Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Sapunice - Važnije od priča koje pričamo priče su koje smo spremni poslušati

Tamo gdje su stvarni svijet, moji roditelji, grad, škola ili društvo zakazali, filmovi i TV popravljali su štetu
24. studenoga 2019. u 21:00 0 komentara 326 prikaza
Gledanje televizije
Foto: GettyImages
Pogledajte galeriju 1/3

U jednoj emisiji jedna je bijela heteroseksualna žena optužila voditelja da je bijeli heteroseksualni muškarac koji se zbog te izgovorene činjenice strašno uvrijedio. Potom smo krenuli dubinski analizirati što se dogodio. Moji kolege kolumnisti motivirani šovinizmom pisali su razne tekstove, uglavnom šovinističke argumentacije.

Aleksandar Stanković Emisija izazvala kontroverzije Aleksandar Stanković se oglasio o prepirci s Jelenom Veljačom

U sadašnjem trenutku pitanje identifikacije i samoodređenja postalo je ključno. I kao svaka milenijalna pahuljica branim pravo svake osobe da se imenuje i identificira kako želi, koristi zamjenice koje želi, bira svoje rodove i svoju narodnost. No čini mi se da nerijetko zaboravljamo da je ono što radimo važnije od onoga što jesmo. Većina diskriminacije upravo dolazi iz predrasuda zbog onoga što jesmo. Ja sam dobivao batina zbog onoga što jesam, a ne zbog nečega što sam radio. Nepravde i zločini nastaju kada osudimo ljude više zbog onoga što jesu, a ne zbog onoga što rade.

Aleksandar Stanković | Autor : Screenshot HRT Foto: Screenshot HRT

Ili u slučaju bijelih heteroseksualnih muškaraca, zbog onoga što ne rade. To je bio važan segment diskusije o toj emisiji koja uglavnom služi da disfunkcionalne obitelji ne moraju razgovarati uz nedjeljni ručak. Bijeli heteroseksualni voditelj od šoka nije stigao propitati svoju privilegiju, nije uočio kako bijele heteroseksualne ili, ne daj bože, homoseksualne žene nikada nisu i još neko vrijeme neće biti na njegovoj poziciji, neće uočiti znatan manjak urednica, voditeljica, žena na rukovodećim pozicijama ili među gostima njegove emisije. A bijela heteroseksualna žena zaboravila je da je autorica nekoliko uspješnih televizijskih serijala i da je iza nje stotine, ako ne i tisuće epizoda gdje je imala priliku afirmirati i emancipirati druge bijele heteroseksualne žene bilo kao fiktivne likove ili kao stvarne gledateljice. No nije.

Sapunica je televizijski žanr bijelih (barem u Hrvatskoj) heteroseksualnih muškaraca, spasitelja, donositelja smisla u životima tih nesretnih žena. Bijeli heteroseksualni muškarac na kraju 120. epizode serije je, baš kao i u patrijarhatu, znak da će sve ipak biti u redu. U tim epizodama i epizodama koje prati cijela obitelj, cijela Hrvatska i regija nikada se nisu pojavili neki manjinski identiteti. Oni koji još uvijek nisu dobili pravo u prime timeu iznijeti svoju priču. Nama još uvijek više pripadaju crne kronike. Tu su bijela heteroseksualna žena i bijeli heteroseksualni muškarac koji su se posvađali jako slični.

ČAK 10 POSTO Rekordan broj LGBT likova na američkoj televiziji

Nešto kasnije, čitam, bijela heteroseksualna žena, inače i moja kolegica kolumnistica, piše da uvijek bila dio LGBT populacije i kao dokaze je iznijela slušanje Madonne i Vesne Pisarović te ciktavi, cinični jezik gej zajednice. Dakle, vrlo jasan trop što bi bijeli homoseksualni muškarac trebao biti, obično viđen u serijama, homofobnim vicevima i vizijama školskih zlostavljača. Iako poštujem rad i podupirem aktivističke napore te bijele heteroseksualne žene, ipak zamjeram sve što je mogla napraviti, a nije. Ciktavim jezikom gej zajednice “if you wanna talk the talk, yoou gotta walk the walk” (ako hoćeš pričati priču, moraš i hodati hod). Jedan iole trodimenzionalni gej lik u jednoj o tih serija učinio bi za LGBT populaciju više od diskografije Vesne Pisarović i svih nas kulturnih radnika koji smo se “autali” posljednjih godina u nadi da će neki klinci na to nabasati i pomisliti da nisu sami (iako možda ne posjeduju talente za plesnu dramaturgiju ili kuriranje).

Žene i manjine imaju uzak spektar mogućih reprezentacija. Žene su biblijski podijeljene na svetice i kurve, zabavne plavuše i odgovorne brinete, dobre i poštene ili zle i ambiciozne (ostvarene tek kada se pojavi bijeli heteroseksualni muškarac da joj vrati vid, ispravi nepravdu, operira ožiljak, prizna dijete ili odvede u Ciudad de Mexico). Gej muškarci su zli manipulatori u crnim dolčevitama ili pak aseksualno preveseli Pikachui koji šminkaju protagonistkinju. Lezbijke su fatalne ljepotice u dobro skrojenim odijelima, nimfomanke ili često umru negdje pri sredini serije ili filma. Sapunica je bio ključni televizijski format u mome djetinjstvu. Ona je spajala moju baku i mene, o njoj smo mogli razgovarati o klasama i životnim nepravdama (možda je to i ista stvar). Rado smo se igrali i prepričavali sadržaje sapunice. No 2019. godina je. I ako je već sapunica kao žanr opstala (a mene veseli da je opstala), vrijeme je za neke nove priče, nepravde i neke nove razgovore baka i unuka.

Altrincham FC PROTIV HOMOFOBIJE Nogometni klub na jedinstven način pružio podršku LGBT zajednici: 'Ovo je za povijest'

Reprezentacija u filmu i na televiziji moćno je oružje jer stvara prostor i nadu za proširenje mašte, ne samo po pitanju što jesmo, nego što možemo postati. Antropolozi tvrde da su priče (posljedično i likovi) forma koja nas prati od naših samih početaka kao ljudi, misleća i osjećajna bića. Mi sebe doživljavamo kao glavne likove romana, serija i filmova. Svaka osoba na svijetu to će vam potvrditi kada kaže: “Moj život bio bi jedan dobar film, knjiga”. I ja smatram da se svatko od nas zaslužuje prepoznati u priči, u liku, u odnosu. I vjerujem da ljudi koji imaju odgovornost trebaju postati senzibilni na priče koje ne čujemo ili se pravimo da ne čujemo, koje zanemarujemo, koje brišemo i ušutkavamo. I fragmenti svake od njih trebali bi naći načina da dođu do javnosti.

Jelena Veljača | Autor : Marko Lukunić/PIXSELL Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

Ipak, bojim se da će moja kolegica, bijela heteroseksualna žena znati bolje od mene da sponzori s mojom utopističkom vizijom pričanja priča neće baš biti oduševljeni. U jednom intervjuu koji sam nedavno čitao roditelji osuđenog ubojice optužili su videotekara koji je dopustio njihovu sinu da 50 puta posudi film “Rođeni ubojice” prije nego što je ubio svoju prvu žrtvu. Ubojica i ja dolazimo iz istog grada. Odmah sam pomislio na Lulu, vitku ženu duge crne kose koja je vodila videoteku pokraj moje kuće. I pomislio, tko će njoj dati nagradu? Moja su ljeta i djetinjstvo bila ta videoteka, mjesečne akcije od 50 kuna i Lulino tiho odobravanje da se posudi jedan film viška, možda malo preozbiljan za moj uzrast.

Zagreb: U Areni održan najveći koncert suvremene duhovne glazbe "Progledaj srcem" Mladi konzervativci 'Na misi smo svake nedjelje i osuđujemo crnokošuljaše, a ne LGBTQ zajednicu'

Tamo gdje su stvarni svijet, moji roditelji, grad, škola ili društvo zakazali, filmovi i TV popravljali su štetu, dopuštali da uronim u nove i daleke svjetove, razvijam maštu, prepoznajem svoja unutarnja stanja i uviđam da nisam sam u svijetu (a djelovalo je kao da jesam).

Dobra priča i istina zapravo su vrlo bliski pojmovi. Ja znam da većina ljudi na ovome svijetu nema vidljivost i popularnost da bi njihov rad i djelovanje imali pažnju šire javnosti. Ipak, svi pričamo priče. Priče su u središtu svake naše kave, razgovora s djetetom, prijateljima i strancima u javnom prijevozu. Priča je u samoj srži svake kulture. Mi živimo priču i sebe doživljavamo kao priču s otvorenim krajem. I zato, važnije od priča koje pričamo priče su koje smo spremni poslušati kao pojedinci, zajednica, društvo i nacija. Među njima su one za lakše i pravednije i manje usamljeno sutra.

Rene Marincel
USPJEŠNI PAR
Otkrivamo koga ljubi kći poznatog Hrvata, uživa u luksuznom imanju i putu na Mauricijus!
Kupovina
KVIZ
Otkrij svoj shopping personality
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.