li mi ili oni! Čini se da je ova Milanovićeva sintagma iz kampanje za parlamentarne izbore 2015. svom silinom pogodila SDP.
U stranci je doslovce započeo bratoubilački rat i pitanje je kako će i kada završiti. Nakon što su Peđa Grbin, a potom i čitav niz SDP-ovih saborskih zastupnika pozvali aktualnog šefa Davora Bernardića da odstupi sam s liderske pozicije, više nema natrag. Nešto se drastično mora dogoditi. Hoće li Bernardić shvatiti da stranka s njim nema perspektive, otići i raspisati nove unutarstranačke izbore ili će sve širi krug nezadovoljnika doista krenuti u dosad neviđeno svrgavanje šefa najjače oporbene stranke na stranačkoj konvenciji u prosincu, brzo će se vidjeti. No, što god se dogodilo, čini se da pobjednika neće biti. Jer, ostane li Bernardić na čelu SDP-a, ta stanka i nema neku perspektivu.
Sruše li šefa na konvenciji, teško da će SDP opstati čitav. Prije će se podijeliti na dvije opcije. Ali mnogi nezadovoljnici rezoniraju ovako: ako na konvenciji pobijedi Bernardić, stranka nema baš nikakve šanse. Ako ga pak srušimo, doći će netko novi. Je li taj novi najbolje rješenje, nitko ne zna, ali s tim nekim novim barem postoji tračak nade će se stvari popraviti. Upravo zato mnogi u stranci drže da bi dobrovoljni Bernardićev odlazak bio najbolje, možda i jedino rješenje za stranku. I zato se i rodila ideja da se nagovori primorsko-goranskog župana Zlatka Komadinu da pokuša objasniti Bernardiću da bi bilo najbolje da ode sam. A da do novih izbora na kojima će se birati novi predsjednik stranku privremeno preuzme upravo Komadina kao čovjek s iskustvom i autoritetom. No šanse su za to od samog starta bile minimalne.
– Teško je procijeniti što će se dogoditi. Lako je moguće da Bernardić sve ovo preživi, ali on u stranci nema nikakav autoritet i neće ga nikad ni imati. Njegov ostanak na čelu SDP-a potpuno je besmislen. On je hodajući mrtvac i jedino je pitanje koliko će umiranje trajati – slikovit je naš sugovornik iz SDP-a. I dio onih koji su Bernardića “do jučer” podržavali i koji su mu pomogli da postane novi šef – u njega više ne vjeruje. Vide da u zadnjih devet mjeseci, koliko vodi SDP, nije pokazao da može i da zna. Nije da se nije pokušalo. Povukao je i neke dobre poteze. Ponovno su ustrojeni stranački savjeti, počelo se raditi na novom programu, novom stranačkom statutu, ali sve to ide presporo i sve je to nedovoljno. U samom početku napravio je kardinalnu grešku. Umjesto da on bude šef Kluba zastupnika i koristi sve blagodati saborske govornice za SDP-ove inicijative, Bernardić je odlučio raditi ono što mu najbolje ide, obilaziti teren i konstantno lobirati za sebe. Paralelno, krenuli su žestoki napadi sa svih strana, na lokalnim izborima stranka je ostvarila vrlo loš rezultat, a sve je rezultiralo padom Bernardićeva osobnog rejtinga na razinu statističke pogreške, srozavanjem ugleda SDP-a.
– Nisam zadovoljan njegovim ponašanjem, ali i oni koji ga napadaju snose veliku krivicu za sve što se dogodilo. Poput Milanke Opačić koja se nikako ne može pomiriti s time da više nije ono što je bila. Ili Peđa Grbin koji izjavljuje po medijima da se mjesec dana nije čuo sa šefom stranke, a nije ga ni zvao. Pa tko bi koga trebao zvati? Jasno je da je cijelo vrijeme tražio samo sukob. Treba naći rješenje, a koje je to, ja ne vidim. Dobrog, mislim, više nema – kaže ugledni SDP-ovac. Drugi naš sugovornik iz SDP-a koji podržava Bernardića dodaje kako je na šefu sada da povuče neke poteze: “Ili da izbaci najglasnije, što bih mu ja savjetovao i što bih ja napravio, ili da raspiše nove unutarstranačke izbore.”
Žalosno je gledati
– Ne vidim kako bi bilo moguće da Bernardić sam ode. Izabran je prije devet mjeseci i doista ne znam što je to loše učinio u međuvremenu. Niti nam je rejting drastično pao niti narastao, a konstantno mu zapliću noge sa svih strana. U tim je uvjetima nemoguće raditi. Po meni, neki moraju platiti i podnijeti odgovornost za ovo što su izgovorili zadnjih dana – kaže naš izvor iz SDP-a. Da Bernardić ne misli odstupiti, vidjelo se u četvrtak kada je na Iblerovu trgu sazvao sve šefove županijskih organizacija, neke gradonačelnike, načelnike. Bila je to, logično, prilika da ispipa bilo terena, kako dišu i što bi se doista moglo dogoditi ako netko na konvenciji zatraži njegovu glavu. No garanciju da će sve proći glatko ipak nije mogao dobiti. U svakom je slučaju žalosno gledati na što se svela glavna oporbena stranka koja iz dana u dan tone u irelevantnost što je vjerojatno i najgore što se jednoj stranci može dogoditi. Kriviti za to jedino Bernardića bilo bi nepošteno. Krivaca je puno i u aktualnom vodstvu i u bivšem koje ga danas kritizira, od kojih mnogi ni sami nisu napravili puno da SDP bude bolji i jači i koji su se jedino brinuli za svoje fotelje. Vrhunac glavinjanja dogodio im se krajem prošlog tjedna kada je stranka po tko zna koji put promijenila mišljenje i opet odlučila da će u Saboru vezati izbor trojice ustavnih sudaca s osnivanjem istražnog povjerenstva za Agrokor.
Danima prije od ljudi iz Kluba moglo se čuti kako imaju problem s podjelom pitanja za aktualac, kako rijetko tko više želi javno nastupati u ime stranke jer ne znaju što je stav SDP-a. Postoji i ta fama da su krivci za Bernardićeve gafove i nesnalaženje svi oni koji mu od starta nisu dali pravu priliku, nikada nisu ni prihvatili da je predsjednik SDP-a jer nije bio njihov, jer od njega neće imati koristi. Ali i to spada u političku arenu i s time bi se Bernardić trebao znati nositi. Jer to je isto liderstvo, a ono doista nije za svakoga. A Bernardić očito ne zna i ne može. To su vjerojatno znali i neki uz čiju je pomoć i postao predsjednik SDP-a. Ali ih za to i nije bilo mnogo briga. U tom trenutku bilo im je najvažnije da stara garda ode i da konačno na svoje dođe ona “druga” ekipa koju je bivši šef godinama marginalizirao. I da podijele plijen. A za sve loše i krive šefove poteze, promašene izjave i nebuloze bilo je najlakše okriviti medije, interesne skupine. Pri čemu se zaboravilo da Davora Bernardića i mediji i javnost znaju godinama jer on u politici nije novo lice i da „ne prolazi“ jer nitko ne pamti da je išta specijalno napravio. Osim da je nekad najjaču zagrebačku organizaciju, koju je on vodio godinama, doveo na niske grane. I da je godinama slovio kao SDP-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba s nikakvim šansama za pobjedu. To zapravo znači da su SDP-ovci izabrali za svog šefa čovjeka koji bi im jednog dana trebao biti kandidat za premijera, a koji izbore ne bi dobio ni u Zagrebu. I to je najveći problem u SDP-u. Što oni adekvatnog lidera na vidiku nemaju. Jer da imaju nekoga tko “svijetli”, onda bi i Bernardić već bio bivši jer bi se oko njega vrlo brzo okupila široka jezgra. A paradoksalno je da se upravo u tome krije i najveća Bernardićeva šansa da opstane, jer njegova je oporba “razbijena vojska”. Ako se ne dogovore o jednom kandidatu, šanse da će srušiti Bernardića su im minimalne. Ipak, za sada izgleda da najviše šansi, odnosno da najveću potporu, dođe li do rušenja Bernardića, može dobiti ili Peđa Grbin ili Siniša Hajdaš Dončić. No nisu oni jedni potencijalni kandidati za predsjednika. Tu su i Joško Klisović i Sabina Glasovac, Biljana Borzan i Tonino Picula, kao i Mirando Mrsić.
Sve je problem
– Tu je puno struja. Nekima odgovara da Bernardić ostane, da bude slab jer će za nekoliko mjeseci biti još slabiji što će pak povećati njihove šanse da ga sruše i dođu na njegovo mjesto. Nažalost, upravo na takav način promišljaju mnogi. Što njima znači i rejting od 70 posto ako oni nisu u Saboru. Baš ništa – kaže saborski zastupnik SDP-a. Na sličnom je tragu i sin prvog predsjednika SDP-a Ivice Račana i član SDP-a Ivan Račan.
– Kad bi problem bio samo predsjednik SDP-a, tad bi se relativno lako i brzo krenulo u rješavanje problema. Problem je nažalost gotovo sve. Identitet, vizija, dnevni sadržaj, organizacijsko ustrojstvo... SDP previše sliči na stranku javnog sektora; stranku prožetu borcima za privilegije, novac poreznih obveznika ili vlastite karijere. Takav SDP previše sliči na HDZ, a jedan HDZ za Hrvatsku je dovoljan, ako ne i previše – napisao je Račan na svom Facebook profilu. SDP je danas doista stranka u kojoj predsjednik, da bi egzistirao, mora imati oko sebe lojalne ljude, one izabrane na šalabahterima.
– Ili si moj ili te neće biti. Ili mi ili oni – ukratko.
Hoće li se ili neće naći rješenje, nitko u ovom trenutku ne može tvrditi. Možda SDP nastavi i dalje padati, možda se ne uspije konsolidirati, možda ne ponudi jasnu alternativu… Bilo bi to loše ne samo za SDP nego i za Hrvatsku. U ovom trenutku HDZ oporbu nema, a bez snažne oporbe stranka na vlasti može što hoće. I radi što hoće.
I
Bernardić je na čelo SDP-a došao s propagandom zajedničkog rada, unutarstranačke demokracije i ukidanja verbalnog delikta. Uredno je najavio da neće nikoga izbacivati iz partije zbog kritike. Članstvo mu je dalo 70 %-tnu podršku. Pokazalo se da je bio u krivu, a njegovi birači u samozavaravanju. SDP-ovci ne traže zajednički rad, oni hoće da im šef partije radi za njih, a oni beru privilegije. Oni neće ni unutarstranačku demokraciju, pa njihova partija je totalitarna u zadnjih 100 godina, iz nje je nužno svako malo izbaciti, ako već ne strijeljati, frakciju koja je skrenula krivim pravcem.