HDZ je od 2000. doživio tri kolapsa, tri je puta padao na koljena i gubio vlast. Prvi put to se zbilo nakon smrti Franje Tuđmana. Nakon takvog gubitka “političke nevinosti” HDZ se oporavio te odmah u idućem izbornom ciklusu smijenio lijevu koaliciju, koja je jednako patila od nestabilnosti i neučinkovitosti. Ivo Sanader vraća HDZ u orbitu, šest godina diktira velike promjene i stranke i društva, da bi u tada potpuno neshvatljivim okolnostima sam predao vlast.
Danas su te okolnosti Sanaderova povlačenja možda i razumljivije. Nakon epizode s dvije godine vlasti Jadranke Kosor, uslijedio je i drugi pad HDZ-a. Treći nokdaun, koji prijeti i nokautom, zbiva se sada. Postavlja se pitanje kako jedna organizacija, pa makar i politička stranka, može ostati živa nakon svih tih dramatičnih okolnosti? U usporedbi s drugim postkomunističkim državama, malo je koja stranka, koja je vodila društvenu tranziciju iz socijalizma u slobodni svijet, ostala na životu. Očito rješenje zagonetke počiva na velikom političkom kapitalu koji je Tuđman ostavio svojim političkim nasljednicima. Tek sad se, nakon svih dramatičnih šteta koje su počinili Tuđmanovi politički nasljednici nad HDZ-om, vidi koje je to bogatstvo, snaga, kućno blago, obiteljsko srebro koje im je utemeljitelj ostavio.
Dobar dio HDZ-ovih birača, naime, i danas, kad idu ne izbore, ustvari glasaju “za Franju”. To je fenomen jer, nakon svih razbijanja i devastacija HDZ je zapravo i dalje dominantna politička snaga u Hrvatskoj. Njegovi birači glasaju za nostalgiju, daju počast Tuđmanu, jer je stvorio državu ni iz čega, vodio i proveo je kroz gadni rat, utemeljio nacionalni ponos i definirao nacionalne interese. Što su, dakle s tom ostavštinom Tuđmanovi politički nasljednici radili? Činjenica je da je Ivo Sanader bio u HDZ-u provoditelj onoga što je na državnoj razini provodio Stjepan Mesić (detuđmanizacija), pa je stranka i to preživjela. No koje su posljedice počinjene u strukturi HDZ-a? Sve ima svoje granice, pa je i trošenju tog naslijeđenog kapitala došao kraj, politički, ljudski i intelektualni resursi su iscijeđeni.
S Tomislavom Karamarkom ta je devastacija struktura HDZ-a došla do krajnjih granica, što je običnom puku jasno vidljivo iz TV nastupa Darka Milinovića i Franje Lucića. Čiji su medijski nastupi i izričaji u dlaku kopirani od predstavnika političke elite s kraja komunizma, krajem 80-ih. Tuđmanovi nasljednici u vrhu HDZ-a nisu donosili ništa novoga, nisu nadodavali blago, nego su isključivo trošili ono što su dobili u nasljedstvo. I bezobzirno to profućkali. To je ove 2016. poprimilo već biblijske okvire. Kulminiralo je razbijanje vrijednosnog sustava HDZ-a, ideala, i to ne samo u okviru stranke nego se isti proces dogodio i u okviru HDZ-ova konzervativnog biračkog korpusa. Razočaranje kod birača, naime, doseže već apokaliptične razmjere i u tom kontekstu raspad Vlade, u kojem bi HDZ iskazao potpuni politički autizam, mogao bi dugoročno dovesti do dramatičnih posljedica na biće HDZ-a. Pitanje je jesu li ljudi koji sada vode HDZ svjesni te odgovornosti. Ovdje, naravno, nije riječ samo o prvom čovjeku, Karamarku, nego i o članovima Predsjedništva, Središnjeg odbora i Nacionalnog vijeća, dakle o stotinjak ljudi koji čine vodstvo.
Utjerali strah u kosti
Prema razvoju događaja moglo bi se zaključiti da većina njih još toga nije svjesna jer bi inače većina njih već sudjelovala u traženju promjena. No, ovdje valja uvažiti i pretpostavku da je HDZ strogo hijerarhijska stranka u kojoj tradicionalno prevladava strah od sleđujućeg pogleda aktualnog lidera, ma tko on bio. Koliki je taj strah može se vidjeti i iz mnoštva anegdota koje su vezane uz pravu ili hinjenu poslušnost uvijek iskazivanoj i Tuđmanu i Sanaderu i Karamarku. Čak je i Jadranka Kosor na toj funkciji utjerivala strah u kosti mnogim “jakim muškarcima” HDZ-a. Veterani HDZ-a poput Ivana Aralice, Ivića Pašalića, Nikice Valentića razumiju i znaju koliko je intelektualnog i ostalog napora zahtijevalo podizanje HDZ-a i koliko je povijesnog iskustva desetaka hrvatskih intelektualaca 1990-ih pretočeno dok se kalio HDZ. Oni znaju kako je nastao brend HDZ-a.
Nevjerojatno je s kolikom lakoćom su se poslije nasljednici Tuđmana poigravali s tim brendom. Prave spoznaje o brendu imaju oni koji su sami iskusili povijesni trenutak u kojem je brend nastao, koji su iskusili projekt na kojemu je uspješno stvorena neovisna država. Istina, nasljednici su pokušali sami stvoriti drukčiji brend i često su govorili o “novom HDZ-u”. Sanader je probao s radikalnom detuđmanizacijom rebrendirati HDZ, ali je ono samo bilo pokriće za sanaderizaciju, koja je u prvom Sanaderovu mandatu rezultirala škopljenjem vodstva i uvođenjem kulta ličnosti. Za razliku od Tuđmana, čiji je autoritet proizlazio iz osobne sposobnosti, znanja, iskustva i čak političke vidovitosti, Sanaderovo je vodstvo počivalo na karijerizmu i klijentelizmu. U svom drugom premijerskom mandatu, nakon HDZ-a provedena je i sanaderizacija društva, čiji su okviri prepoznati kad je došlo do samoodstupanja Sanadera s vlasti, a potom i revolucionarnog obračuna s njim.
Vođenje stranke preuzela je J. Kosor, i to bez izbornog legitimiteta. To će dvije godine kasnije biti glavni razlog zašto je morala vlast prepustiti izabranom nasljedniku. Ona nije imala velikih ideoloških zahvata nad HDZ-om, osim što je na mala vrata vratila obitelj Tuđman u stranku i iscrpila se na dovršetku procesa ulaska Hrvatske u EU. Pokazat će se da je njezina najveća greška bila vraćanje Tomislava Karamarka u HDZ. Moglo bi se, dakle, reći da Tuđmanovi nasljednici nisu donosili ništa novo biću HDZ-a, ali je nova bila samo destrukcija. Tako se nije ostvario niti Tuđmanov san da će netko iza njega dograđivati ciglicu po ciglicu u HDZ. Koje su posljedice tih događanja?
Svjedoci smo da HDZ sada poduzima projekt i troši sve svoje efektive na zadatku spašavanja jednog čovjeka, odnosno šefa stranke Karamarka. Vidimo da malo tko razumije da rasap Vlade i vlasti ujedno donosi i rasap nove konzervativne političke opcije i ideje u Hrvatskoj, a koja je tek stekla ponovno pravo građanstva. I umjesto te velike prilike, što se događa – jedna velika, nervirajuća nekompetentnost, sveopća kompromitacija HDZ-ova brenda radi opstanka uskog stranačkog vrha, Karamarka i njegovih privatnih kontroverzi. Čuvanje ideala, ideja i projekta, dakle brenda HDZ-a, sada nije u planu. Već se u studenom 2015. vidjelo da se HDZ-ovo biračko tijelo poprilično istanjilo u odnosu na siječanj iste godine, kada je Kolinda Grabar-Kitarović odnijela pobjedu. Nastavi li vodstvo HDZ-a na ovim čudovišnim kombinacijama i pokušajima stvaranja nove frankeštajnske vlade, to prijeti potpunom destruiranju HDZ-ova brenda. Svjetonazorsko nadograđivanje HDZ-a također ostaje u povojima. Stranački ideolog, Davor Ivo Stier u svom eseju smatra kako je ključno novu paradigmu, umjesto na državu, usmjeriti na društvo, odnosno na bolju društvenu integraciju građana koji su marginalizirani i isključeni iz institucija. Za to je, kaže Stier, ključno demokratizirati stranke, koje opisuje kao zatvorene političke institucije koje generiraju ortački ili klijentelistički kapitalizam.
Uvjeren je da je političke stranke nužno modernizirati i demokratizirati kako bi postale dinamičnije i sposobnije nositi se s novim izazovima. “Ne bi bilo dobro da stranke zamijene nedefinirane političke platforme”, upozorava. No, Stier je i dalje u Bruxellesu “u izbjeglištvu” od Karamarka, koji ne pokazuje nimalo razumijevanja za ovu intelektualnu “ciglicu” kojom bi Stier nadogradio HDZ. A riječ je o akciji koja je u teoriji trebala proširiti biračku bazu, dovesti novo članstvo. HDZ se dakle u ovom trenutku sveo na ostatke ostataka, a spas će svaki teoretičar pronaći u kadrovskim promjenama temeljenim na slobodnim stranačkim izborima po načelu “jedan čovjek, jedan glas za sve funkcije”. Ovo jest najdramatičniji trenutak u proteklih 16 godina u HDZ-u, jer su kulminirali grozni politički promašaji koji dolaze na naplatu. Sve to prati i vrlo štetno gubljenje motiva među članstvom. Sa strane gledano, čini se tragičnim da u stranci još uvijek ne postoji kritična masa ljudi koji to mogu prepoznati i imati hrabrosti to javno reći i poduzeti akcije.
Mnogi se i dalje najradije kriju iza floskula o jedinstvu stranke i sve jačem pozivanju na tzv. demokratski centralizam tako svojstven Savezu komunista iz svoje zadnje faze. Gotovo je smiješno da se sada po istom uzoru od ljudi u vrhu stranke traži da slijepo poštuju ono što je zaključeno u užem krugu uz prijetnju da će biti kažnjen svatko tko iskaže svoje drukčije mišljenje ili ne daj Bože javno protivljenje, a kamoli da se svojim glasom suprotstavi “središnjoj liniji”. Stoga se sada intenziviraju i one već budalaste izjave o “nikad jačem HDZ-u”, kao i one “izaći će iz toga svega HDZ još jači”. Donekle je za stranku ohrabrujuće što se kritička misao ipak probija, što je onda uzrokovalo tzv. diferencijaciju, a što je još jedan dobro poznat termin iz zadnje faze komunizma u bivšoj državi. I opet se pokazuje da je uza svu kontrolu i sijanje straha u određenom trenutku dovoljan jedan hrabar član koji će virusom slobodarstva i zdravog razuma uspješno procijepiti i zaraziti i druge. U ovom trenutku tu se ne radi o toliko intelektualnoj akciji, premda ima i nje (briselski krug) koliko je riječ o intuitivnoj akciji sve većeg dijela vrha stranke koja jednostavno osjeća da mora prekinuti ovaj slobodni pad uništavanja HDZ-ova brenda. U HDZ-u ima mnogo ljudi koji su emotivni, ali koji narodski osjećaju što je ispravno, a što nije. I ovo sve više postaje i njihov trenutak. Taj će proces uzeti maha kada se pojavi dovoljno mislećih ljudi koji će artikulirati i opredmetiti taj proces “oslobođenja” HDZ-a.
Vidjet ćemo vrlo brzo da li će taj intelektualni i svekoliki inat moći nadjačati klasičnu strukturu stranačkih uhljeba koju sada tako pomno hrani trenutačni lider HDZ-a Karamarko. Po svemu sudeći taj proces ipak je nezaustavljivo pokrenut. A to zaustavljanje daljnjeg srozavanja brenda HDZ-a najbolje će se vidjeti kroz odbijanje provođenja čudovišnih, neprincipijelnih koalicija koje bi radi zadržavanja na vlasti htjele složiti sadašnje vodstvo. Stvaranje “drvenog željeza” već se pokazalo u hrvatskom političkom životu kao nemoguć zadatak. Prvi put je propala takva koalicija još početkom 2000-ih kada je Dražen Budiša glavom bez obzira pobjegao od neprirodnog zagrljaja s Račanovim SDP-om. To jednostavno ne funkcionira, kao što ne bi mogla funkcionirati ni Karamarkova čudovišna Vlada koja bi počivala na više različitih političkih partnera nego što ima ministarskih mjesta u Vladi. Ponekad, naravno, osim svjetonazorskih saveza treba pribjeći i političkim savezima, ali dozirano. Sada je ta doza svakako prekomjerna. HDZ je s tom neprincipijelnom političkom trgovinom počeo u vrijeme Sanadera, koji je pokrenuo koaliranje sa SDSS-om u Vukovaru. Pod egidom “europskog interesa” krila se politička trgovina, posljedice čega se i danas osjećaju, a Vukovar je grad slučaj. Tu logiku “možemo mi sa svima” Karamarko sada provodi do krajnjih granica, pri čemu on uopće ni ne skriva da pregovara baš sa svim i svakim da bi se zadržao na vlasti.
Sto ruku za reforme
Iz ovog procesa moglo bi se, pak, roditi i nešto dobro. Kad se dogodi neuspjeh takve koalicije, započet će korak k realnim koalicijama koje će biti sastavljene od najviše četiri-pet političkih opcija. U tom procesu moguće je da počne i proces jedne vrste koaliranja s kojim u Hrvatskoj još nemamo pravog iskustva, a to bi bilo stvaranje velike koalicije SDP-a i HDZ-a. Iz primjera drugih država znamo da se takva koalicija u kriznim vremenima pokazuje kao najprobitačnija. Građani, naime, već razumiju i prepoznaju da sadašnje “birtijaške koalicije” ne mogu polučiti nikakav pozitivan rezultat. Pitanje je kada će to isto spoznati i hrvatske političke elite. Tada bi uslijedilo novo definiranje što su to zajednički nacionalni interesi i na temelju toga će se onda stvoriti realna i stabilna parlamentarna većina. Ako taj recept s uspjehom primjenjuju u Njemačkoj i Austriji i takve vlade u pravilu traju dva i više mandata, zašto misliti da bi takvo što bilo nemoguće u Hrvatskoj. Stvaranje tzv. većine od 76 ruku ne znači, dakle, apsolutno ništa. Cilj je dostići većinu od stotinjak ruku. Jedino su tada moguće reforme. Što se konkretno HDZ-a tiče, vraćanjem unutarstranačke demokracije HDZ će prestati biti izložen karijeristima i neće više poticati prljave političke trgovine. Od 2000. u HDZ-u pamte da je Sanader na vlast došao izbornom krađom, da je J. Kosor preuzela stranku aklamacijom, a da je Karamarko vlast preuzeo uz primjenu svih njemu znanih policijsko-obavještajnih metoda. To što je Karamarkova klijentelistička struktura sada svjetlosne godine daleko od interesa i razmišljanja članstva, znači da je HDZ stjeran u slijepu ulicu. Realni svijet je s druge strane zida. Novi glavni tajnik Milošević nije u pravu kada kaže da se iz slijepe ulice HDZ treba vratiti unazad i skrenuti u neku uličicu. Naprotiv, u zidu na kraju slijepe ulice treba probiti rupu i nastaviti jačati glavni hrvatski politički brend, a to je HDZ.•
>> Natpis Zračna luka Franje Tuđmana bit će postavljen na vijadukt
>> Tuđman je okupljao ljude i kontrolirao ekstremiste, a Karamarko samo izaziva nove podjele
A svi su se kleli u dr. Tuđmana, mada su mu zabijali nož u leđa još za života. Tko to ne vidi oči mu ni ne trebaju.