Budući ministar branitelja Tomo Medved kojega tek sati dijele do trenutka kada će, po svoj prilici, u ponedjeljak biti izglasan i potvrđen u Hrvatskom saboru, čini se, nema ni minimalnih problema s taštinom. Premda tek treći izbor vrha stranke kojoj pripada, nakon abdikacije Mije Crnoje i povlačenja Milijana Brkića, djeluje kao da nikome ama baš ništa ne zamjera te da se iskreno veseli što će s visoke pozicije u izvršnoj vlasti predstavljati svoje veterane, baš kao što je nekoć predvodio svoje vojnike. No, kada utihne prvih val oduševljenih čestitara, a takvi se posljednih dana broje na stotine, Tomu Medveda čeka povratak u dramatično grubu realnost.
Na drugoj strani barikade
Daleko od toga da taj vojnik po vokaciji, kakvima brigadni general iz Tigrova nesumnjivo pripada, ima ikakve romantične iluzije o delikatnom trenutku u kojem zatječe svoju populaciju, no ulaskom u Ministarstvo zapljusnut će ga skresani proračun, manjkavi Zakon o pravima hrvatskih branitelja koji bi valjda svaka od 1300 udruga krojila po svojoj mjeri, korisnici materijalnih prava razbacani po nekoliko ministarstava, neriješen status pripadnika HVO-a, pa i malodobnih dragovoljaca, neadekvatna zdravstvena skrb u situaciji kada mu populacija dramatično pobolijeva i stari, alarmantni porast suicida, rad na podizanju nikad do kraja definiranog digniteta Domovinskog rata i naposljetku, no ne i najmanje važno, prosvjednički šator na Trgu Nevenke Topalušić poznatijem kao Savska 66.
Premda se posljednjih dana moglo čuti da se Tomu Medveda apostrofira jednim od organizatora i vođom braniteljskog prosvjeda te da se imenovanjem na dužnost ministra praktično našao sa suprotne strane barikade, ta percepcija nije posve točna. Kao što nisu posve u pravu ni oni koji tvrde da su prosvjednici na 500. dan svojega bunta dobili najbolji mogući dar u obliku novog ministra Medveda. U ulozi višegodišnjeg šefa udruge veterana Prve gardijske brigade, pomagao im je u izradi novog zakona, bio nedvojbeno uz svoje suborce u Savskoj, no nikada i u prvim redovima prosvjeda. Ono, pak, uprizorenje na Markovu trgu, koje mu oporba i “lijevi” komentatori ovih dana lijepe kao krunski dokaz za brutalno kršenje zakona zemlje za koju se borio, pritom je iznimka a ne pravilo: onamo je stigao s krova Stare gradske vijećnice kamo je išao spustiti svojeg na suicid spremnog vojnika.
Iako od načelne podrške prosvjeda nikada nije bježao, staviti znak jednakosti između Tome Medveda i šatora u Savskoj bilo bi pogrešno, a račun za prijetnje plinskim bocama ponajmanje treba isporučiti upravo njemu.
Uistinu, imenovanje Tome Medveda ne znači trenutačnu demontažu prosvjeda. Čini se nemogućim da bi HDZ-ov ministar Medved protiv sebe mogao imati glasnu skupinu nezadovoljnika poput svojeg prethodnika, ali griješe oni koji misle da novi ministar pretpostavlja preseljenje šatora u “čvrsti objekt”.
U Tomi Medvedu imat će, nema sumnje, partnera za dijalog, što dosad nisu imali, vjerojatno će u perspektivi novi ministar sve svoje korisnike vratiti pod isti krov, no hoće li to biti dovoljno?
Premda ima istine u ironiji bivšeg ministra Freda Matića koji kaže da je u šatoru danas ostala tek bista Franje Tuđmana, i premda prosvjed u ovom trenutku postaje samom sebi svrha, šator je još uvijek tu, kao paradigma utjecaja koji su branitelji tijekom dugotinjajućeg prosvjeda uspjeli izgraditi i nametnuti se kao politički faktor bez premca.
Ovim je ljudima, mahom kraćeg fitilja, dozlogrdila borba s administracijom, šetnja po šalterima. Drže da veterani zaslužuju bolje, da ih se politika sjeti tek prigodničarski, dojadilo im je dva desetljeća nijemo promatrati kako im se suborci ubijaju, slušati kako ih SDP-ovac Nenad Stazić naziva prolupalim crnokošuljašima, nepismenim barbarima. Premda iz šatora izlaze zbunjujuće poruke prema javnosti: njihov prosvjed čas je borba za dostojanstvo, čas za materijalna prava. Bore se protiv Jugoslavena, zazivaju postrojavanje ratnih postrojba, blokiraju ulice. Pa, ipak, na Savskoj su se gubili i dobivali izbori, Savskoj se dodvoravalo, ondje su počinjale i završavale predizborne kampanje. Prosvjednici su politici služili kao topovsko meso za jalove rasprave u Saboru i za skupljanje jeftinih dnevnopolitičkih bodova: desnica ih je uzdizala, a ljevici, koja ih je blatila, vraćali su prosvjedima i ucjenama, otvarajući tako širok koridor usponu “narodne vlasti”, koju su toliko priželjkivali nadajući se da će od ideološki bližih istrgovati više. Jer, svojim upornim tinjanjem prosvjed je išao na ruku HDZ-u koji je, zahvaljujući sugestivnoj podršci prosvjednicima, uspio jače homogenizirati desno biračko tijelo. Račun je toj istoj desnici danas stigao na naplatu.
No, 500 dana kasnije, pa i mnogo ranije, šator je HDZ-u postao uteg. Štoviše, šator u Savskoj posljednje je što Domoljubna koalicija želi gledati iduće četiri godine.
Istodobno, očekivanja branitelja spram nove vlasti ogromna su, predizborna obećanja sada treba materijalizirati. Međutim, svojim prvim potezima vladajući izazivaju nevjericu u populaciji u koju su se zaklinjali. Prve naznake tretmana prema braniteljima koje posljednjih tjedana odašilje “narodna vlast” sada ih, opravdano, čine zabrinutima. Dignitet ima svoju cijenu, a novca je manje no što je za njih predvidjela omražena ljevica.
K tome, planovi vođa prosvjeda da će račun za “oba koja su pala”, Josipovića i Milanovića, isporučiti HDZ-u koji će im uzvratiti s makar dva približno utjecajna položaja, nisu se materijalizirali. Premda su “inkasirali” odlazak jednog od važnijih prosvjednika Ante Deura na Pantovčak, ministarstvo još uvijek nisu “zauzeli”. Tomislav Karamarko rezolutno je ostvario svoju nakanu da fotelju ministra branitelja prepusti svom stranačkom vojniku, a šanse da Đuro Glogoški bude imenovan njegovim zamjenikom, kako se čini, minimalne su. Da vođi prosvjeda ne misle honorirati halabuku protiv Kukuriku koalicije iz HDZ-a su pokazali još jesenas, kada ga nisu uvrstili na listu i brzinski ga katapultirali u Sabor.
Tri milijarde kuna za HVO
Stoga, sve su oči sada uprte u generala Medveda koji je, kažu suborci, odan čovjek. Podjednako lojalan svojoj matičnoj stranci, kao i braniteljskoj populaciji iz koje potječe. Međutim, valja im osvijestiti kako ministar Medved možda može ostati “naš Tomo”, ali mora postati i zastupnik interesa političke grupacije kojoj pripada.
Tijekom mandata, već je sada bjelodano, silnu će energiju Tomo Medved trošiti na balansiranje između lojalnosti HDZ-u i braniteljima. Na amortizaciju često nerealnih očekivanja braniteljske populacije, braneći neobranjivo. Jer, premda su se ovih dana mogle čuti zbunjujuće poruke i kontradiktorne informacije iz redova vladajućih na temu smanjenja sredstava u budžetu Ministarstva branitelja, pa ostaje nejasno jesu li i na kojim stavkama zakinuti, jedno je posve izvjesno: da sredstva kojima bi se izjednačila prava HV-a i HVO-a državnim proračunom, barem zasad, nisu predviđena. A upravo ta je problematika potpalila iskru na kojoj je buknuo požar u Savskoj 66.
Kao što je poznato, Hrvatska je na temelju tužbi pojedinih pripadnika HVO-a isplatila 43 milijuna kuna samo do konca prošle godine, a mogući novi zahtjevi, prema računici današnje oporbe, opteretili bi državnu blagajnu za – tri milijarde kuna. Pojasniti braniteljima iz HVO-a, pa i prosvjednicima u šatoru koji mahom dolaze iz njihovih redova, da upirući prstom u svoja materijalna prava gube iz vida da se u ovoj opljačkanoj zemlji nekome mora uzeti da bi se njima dalo, trebala bi biti jedna od prvih zadaća ministra Medveda. Sve drugo bilo bi nezamislivo. Istodobno, valja podsjetiti da je spomenuta problematika ujedno i jedno od glavnih predizbornih obećanja Domoljubne koalicije braniteljskoj zajednici, stoga nema dvojbe da će novi ministar dobar dio svog mandata provoditi gaseći požare.
Politički mentori i tutori
Bit će zanimljivo vidjeti i odabir njegovih najbližih suradnika: već po izboru nekolicine imena u Medvedovu kabinetu postat će vidljivije u kojem će smjeru njegova politika: hoće li svoje suborce vraćati u devedesete ili voditi putem koji dolikuje veteranima NATO-a, što naši branitelji posljednjih godina jesu.
Neosporno, bit će zanimljivo pratiti i koliko će biti samostalan u radu, hoće li biti generala iznad generala? Hoće li pristati na tutorstvo Tomislava Karamarka koji se populaciji dodvoravao skandaloznim izjavama poput: “Kakav zakon? Pa to su branitelji!” Ili će mu politički mentor biti Milijan Brkić koji svoju poziciju u stranci itekako gradi (i) na snažnoj podršci pa i kontroli braniteljske populacije. Hoće li se u svojim odlukama voditi sugestijama moćnih pojedinaca iz HDZ-ove Zajednice Gojko Šušak koja se ni nakon poraza njihova kandidata Mije Crnoje ne miri s gubitkom utjecaja ili će se od takvih izolirati? Hoće li odluke donositi u suglasju s Josipom Klemmom ili će i sivoj eminenciji prosvjeda znati postaviti granice? Hoće li politiku voditi s platoa ispred Ministarstva ili iz svog ureda na petom katu nebodera, gdje će udruge biti partneri, ali ne i kreatori njegove politike? Hoće li u sebi pronaći snage pa postati prvi ministar svih branitelja, a ne samo jedan u nizu?
Usprkos najavama njegova prethodnika Freda Matića da će novog ministra podsjećati na predizborna obećanja, potencijalna ugroza Tomi Medvedu ne prijeti iz oporbe, prije iz redova razočaranih pretendenata na njegovu funkciju kojih ima i u šatoru i u vlastitoj stranci podjednako. Temeljem besprijekornog ratnog puta i dokazane poratne skrbi za veterane, Tomo Medved među braniteljima ima autoritet, no onaj politički tek treba izgraditi, prema svemu sudeći, u rovovskoj bitki. No, kako je takvima vičan još iz 90-ih, nikoga ne bi trebalo iznenaditi odbije li biti lutak na koncu, baš poput svojega šefa Tihomira Oreškovića.
>> Orešković: Imamo ministra branitelja. To je general Tomo Medved
>> Tomo Medved otkrio prve poteze ako ga Sabor potvrdi za ministra branitelja
