Saborsko povjerenstvo za Agrokor mora nastaviti s radom da bi se saznala puna istina o – Vukovaru. Ako je išta postalo, onda je to paradoks neslućenih razmjera, simbolika i stvarnost što su se isprepletali dok se istovremeno zazivalo sjećanje i tendenciozni kompleks da se ne zaboravi, a s druge strane iz mračnih kripti države izašli su duhovi ne-sjećanja koji su svoju ulogu u kreiranju ovakve Hrvatske htjeli svesti na dobnu anegdotu i Alzheimera.
Neminovnost postojanja dvije Hrvatske, one koja je brojila preostale metke i sate do preskupe predaje svojeg i ona koja je brojala marke do budzašto rasprodaje našeg ne smije biti očita da bi se pisale po tko zna koji puta licemjerno patetične stranice nacionalne historije ili histerije, kako već, da bi se iza svetosti nepotrebnog žrtvovanja, u mjenjačnici monetizirala krv po izrazito nepovoljnom tečaju za obične ljude i njihovu djecu. U Saboru je pred povjerenstvom marširala država, ostarjela, izborana, oronula, zajedljiva, iznervirana, bahata i kukavički bljedunjava, ali i dalje opasna i prijeteća.
Vukovaru je ponovno marširala licemjerna kolona koja se vagala u desecima tisuća na onaj dan, jedini u godini, kada bi vukovarskim ulicama smjeli prolaziti isključivo oni koji su te ulice branili ili pod njima strahovali u studenom 1991. Svi ostali, kao što sam i prije par godina napisao, smjeli bi raditi isključivo isto ono što smo radili i prije 26 godina – gledati sa strane. Na sreću, za razliku od “kolone” u maršu ispred povjerenstva, u Vukovaru postoji i ono dublje, ona nesebičnost i dirljiva jednostavnost veličine običnih heroja koji su bili veći od trenutka u kojem su činili nemoguće i ostali veći i od države koju su ovakvu, bez predumišljaja i nehotice, pomogli stvoriti. Vukovar je, uza sve političko kokodakanje i nacionalno revanje ipak prepušten zaboravu na prilično jedinstven način neprekidnog ponavljanja da se zaboraviti ne smije.
Sjećanje se instrumentalizira samo da bi se sintetizirao demonstrativni političko-nacionalni profit, ali ne i da bi se pijetetom demonstriralo univerzalno dostojanstvo pobjede duha nad zastrašujućom i demonskom silom. Metoda vulgarizacije povijesti bila je do savršenstva, a tako i do apsurda, dovedena u boljševičkoj Jugoslaviji, ali je na najsvjetlijim tradicijama tog užasa kontinuirano nastavljena i u ovih 27 godina. Zašto? Kao i u prošlom sustavu, povijesne okolnosti i degradacija vlastitih žrtava neophodna je da bi se osigurao legitimitet vlasti koja nema niti jednog drugog rezona uspjeha, niti aktivnog alibija za paradigmu na koju je osovila os birokratske filozofije. Zato je sve ono što se događalo pred saborskim povjerenstvom za Agrokor kolosalno razotkrivanje i delegitimizacija sustava koji i nije ništa drugo nego – Agrokor.
Hrvatska država jest Agrokor i Agrokor jest hrvatska država. Čak i u tome da su vlasnici Agrokora i vlasnici ove države trenutačno u – inozemstvu. Zato i toliko grča u spašavanju obiteljskog obrta i političkog projekta, zato i toliko grča u svjedočenjima koja su sve samo ne svjedočenja, nego političko, ekonomsko, pravno i moralno dezerterstvo, ispiranje povijesti vodicom za usta. Ne znam koga mi je u tim nastupima više žao; onih aktera koji ne mogu pobjeći od svoje hermafroditske državotvornosti ili nas ostalih koji nismo mogli pobjeći od njihove hermafroditske državotvornosti. Jedino što je potpuno jasno jest da nisu oni bili tu da bi Vukovar pokušao opstati, nego je Vukovar pokušao opstati da bi oni bili tu.
Najveseliji elementi gotovo svih tih nastupa, uz selektivnu amnezičnost bili su trenuci kada je insuficijencija argumenata i one ionako kljaste iskrenosti nadomještavanja nesputanim domoljubljem, do žrtve svedenog angažmana na prvoj crti obrane pretvorbe i privatizacije hrvatskog nacionalnog interesa. Iz svega je ostalo jasno da je prvi hrvatski predsjednik bio posljednji romantik, Byron hrvatske političke scene, da je senzacionalno neznanje i neupućenost krasila sam operativni državni vrh, da nitko nije znao, naslutio, kamoli omogućio i dozvolio bilo kakvu nepravilnost, da je ovakav gospodarski model koji nas je doveo na rub smislenog postojanja u stvari prirodna nepogoda koja nas je snašla neovisno o našoj volji.
Nisam siguran, nakon svega, tko je u istim trenucima 1991. bio u većoj pogibelji, Fred Matić u Vukovaru ili inokosni organi u Zagrebu, ali sam siguran tko bi trebao postojati kao autentični model smisla hrvatskog junaštva. Fred je, na kraju krajeva, ipak završio u zarobljeništvu, inokosni u Zagrebu nikad nisu položili oružja. Čak i ovako nonšalantno plitko povjerenstvo i njegov hendikepirani način rada dali su naslutiti mogućnost katarze društva, otvorivši uski procjep u zavjeri konstituiranja hrvatskog kapitalizma. Svjetlo se na trenutak probilo i zato ga se i brže bolje gasi, premda bi, da oligarhija vlasti doista želi dobro ovom narodu, trebalo omogućiti njegovo trajno postojanje i stalno pozivanje svih onih koji su ionako predugo teret države nosili na svojim nejakim argumentima.
Država nas je oglodala do kosti i uskoro ćemo svi biti na popisu nestalih. Samo za nama neće imati tko tragati. U ovoj masovnoj državnoj grobnici. Iza saborskog povjerenstva ostat će pravosudno ništa, ali bi mogla postojati i moralna iskra modela kako izaći iz beznađa. Jednostavno, pozovite ljude i dajte im priliku da govore. Bit će sasvim dovoljno. Čak i ako se iz svih sila potrude da ne kažu ništa.
Pogledajte i video Todorići: Od raja do sloma
Gospidine Gerovac! Povjerenstvo treba odraditi svoj posao! Slazem se u cjelosti! Medjutim, destruktivni mentalitet pojedinih clanova Povjerenstva kojima je cilj skupljanja jeftinih politickih poena - ili mi ili oni - zasigurno nece pridonijeti istini, vec jos dubljoj podjeli u drustvu!