(va)ti hoće li biti pokopan u Pantheonu, ali je među pariškom sirotinjom, kako legende govore, regrutirao (kažu: i plaćao) stotine tisuća ljudi koji su ga pratili na posljednjem putovanju do njegova groba u tome uzvišenome hramu.

Samo je Adolphe Thiers imao masovniji sprovod: buržoaski Pariz tako je nagrađivao političara koji je kao ministar unutrašnjih poslova i predsjednik vlade (s)rušio Parišku komunu, i oslobodio grad revolucionarne napasti. Političar je u toj masi otišao svojim putem, daleko od Panthéona, koji ne nagrađuje (njegove) surovosti. Ni Napoleon nije bio nježan, njemu je država podigla monumentalni mauzolej, ali mu nije otvorila vrata Panthéona.

Francuzi na njegovu primjeru dijelom potvrđuju, a dijelom odbacuju Plutarhovu misao da je „nezahvalnost prema svojim velikanima obilježje snažnih naroda“ pa nema u glavnome gradu nego jednu usku ulicu koja od Luksemburškoga parka vodi do Seine. Povjesničari su se uglavnom suglasili o njegovoj proturječnoj ulozi u povijesti, osim što i dandanas neki potežu pitanje je li u hermetički zatvorenome lijesu, koji su Englezi uputili sa Svete Helene, stvarni i cijeli Napoleon Bonaparte. Povijest se ne može mjeriti na vagi, pogotovo kad mjeri specifičnu težinu velikih ličnosti. Tko može objasniti zašto Marcel Proust nije bio u članstvu Academie française.

Violina iz Auschwitza Violina iz Auschwitza Kako sačuvati dušu i ostati čovjek dok te okružuju zvijeri

Odnos prema Židovima

Premlad je, kažu, umro, isto kao i dvojica drugih velikih književnika, Guillaume Appolinaire i Charles Peguy, ili glazbenik Claude Debussy. Ali, Honoré de Balzac, a pogotovo Ėmile Zola, nisu umrli mladi, tražili su svoje mjesto pod kupolom, uživali su i podršku Victora Hugoa, a umrli su kao obični smrtnici (da odgovor bude teži, Zola je ušao u Pantheon, gdje se, po definiciji, teže ulazi). Kardinal Richelieu htio ju je depolitizirati, odvojiti od tutorstva vlasti, i namijeniti joj jednu jedinu, ali veliku ulogu – zaštitu i promicanje francuskoga jezika.

Zato su u njoj dominirali majstori riječi, pisci i pjesnici (Molière, Diderot, Maupassant, Baudelaire..), ali je bila otvorena za istaknute znanstvenike (Descartes, Pascal…), državne poglavare (Valéry Giscard d’Estaigne), vjerske dostojanstvenike (kardinal Lustiger), visoke vojne časnike (maršal Pétain). U više od četiri stoljeća djelovanja, u Akademijinim foteljama, koje nose imena po najslavnijim akademicima (Simone Veil je sjedila u Racineovoj fotelji), prošlo je do sada 730 uglednih ličnosti, a samo se u rijetkim slučajevima koristio institut opoziva ili izbacivanja.

Za vođu kolaboracionističkog režima Philippea Pétaina i njegova ministra Abela Bonnarda i intelektualnog vođu francuskoga ekstremnog nacionalizma Charlesa Maurrasa „besmrtnici“ poslije rata nisu mogli naći nikakvo opravdanje da ih ne isključe iz članstva. Ali, zato su, koju godinu kasnije, u članstvo primili Pétainova cenzora za film i veleposlanika u Bukureštu i Bernu pisca Paula Moranda; kao zakoniti zaštitnik Akademije, predsjednik Republike Charles de Gaulle uzvratio je neelegantnim potezom da prekrši protokol i odbije primiti novoga akademika u Elizejskoj palači.

Čak je i šef države desnoga političkog porijekla imao problema da suzbije povremene izljeve desničarstva, što je odvraćalo neke velike pisce lijevih političkih uvjerenja da se kandidiraju (nobelovci A. Gide, R. Martin du Gard, među ostalim), neki su odbijali prijedloge da se kandidiraju (M. Kundera ili živući nobelovci Le Clezio, P. Modiano), a neki istupali iz članstva, kao Julien Green, jer se nisu slagali s politikom koju je zastupala.

Vatrene polemike pratile su i primanje Alaina Finkielkrauta. Oko Simone Veil nije bilo ni dima ni vatre kad je 2008. ulazila u Akademiju, kao veliki pravnica i političarka, autorica zapažene autobiografije „Une vie“ i drugih djela, plodni borac za politička slobode i ljudska prava, velika zagovornica europskoga ujedinjenja i prva predsjednica Europskoga parlamenta, izabranog na izravnim izborima.

Za njezin ulazak u Panthéon, pak, presudno je to što ona personalizira tri velika momenta francuske povijesti 20. stoljeća: shoah, koju je sama doživjela i preživjela, emancipaciju žena i ujedinjenje Europe. Ona predstavlja jednu od brojnih obitelji francuskih Židova koja je za vrijeme rata nasilno odvedena u nacistički logor Auschwitz-Birkenau, u kome ni ona vjerojatno ne bi preživjela da je jedan logoraš nije savjetovao da kaže logorskim vlastima da je navršila 18 godina (a imala je 16,5), da ne bi odmah završila u plinskoj komori, kao nesposobna za „rad koji oplemenjuje“: vratila se samo sa sestrom, bez oca i dva brata (tri muška člana Jacob sudbinski je vratila s tri sina, koje je rodila u braku s poznatim odvjetnikom Jeanom Veilom).

U njezinu slučaju, povjesničar Pierre Nora vidi „francuski pakt“ koji je od Francuske napravio „najznačajniji laboratorij za sudbinu Židova“. Francuska je prva zemlja koja je u Revoluciji, na platformi građanina, emancipirala Židove i uključila ih u novu zajednicu građana; u aferi Dreyfus, Francuska je obranila Židove od progona i manipulacija, i uključila ih u skupnu zajednicu Republike; i konačno, Židovi su za vrijeme rata „imali osjećaj da ih je Francuska izdala“ (80.000 završilo je u nacističkim logorima), ali je poslije rata Francuska obranila i njihov identitet, kulturni i religijski, i njihovo mjesto u integriranome društvu. U liku Simone Veil, posmrtno su nagrađeni njezin humanizam i politička otvorenost, demokratski duh i tolerancija.

Nakon svega što je doživjela na tlu Njemačke, ona je imala snage reći o francusko-njemačkoj suradnji: „Nemamo izbora, moramo ponovno živjeti zajedno. Zajedno, jeste li me čuli!“ Nikad se ona nije do kraja iskrcala iz konvoja br.73, kojim je s obitelju putovala u logor smrti; nikad sa svoje ruke nije izbrisala logoraški broj 78.651, čak ga je dala ugravirati na mač s kojim je ulazila u Akademiju. Dok se mnogi drugi logoraši nisu znali nositi s teretom logora, pa su brisali uspomene ili nisu umjeli živjeti s njima, kao Primo Levi, koji se slomio pod tim teretom, uz sve briljantne ispovijedi u svojim knjigama, Simone Veil je pamtila, ali nije kažnjavala, ni druge ni sebe.

U vladi Jacquesa Chiraca, i u mandata Giscard d’Estainga, ona je 1975. kao ministar za prava žena uspjela uvjeriti Nacionalnu skupštinu, s 98 posto muškaraca u njezinu članstvu, da usvoji zakon o slobodi pobačaja, u atmosferi urlanja i u kampanji prijetnji i vrijeđanja, kakve ne pamti francuski parlamentarizam. Ona je rušila kanone o muškoj dominaciji, kao druga žena u poslijeratnih vladama, osma žena u Akademiji (Marguerite Yourcenar je probila led 1980.) i četvrta žena koja u Panthéon ulazi po vlastitoj ulozi, poslije Marie Curie, čiji su ostaci preneseni u taj hram 1995. Shvatljivo je zašto su udruge žena bile na čelu zahtjeva da se Simone Veil, bez čekanja, pokopa u Panthéonu: ona ih nije pozivala na pobačaje, ali im je dala pravo i slobodu da to dalje ne čine ilegalno i na opasan način.

Auschwitz Goran Gerovac Da je Hitler pobijedio, danas bismo bodljikavu žicu Auschwitza slavili kao mjesto gdje je obranjena Europa

Teret vlastitog života

Dvije institucije za proizvodnju besmrtnosti nisu podjednako impresionirale francuske vladare, koji su mogli i sami računati na mjesto pod njenim kupolama. De Gaulle je više gledao prema Akademiji, s ljubomorom koju uvijek nije mogao sakriti. Ratni pobjednik i osnivač Pete republike gledao je pak na Panthéon svisoka, čak s karakterističnim prijezirom: nije htio dijeliti mjesto s 80-ak drugih povijesnih velikana, u „prašnjavom gnijezdu, bez zraka i svijetla“, radije je htio biti u prvi u malom lorenskome selu (Colombey-sur-Deux Ėglises).

Njegov rival s Ljevice, François Mitterrand, više je bio zaokupljen Panthéonom, toliko da je na dan inauguracije 1981. napravio pravu političku predstavu nad grobovima Victora Schoelchera, Renéa Cassina i Jeana Moulina koji simboliziraju tri velike vrijednosti francuske državne i nacionalne povijesti – ukidanje ropstva, prava čovjeka i otpor nacizmu. Socijalistički predsjednik bio bi pokopan na brdu Beuvray, gdje je boravio Cezar sa svojim legijama i gdje je rimski imperator napisao svoje glasovito djelo „De bello Gallico“ da Ministarstvo kulture nije uskratilo potrebnu podršku, pa je na kraju pokopan u obiteljskoj grobnici u Jarnacu; nije to bila njegova želja, ali nije imao drugoga izbora.

Dvostruka besmrtnica Simone Veil umrla je sa 89 godina. „Imam osjećaj”, napisala je u Memoarima, “da ću, kad budem umirala, misliti na shoah.“ Možda je tako i s time i umrla. Na njezinu blagom liku (i licu) nije se vidjelo da nosi toliki teret vlastitoga života. Nosila je i teret svoga vremena, s kojim će biti položena u laički hram. Nesreće je nisu deformirale, da Francuzi ne bi digli ruke da poslije Victora Hugoa ta dobra, hrabra i humana žena čeka najkraće na novi dom u Panthéonu.

Naslovnica knjige koju je izdao Hena com Nova knjiga: Tena Štivičić "Pepeljugino maslo" Zdrav razum za sve koji se uhvate za pištolj na riječ feminizam SNIMILE GA KAMERE Stao na grob bivšeg francuskog predsjednika i nogom srušio križ tito SUKOB TAŠTINA ILI PRINCIPA Susret de Gaullea i Tita spriječio je četnički vođa Draža Mihailović

 

VIP izdvaja za Vas

  • bakulušić:

    Blagi lik i blago lice? Osobe koja je omogućila ubojstvo čeda u utrobi? Ovo je tema za psihologe i mali test iz psihologije sa pitanjem - što vidite na ovoj slici? Vrlo mali broj ispitanika bi vidio blagi lik i ... prikaži još! blago lice. Što vi vidite?