Opet moram braniti Zorana Milanovića! Kad već nitko drugi neće! Kao što sam ga branio nakon krivo shvaćenih izjava o Srbiji i BiH. Evo, čak i iz SDP-a peru ruke, veli Bernardić, neće više komentirati kandidate.
Zokija razapinju ga jer je rekao da nije navijao za Hajduk, zbog toga što je to bio omiljeni Titov klub. Idibis redibis, Zoki pogibe jer mu umetnuše zarez tamo gdje ga nije ni bilo – a on je samo htio reći da jest navijao za Hajduk, ali da je za to imao neke druge, zdravije razloge. Zašto je uopće to spominjao, to, naravno ni on sam ne zna, to je već vječni misterij zoranizma.
Sam pao, sam se na petokraku ub(i)o! Zamjerio se prijateljima i neprijateljima. No, nije rekao ništa netočno, “izgledalo je ružno, na nju si se mogao ubosti”, no Hajduk doista jest imao petokraku s kojom se mogla nadmetati samo Crvena zvezda. Čak i Partizan ima manju! No, to još ne znači da Hajduk nije bio hrvatski klub. Eto, i Dinamo je imao petokraku, doduše, tako sitnu da se utopila na hrvatskoj šahovnici, pa su se Bad Blue Boysi s pravom mogli praviti – da je uopće nema.
Kuriozitet je da je baš prozvana NK Rijeka još početkom 70-ih prva izbacila petokraku s grba, no ni to opet ne znači da je Kolinda Grabar Kitarović nešto krivo rekla – da i taj klub nije bio u čvrstom zagrljaju partijskih nadzemnih i podzemnih struktura.
Poanta je da su Kolinda i Zoki rekli istinu, a reći istinu za političara je često najveći autogol. Ovaj put, za ugodnu promjenu, nisu se natjecali poslovična laž i paralaž, već istina i paraistina. Čim se predsjednica istinom upucala u nogu, Milanović nije mogao otrpjeti da zaostaje za njom, pa se brže-bolje paraistinom upucao u petokraku, pardon u čelo. I to nasred Peristila! Je li mu u tom trenu pred očima bljesnula slika legendarnog “Crvenog Peristila“?
Gotovo si mogao vidjeti kako se nakon Zokijevih riječi širi crvena fleka po cijelom Peristilu, kao u siječnju 1968. godine kad su ga crvenom bojom zalili buntovni splitski studenti. Svega koji mjesec kasnije, rodila se prva predsjednica Republike Hrvatske. I ne, nije ona ništa slagala da je rođena s krive strane Željezne zavjese. Je li joj to stvarno trebalo, drugo je pitanje, no, ima barem jedna korist od te priče. Naime, kad god se ona na to vrati, iz svih mogućih rupa izmile čuvari tekovina Titove revolucije. Tek tad shvatiš koliko ih zapravo i danas ima! Nevjerojatno je koliko je onih koji imaju potrebu braniti neobranjivo, dokazivati koliko je Titova Jugoslavija zapravo bila liberalna. No, kad ugledaju Kolindu, njima odmah željezna zavjesa s treskom padne na oči i zamrači um.
Pojam Željezne zavjese pamtimo kako nam ga je definirao Churchill, od Šćećina do Trsta, no, prije njega javno ga je upotrijebio i Vladko Maček, govoreći o Titovim partizanima koji tu zavjesu navlače.
Tada to još uvijek nije bio pojam za fizičku prepreku, pa tako niti nakon pucanja ljubavi između Tita i Staljina nikakva fizička zavjesa nije uklonjena. Da, istina je, Tito jest kasnije otvorio granice, ali sve do polovice 1960-tih za mnoge je jedini izlaz bio ilegalni bijeg. To je, kao stotine tisuća drugih, iz prve ruke iskusio moj otac, koji kao mladić nije mogao dobiti crveni pasoš, pa je pokušao pobjeći, ali je uhvaćen jer ga je vodič ostavio koji kilometar prije austrijske granice. Završio je zbog toga nakratko u zatvoru, no, ne smijem se žaliti, jer da nije te željezne zavjese – ni mene danas ne bi bilo.
No, smiješni su oni crveni buržuji koji se hvale da su slobodno putovali svijetom. Pogotovu oni koji su šoping u Trstu smatrali dokazom slobode. Kad pričaš Amerima, njih ne zanima je li Hrvatima bilo nešto bolje nego Poljacima niti tko je Mađarima kriv što nemaju more. Juga je bila zemlja iza komunističke zavjese, u kojoj je totalitarni režim svim narodima, pa tako i Hrvatima, željeznom šapom gazio mogućnost izbora. Točka.
Jedino što smo mogli birati jest – ostati ili otići. Osim ako ste, kao Vlado Gotovac, završili na robiji samo zato što ste dali intervju švedskoj televiziji.
Da Juga nije bila iza željezne zavjese, ne bismo morali čekati da se ona prvo sruši pred očima Čeha, Slovaka, Poljaka! Činjenica je, prvo su Nijemci rušili “antifašistički” Berlinski zid, a tek zatim su se hrvatski komunisti dosjetili da im je vrijeme početi rušiti zidove u vlastitim glavama.
Da, mogao si otići, mogao si se čak i vratiti, no ta željezna granica (ne)sloboda je i dalje bila tu. A pritom je slaba ponuda jogurta najbezvezniji mogući primjer. Ja i danas jedem isključivo tu istu jednu vrstu jogurta s različitim etiketama kao u ono vrijeme, a to što tako dugo nije bilo prezašećerenog voćnog jogurta, zapravo je bila jedna od rijetkih pozitivnih strana života s Titom.
Jugoslavenska peta kolona, 20-25% ljudi u Hrvatskoj koji žive među nama Hrvatima je najveći problem Hrvatske. Jer ju mrze, kleveću i sabotiraju na svakom koraku. Gdje god stignu. Toksična grupa ostrašćenih, fanatičkih, zadrtih, primitivnih balkanskih aveti koji šire svoje crnilo preko ove lijepe i drage zemlje. A 80% Hrvata većinom to gleda sa strane kao Dudeki...jer su tako navikli...