Kladionice obožavaju one koji se za 10, 15 kuna klade na puno parova. Takvi, naime, uglavnom ne uspiju, a od milijuna takvih kladionice žive. A groze se onih koji stavljaju velik novac na samo jedan ili dva para. Takvi su kladionicama najveća opasnost. Hrvatska se, kako je to priznao naš premijer Andrej Plenković, krivo kladila na AstraZenecino cjepivo protiv COVID-19. Nije došlo prvo, nego treće, a sada kad je konačno počela veća proizvodnja, u Hrvatsku stiže na kapaljke. U državnom aparatu sigurno neće reći tko se to uime Hrvatske kladio na krivog konja, što je i razumljivo, no treba se pobrinuti da se taj uime Hrvatske ubuduće ne kladi. Ne ide ga, jer je igrao na previše parova. Možda je, čak, opet razumljivo za nas Hrvate, pomislio da se vrijedi kladiti na AstraZenecu i zato što tamo imamo svog igrača, naše gore list.
Naime, šefica je te farmaceutske kompanije baš za Europu i Kanadu Iskra Reić, naša Splićanka, ujedno potpisnica ugovora uime AstraZenece o nabavi cjepiva s EU. Pa je bilo normalno pomisliti da će nam u toj nevolji oko nabave spasonosnog cjepiva i ta činjenica biti na pomoći. Kada sada slušamo Krunoslava Capaka kako za iduća dva tjedna snuždeno najavljuje da će nam cjepiva AstraZenece stići čak nekoliko puta manje od one i više nego prepolovljene količine, postaje jasno da od same činjenice što imamo Hrvaticu u vrhu AstraZenece ima malo vajde. Možda ona i nije kriva, možda su nju šefovi gurnuli da gasi požare u pregovorima s vrhom EU i novinarima, možda i nije bila u prilici utjecati na to da njezina mala domovina od četiri milijuna stanovnika prođe manje loše. No, svakako grubo zvuči kad čuješ da je Hrvatska u toj podjeli prošla toliko loše, a da su samo Bugarska i Letonija u EU prošle lošije. Nacionalizma, pak, u podjeli cjepiva ne da ima, nego je ono dominantno.
Kako drukčije nazvati ono što su napravili SAD, Velika Britanija, Izrael, koji su jednostavno iz nacionalnih razloga pokupili ispred nosa EU njoj obećano cjepivo. Menadžer Pfizera, koji se pobrinuo da se milijuni doza cjepiva proizvedenog u EU najprije šalju u Izrael, bio je nakon uspješno završene akcije nagrađen izraelskim državljanstvom. Premda je EU dogovorio zajedničku i tzv. solidarnu nabavu cjepiva, kada je došlo do podjele, solidarnost je brzo isparila, a prednost dobila nacionalna politika. Sve to objašnjava i naše većinsko razmišljanje da je ipak dobro kad imamo zemljakinju u AstraZeneci, i još k tomu Hrvata na Sveučilištu Oxford, koje je razvilo cjepivo, pa smo tako završili u krivoj procjeni i očekivanjima.
Ljudi su sada zbunjeni jer o nepravednoj podjeli cjepiva, pri kojoj je jedna od najzakinutijih članica baš Hrvatska, prvi govori austrijski kancelar Sebastian Kurz i tvrdi da nije u redu da su Nizozemci povukli dvostruko više cjepiva od male Hrvatske. Zbunjeni su i kad Plenković nakon toga kaže da raspodjela nije nepravedna jer smo se krivo kladili. U međuvremenu, osjećajući valjda da se hrvatska javnost narogušila, Plenković sada kaže da je i Hrvatska nezadovoljna količinom te da je u stalnom kontaktu s Kurzom. Objasnio je da je na sastanku na vrhu u Bruxellesu od kolega zatražio uspostavu korektivnog mehanizma kako bi one zemlje koje imaju više dale onima koje imaju manje. Inače, u međuvremenu su Češka, Slovenija, Bugarska i Letonija zatražile hitan sastanak na vrhu zbog “velike razlike u raspodjeli cjepiva” pa je i to bio signal da se i Hrvatska može malo naljutiti.
Kako smo već shvatili da neće doći taj dan u kojem bi se EU postavio čvrsto, pa i ucjenjivački prema farmaceutima ucjenjivačima, zabraniti im izvoz izvan EU ili poduzeti slične pritiske, Europljanima ostaje da se sami pobrinu da ih farmaceuti jače dožive. Kad bi SAD bio izložen sličnom pritisku farmaceuta, lako je zamisliti što bi bilo njihovo prvo pitanje u razgovoru: “Gospodo, planirate li vi u budućnosti i dalje prodavati svoje proizvode na našem jedinstvenom tržištu od 330 milijuna ljudi?” E, sad samo u tom pitanju treba zamijeniti ono SAD s EU, a njihovo brojčano stanje tržišta zamijeniti s 450 milijuna potrošača, koliko ima EU. Pa neka farmaceuti zamisle što bi se dogodilo kada bi takvo tržište počelo izbjegavati njihove brojne proizvode, od kojih oni zapravo i žive, a prodaja ovog cjepiva tek je maleni kotačić u tome velikom stroju.
Što se Hrvatske tiče, dobro je što su se u međuvremenu prosvijetlile glave o obnovi Imunološkog zavoda, no ta će obnova uz EU novac trajati tri godine. Stoga je na mjestu plan Davora Filipovića da se u roku od godinu dana u Zagrebu sagradi pogon za proizvodnju cjepiva protiv korone. Treba nam takva proizvodnja i prije dovršetka novoga Imunološkog, a takvi pogoni diljem EU upravo niču. Najnoviji u Italiji dovršen je u samo tri mjeseca. Naravno, treba najprije dogovoriti dobivanje licencije, uz preporuku – nemojte se opet kladiti na AstraZenecu.
A neki jos vjeruju da o nama brinu najviše oni koji se zalažu za eutanaziju, pobačaje, sterilizaciju i smanjivanje stanovništva na Zemlji.Tužno