Ivo Sanader i Nadan Vidošević sasvim bi neočekivano mogli postati najveći suvremeni “mecene” hrvatske kulture. Jasno, mimo svoje volje i pod uvjetom da se dokažu optužbe koje im se stavljaju na teret te da njihove vrijedne kolekcije umjetničkih djela završe kao oduzeta imovina u nekom od hrvatskih muzeja. Pa ako jednog dana slike Bukovca, Kraljevića, Tartaglie, Jurkića, Celestina Medovića, Kljakovića i drugih velikana hrvatske umjetnosti, zaplijenjene u pretragama, postanu državno vlasništvo i budu izložene domaćoj javnosti i inozemnim turistima, vjerojatno će netko staviti pločicu s natpisom kome su pripadale i kako su tamo dospjele. Sigurno to neće biti znak zahvalnosti, kakve viđamo u svjetskim muzejima pored doniranih umjetnina, ali bilo bi lijepo podsjetiti neke nove naraštaje na trud ove dvojice kolekcionara. Ne ulazeći u pozadinu stjecanja tih vrijednih umjetnina, o čemu će svoj pravorijek dati istražitelji i sudovi, činjenica je da su dobar dio hrvatske kulturne baštine tako sačuvali za budućnost, svjesno ili nesvjesno. Doduše, kad su ih nabavljali ili dobivali, sigurno im je na kraju pameti bilo kako će ih jednog dana morati “dijeliti” sa svojim sugrađanima, iako su – budimo istinoljubivi – neka od svojih djela ponosno posuđivali izložbama i muzejima.
Sanader i Vidošević nisu usamljeni primjeri ljubitelja umjetnosti i kolekcionara milijunskih vrijednosti, uvjerava me poznati zagrebački galerist koji tvrdi da podrumi, ostave i dnevni boravci mnogih bivših ministara, dužnosnika i direktora velikih državnih poduzeća kriju prava mala bogatstva kad su u pitanju umjetnine. Ima u njima, kaže, puno kiča ali i vrhunskih dosega hrvatske umjetnosti. Ne ulazeći u to kako su do njih došli – odricanjem i mudrim ulaganjima, mitom i korupcijom ili darovanjem, nameće se pitanje – koliko će se njih odvažiti i neka od tih djela ostaviti u nasljeđe svome narodu. Istina je da su neki to i učinili posljednjih godina. Međutim, hrvatska iskustva daleko su od onih na Zapadu, gdje je kolekcionarima mnogo draža sobica s njihovim imenom u nekom prestižnom muzeju nego skrivanje umjetnina doma.
Zagrebu darovano 30 zbirki
Doduše, malo je poznato da je, primjerice, Grad Zagreb vlasnik tridesetak zbirki i ostavština iznimne kulturno-povijesne i umjetničke vrijednosti koje su od Drugog svjetskog rata do naših dana Gradu darivali privatni kolekcionari, umjetnici ili njihovi nasljednici. Primjerice, kolekcionar i numizmatičar Benko Horvat darovao je Zagrebu 1946. svoju zbirku od šestotinjak umjetnina iz razdoblja renesanse, manirizma i baroka te antičkih skulptura. Kolekcionar i književni teoretičar dr. Josip Kovačić darovao je 1988. Zagrebu zbirku slikarskih ostvarenja 33 hrvatske slikarice rođene u 19. stoljeću. Ova jedinstvena zbirka sadrži ukupno oko tisuću umjetnina koje su do sada izlagane na više od 60 izložbi. Dr. Vinko Perčić, hrvatski kolekcionar i liječnik iz Subotice, darovao je 1989. Zagrebu petstotinjak vrijednih djela europske umjetnosti i umjetnosti zemalja bivše Jugoslavije, koje je prikupljao više od pola stoljeća. Pored ovih, široj javnosti manje poznatih donatora, svi znamo za legendarnog Antu Topića Mimaru, mističnog kolekcionara koji je hrvatskom narodu 1972. darovao umjetničku zbirku od oko tri tisuće različitih predmeta od prapovijesti do 20. stoljeća te koji je zahvaljujući toj gesti dobio i svoj muzej na jednome od najljepših zagrebačkih trgova.
Protekla dva desetljeća bilježimo uglavnom donacije nekoliko hrvatskih umjetnika ili njihovih nasljednika, međutim sve je manje donacija privatnih kolekcionara i bogataša. Čovjek bi pomislio da kapitalizam prisiljava ljude da egoistično skupljaju i uživaju u hedonizmu umjesto da pomažu i zajednicu. Ali očito je posrijedi neki hrvatski specifikum jer nam zapadna iskustva govore da kapitalizam nije uništio odgovornost prema zajednici. Teško ćete pronaći ozbiljnijeg američkog tajkuna koji nema vlastitu zakladu i ne pomaže svijetu, a većina vodećih svjetskih muzeja i galerija nastala je i živi od donacija bogatih mecena. I Hrvatska je nekada slijedila te trendove. U 19. i 20. stoljeću bilo je sasvim uobičajeno da velikaši, bogataši, ali i obični ljudi darivaju svom gradu, narodu ili državi vrijedne donacije. Uostalom, da nije bilo plemenitih i dobrih ljudi, Zagreb danas ni približno ne bi nalikovao europskim metropolama.
Od Vrhovca do Strossmayera
Da hrvatski tajkuni nekada nisu bili škrti, najbolje svjedoči primjer palače Dverce na Katarinskom trgu u Zagrebu, koja danas služi za reprezentativne svrhe gradonačelnika. To vrijedno zdanje svome je gradu poklonila kontesa Klotilda Buratti. Koliko je i običnim ljudima značio napredak zajednice vjerno svjedoči potez zagrebačkog trgovca Kristofora Stankovića koji je tridesetih godina devetnaestog stoljeća dobio pozamašan iznos na lutriji. Nije ga utrošio na gradnju vlastitih dvora ili otvaranje lanca trgovina, već je od dobivenog novca dao sagraditi velebnu zgradu u klasicističkom stilu i 1834. poklonio je Zagrebu za kazalište. U njoj je 1840. izvedena prva hrvatska profesionalna dramska predstava “Juran i Sofija”, a 1846. prva hrvatska opera “Ljubav i zloba”. Od 1861. u toj zgradi djeluje Hrvatsko narodno kazalište, a danas je to Stara gradska vijećnica, odnosno Gradska skupština na Gornjem gradu. Kad ste zadnji put u Hrvatskoj čuli da je netko od vlastitog novca, makar dobivenog na lutriji, sagradio tako velebno zdanje i dao ga na upravljanje svome gradu ili državi? Ili smo se promijenili mi kao ljudi ili grad i država to više ne zaslužuju?
Ranije je i Crkva imala drugačiju ulogu kad je u pitanju mecenstvo. Maksimilijan Vrhovec, zagrebački biskup i jedan od preteča hrvatskog narodnog preporoda, svojim djelovanjem i ulaganjima Zagreb je učinio kulturnim i političkim središtem Hrvatske tog doba, a biskupski dvor središtem okupljanja i promocije hrvatske kulturne i umjetničke elite... Kao veliki prosvjetitelj radio je na prikupljanju i očuvanju hrvatske kulturne baštine te promociji hrvatskog jezika i širenju knjige u hrvatskom narodu, zbog čega je u Zagrebu osnovao i tiskaru te opremio bogatu knjižnicu s mnogobrojnim rijetkim izdanjima koja je pribavio iz Europe te je posredstvom Hrvatskog sabora 1808. otvorio javnosti. Započeo je borbu za ujedinjenje hrvatskih zemalja, a u tu svrhu pokrenuo je i gradnju ceste od Karlovca do Rijeke kako bi što bolje povezao Panonsku Hrvatsku s Jadranom. Svoju humanost i nesebičnost pokazao je mnogobrojnim projektima za opće dobro. Podigao je prvu javnu bolnicu te sagradio sirotište za nezbrinutu djecu u Zagrebu. Godine 1827. utemeljio je Društvo skladnoglasja za Hrvatsku, današnji Hrvatski glazbeni zavod. Na njegovu inicijativu uređen je najveći zagrebački gradski park Maksimir koji po njemu nosi i ime. Biskup đakovačko-bosanski, a potom i srijemski Josip Juraj Strossmayer, jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih Hrvata 19. stoljeća, zasigurno će ostati zapamćen kao najveći mecena u hrvatskoj povijesti. Utemeljio je središnje hrvatske znanstvene i kulturne institucije. Godine 1866. stvorio je Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti (tada JAZU), a 1874. obnovio i modernizirao zagrebačko sveučilište. Sagradio je velebnu katedralu u Đakovu, palaču HAZU u Zagrebu te niz škola, bolnica, čitaonica i kulturnih ustanova... Utemeljio je Galeriju slika u Zagrebu i poklonio joj svoju dragocjenu umjetničku zbirku od 288 vrhunskih djela, uglavnom europske klasične umjetnosti.
Društveno odgovorne tvrtke
Akademijina knjižnica, arhiv i galerija slika danas predstavljaju najveće kulturne dragocjenosti hrvatskoga naroda. Propagirao je i novčano obilato pomagao osnivanje srednjih škola po hrvatskim gradovima, otvarao narodne čitaonice, bolnice i druge potporne ustanove. Podupirao je časopise, novine, književnike, umjetnike i znanstvenike... Nabavljao je vrijedne knjige te staru hrvatsku arhivsku građu razasutu diljem Austro-Ugarske Monarhije kako bi ju sačuvao za nova pokoljenja. Stipendirao je mnoge talentirane mladiće u Hrvatskoj koji su kasnije postali plodni i zaslužni kulturni stvaratelji. Zalagao se za ostvarenje hrvatskih nacionalnih interesa, posebno sjedinjenje hrvatskih zemalja, građanske slobode i pravo uporabe hrvatskog jezika. Na kulturnom planu nastojao je slijediti napredne europske trendove te Hrvatsku pozicionirati uz rame naprednim europskim državama. Pomagao je i kulturne projekte susjednih naroda. Sudjelovao je u osnivanju tiskare na Cetinju, pomagao osnutak Matice slovenske, tiskao je prvu zbirku makedonskih i bugarskih narodnih pjesama braće Miladinova 1861. Strossmayer je čak obnovio i financijski sanirao Hrvatski zavod svetog Jeronima u Rimu.
Kako to da su Vrhovac i Strossmayer mogli, a danas njihovi nasljednici ne mogu? Netko će reći – lako je bilo njima jer su imali vrijedna imanja kojima su mudro upravljali i koja su vješto kapitalizirali. Zapravo, to je dokaz da nije nužno loše kad je Crkva bogata jer uz mudrog pastira svi mogu imati koristi. Drugi će pak reći – i danas u Crkvi ima bogatstva, ali se ne troši na pravi način. I te kako ima izuzetaka, ali im mediji ne pridaju ni približno pozornosti koliko crkvenim “skandalima”. U svakom slučaju potrebe hrvatskog društva sve su veće, a ideja, potpore, prosvjetitelja i mecena sve manje. Njihovu ulogu proteklih petnaestak godina donekle su preuzele velike hrvatske korporacije koje, razvijajući društvenu odgovornost, dio svoje zarade usmjeravaju u pomaganje znanosti, kulture, sporta i sl. Proteklih su se godina u doniranju istaknuli Zagrebačka banka, Ina, Podravka, Vipnet, T-HT, Pliva, PBZ, Hypo banka, Croatia osiguranje... Zahvaljujući njihovim potporama i donacijama drugih domaćih i inozemnih tvrtki podijeljeno je na tisuće stipendija, pomoć su primile stotine siromašnih obitelji, realizirani su mnogobrojni kulturni projekti, Hrvatska je čišćena od mina, gradila su se dječja igrališta i uređivali parkovi, poticala se kreativnost i inovativnost...
Doduše, u nastojanju nekih korporacija da ovako poboljšaju imidž proteklih smo godina zabilježili i licemjerne slučajeve poput onog u kojem je tvrtka donirala milijun kuna, a onda je još toliko potrošila na marketing da se time pohvali, ili onog humanitarnog koncerta za čiju je organizaciju potrošeno pola milijuna kuna, a prikupljeno upola manje novca. A ima i primjera u kojima je Hrvatska napravila iskorak u odnosu na cijelo okruženje poput Zaklade Adris. Moćna rovinjska Adris grupa 2007. utemeljila je najveću korporativnu zakladu u ovom dijelu Europe i na upravljanje je prepustila intelektualcima iz javnog života. Za financiranje Zaklade osigurano je 10 milijuna kuna početnih sredstava, a njima se godišnje pribraja 1 posto dobiti iz poslovanja. Zaklada je proteklih šest godina darovala više od 26 milijuna kuna pojedincima, organizacijama i institucijama koji promiču izvrsnost, inovativnost i kreativnost, odnosno koji su se istaknuli u znanstvenom i umjetničkom radu, očuvanju hrvatske izvornosti, kulturne i povijesne baštine, poticanju ekološke osviještenosti te pomaganju najpotrebitijima u našem društvu. Usput budi rečeno, prvi čovjek grupe Ante Vlahović još slovi kao najveći hrvatski filantrop. Svojedobno je samozatajno donirao milijun i pol eura vlastitih dionica Adris grupe za pomoć nezbrinutoj djeci i nemoćnim osobama. U svakom slučaju pozitivnih primjera pomaganja i društvene odgovornosti ima. Međutim, očito ćemo se još načekati da Hrvatska na dar dobije zdanja i institucije, kao što je dobivala u 19. stoljeću. U iščekivanju većeg broja stvarnih mecena koji će ući u povijest imamo samo prisilne mecene koji bi svakako voljeli da to nisu.
Hm, ne bi oni bili največi mecene hrvatske kulture, da im Uskok nije malo uskočio u podrume.