Normalan život je uredan. U normalnom životu čistiš kuhinju, držiš balkon urednim i brineš za djecu… U normalnom životu ne završiš na Zavodu za zapošljavanje”, u unutarnjem monologu razmišlja Britt-Marie (koja je bila ovdje) Fredrika Backmana. U normalnom životu, zna se red.
Kad bi se koncem rujna, a osobito u listopadu, lipe počele mitariti u osječkoj Dunavskoj ulici, matrone bi u ruke pouzimale one metle od vrbova šiblja, te bi lišće kao krljušti pogubljenih riba odgurivale pod stabla gdje im je i mjesto. U maniri: “Ovo ste vi, lipe drage, zasrale, evo vam ga!” Cijeli grad bi vonjao na esenc – monstruozno kiselu tekućinu u kojoj bi se (u razblaženom obliku) kiselile paprike, krastavci, zelene rajčice i turšija. Ovostoljetne generacije više ne znaju što je esenc. Ne znaju ni za drame sredovječnih kućanica kojima bi počesto baš u jesen sve dozlogrdilo, pa bi si u grlo sasule esenc koji bi im se našao nadohvat ruke, a zatim i poslovično skočile u neki od bunara kojima su nekoć obilovala osječka dvorišta. U rujnu je rajčica već bila u pasivu: zgotovljena, u tekućem stanju, upakirana u boce preostale nakon kojekakvih pića. S celofanom i gumicom na vrhu, te su rujne boce na stelažama u špajzama nalikovale na uredno postrojene vojske pretilih vila. Koncem rujna bi se uredno u trap trpalo sve što se preko zime čuvalo u trapu: sve korjenasto za juhe, ali i krumpir prije dolaska “tuberajta” u naše krajeve.
Čvarci, slanina i mast su čekali studeni, odnosno dan kad je u Jajcu udaren temelj državi koje više nema. Tad se klalo na sve strane. Čak i u dijelovima grada gdje se nije smjelo, ljudi su ilegalno držali bravce. Do Dana republike. Ljudi nisu životinje, znao se red.
Mi, klinci smo se u listopadu valjali u onom lišću lipa. To nije bilo u redu, govorili su nam stariji i iskusniji. Po lišću pljuju tuberani, seru ptice i psi, pišaju alkoholizirani. Mi smo u lišću vidjeli Jesenku koju smo dočekivali po vrtićima, oni su vidjeli trulo lišće poškropljeno kojekakvim tjelesnim izlučevinama.
Neki red se nekad znao. Sad je nekako zbunjujuće. I nije se samo promijenila nomenklatura. Nismo samo postali fini, jezično obzirni. Jer, lako je, recimo, s kurvetinom koja je postala escort-dama ili silovanjem koje je u slučaju da žrtva, recimo, spava omamljena nekim omamljujućim sredstvom, “samo” spolni odnos bez pristanka. Nije red psovati, no savršeno je u redu prst u anusu prozvati rukovanjem. Nije red biti agresivan, no podrazumijeva se da je u redu razvaliti jednu ženi s kojom si u braku. Jer, zna se, u braku se to događa.
Čovjek pukne. Ako je pod pritiskom. Čovjek pod pritiskom ponekad pritisne i papučicu gasa. Pa bježi policiji. Ili je taj čovjek slučajno drugi čovjek policije. Pa kao drugi izvede čaroliju s pomoću koje iščeznu svi materijalni dokazi njegova puknuća na cesti. Drugi čovjek je istodobno i prvi po imetku. Ima čak dvanaest nastambi diljem Prelijepe Njegove. Za koju se krvavo borio, kako veli sudac “poglavar” jednog županijskog suda koji je također bježao od policije u presretaču. I obolio na živce. Pa mu valja oprostiti. Tim više što je “medijski linč” nesretnik doživio kao komunističku hajku. Što nije za čuditi. Komunjare su opaka bića. Kupaju se u krvi djevica. Kad ne izmišljaju lažna višegodišnja grupna silovanja. Tako nas poučava jedan dični, opskurni Tjednik koji u progonu dječaka-silovatelja, sinova uzoritih članova jedne stožerne stranke na vodećim položajima vidi komunističku hajku protiv svega hrvatskog.
Žene su valjda ionako za madraca, a ne za mudraca, kako je rekao još jedan dični domovine sin. U zemlji u kojoj uzalud pomičemo satove, budući da i dalje zaglavljeni u vremenu po potrebi boravimo u 1941., 1945. ili 1991. U zemlji u kojoj je, čini se, ipak najvažnije tko je silovao da bi se za silovanu itko borio, iskao njezino temeljno ljudsko pravo na pravdu i dostojanstvo. Nismo, naime, u prosvjedima koji su iskali pravdu za djevojčice vidjeli ni one koji hodaju za život, ni one kojima je navodno stalo do pravde za vukovarske silovane žene.
Valjda zato što su pravdu za djevojčice zaiskali komunjare, a ne ljudi. Jer ljudi, domoljubi šute i samo odobravajuće gledaju kako im sudbinama, državnički upravljaju osvjedočeni kriminalci, nasilnici, muljatori, ratni i ini profiteri, lažljivci koji su pravdu podesili prema vlastitim satovima, manipulatori koji se nacionalnim služe kao štapom za huškanje bikova prije puštanja u arenu. Jer oni znaju gdje im je srce kad zasvira himna.
I onda se pitamo otkuda taj, sve opipljiviji općeprisutni čemer, sva ta kronično nadrkana lica. Pitamo se premda smo istodobno i svjesni i nesvjesni činjenice da smo kolektivno oboljeli od famoznog posttraumatskog stresnog poremećaja kojim se “veliki” po potrebi služe kao štitom za nevidljivost prljavih ruku. Jer taj poremećaj koji traumu prati kao mesara gladan i šugav pas nastaje nakon svih trauma koje doživimo, nakon smrti voljenih osoba, razvoda, gubitka posla, silovanja u koje se ubraja i silovanje u zdrav mozak, pa i nakon plaćanja računa prosječnom plaćom koja je zapravo ispodprosječna. U traumi smo i nakon što nas kojekakve hulje – polaznici političkih akademija priučeni političkom meta-jeziku jednom nakaznom rečenicom pretvore u izdajnike zato što tražimo svoje.
Onako kako su sustavno ponižavani učitelji i profesori preko noći postali najveći neprijatelji državne financijske konstrukcije i dobrobiti djece, hulje i gmazovi, marionete u rukama udbe i komunjara. Zato što su zaiskali svoje. Premda se na trenutke, gledanjem prijenosa sjednica Sabora, učinilo kako su im se štrajkom pridružili i saborski zastupnici kojih u Saboru uglavnom nikad nema. I gotovo da smo pomislili kako buniti se protiv nepravde u Hrvatskoj za sobom konačno više ne povlači zaključak kako su pobunjeni izdajnici. Prevarili smo se. Obećano je povećanje plaća, što je onima koji ne znaju što su koeficijenti, a oni su u većini, bilo dovoljno da zaključe kako su prosvjetari koji nastavljaju prosvjedovati nezahvalne, rušiteljske hulje. Baš kao što su rušiteljske hulje svega hrvatskoga i sve one strašne žene koje se nastavljaju boriti za prava žena. One ne smiju u Sabor. Sabor koji će uskoro postati jedna od važnih destinacija parlamentarnog turizma.
Još se sjećamo priča o partizanskim komesarima u kožnim mantilima koji su dugo nakon “onog” rata sijali strah. Mnogi još vole pričati te priče. O tom strahu. A strah je dokazano moćna emocija za upravljanje ljudima. Bez obzira na modne dodatke kojima se zaodijeva. Jednako nesretnicima na uho šapuće: “Bit će vam gore ako “one druge” dovedete na vlast”. Zna strah da su ljudima, kad njima ovlada, velike oči, pa posvuda vide čudovišta, čak i ako ovo u čemu kusaju govna obećava samo poniženje, strah da bi mogli ostati i bez tih govana, pa umrijeti gladni. Zna to i Šešelj koji na Beogradskom sajmu knjiga pozira na štandu svoje nakladničke kuće Velika Srbija d.o.o., među knjigama koje niječu sve pokolje njegovih velikosrpskih manijaka i forsiraju ugrozu.
I nateže Šešelj drugi krak nacionalističkog hozntregera što ga s druge strane “antagonistički” drže hulje poput onih iz “onog” Tjednika. I vazda nas kao stoku drže u nekom ratu, ratnom stanju straha. Gladne, ponižene i u tihom bijesu koji se ne usuđuje vrisnuti. Pa već tri desetljeća živimo u paradoksu nacionalnog digniteta sazdanom od kronično poniženih, gdje nam naprasno i sumnjivo obogaćeni uzorito kazuju kako biti domoljuban. A nitko se ne usuđuje pitati ni kako, ni koliko, ni dokle. Da ga ne prozovu izdajnikom. Jer: tko izda – pizda.
kolumnistica sa teškoćama prolazi kontraobavještajni kurs protiv vlastitih nestabilnih uvjerenja i mišljenja,polako u kolumne uvrštava sva opća mjesta i stereotipe kao i automanipulativne tehnike